- Peščanik - https://pescanik.net -

Srce tako bijelo

Poslanici Skupštine Kantona Sarajevo jednoglasno su prije tačno sedam dana usvojili odluku kojom se osuđuje hapšenje šestorice vojnih i policijskih funkcionera opštine Hadžići iz ratnog perioda osumnjičenih za ratne zločine te su naložili Ministarstvu za boračka pitanja da iznađe sredstva za finansiranje odbrane optuženih. (Kažem jednoglasno, jer je odluka usvojena jednoglasno; to što poslanici Naše stranke “demonstrativno” nisu ni glasali ne mijenja ništa, bar kad je o jednoglasnosti riječ. Kad je Sabor Republike Hrvatske donosio sramnu Deklaraciju po kojoj Republika Hrvatska, kao, nije učestvovala u ratu u BiH, Vesna Pusić nije se “demonstrativno” odrekla učestvovanja u glas(ov)anju, nego je glasala protiv. To joj je u Sarajevu donijelo skoro pa status heroine, a prema nekim recentnim naš(k)ostranačkim interpretacijama nekad se i kad se glasa protiv nečega, tom nečemu ustvari daje legitimitet (?!), pa nije jasno da li je onovremena obljubljenost Vesne Pusić imala smisla, no nema veze jer to ionako, kako se to kaže, nije tema naše emisije.) O sramotnosti i apsurdu takve odluke pisao je, na ovom istom mjestu, prije nekoliko dana, Boris Dežulović.

Dežulovićev tekst najartikulisaniji je među rijetkim tekstovima koji su uopšte problematizirali prezira vrijedno “dizanje ruku” kantonalnih parlamentaraca. Ta artikulisanost je, s jedne strane, naravno, posljedica spisateljske vještine, no s druge je također i posljedica principijelnosti. Jer nije ovo prvi put da sarajevska javnost zauzima, što bi rekao Ozren Kebo, “kompaktan stav”. Pišući prije dvadesetak mjeseci o “dirljivoj unisonosti” u načinu na koji su, inače sukobljeni sarajevski mediji, reagovali na londonsko hapšenje Ejupa Ganića, nazvao sam taj fenomen “festivalom monodrame”. Ako me sjećanje ne vara, rijetki izuzeci među autorima koji participiraju u sarajevskom javnom životu, a koji su koliko-toliko poremetili tu “dirljivu unisonost” bili su upravo Boris Dežulović i, recimo, Neven Anđelić (a tu spisak skoro da i završava). Londonski sud je Ganića oslobodio, a ta odluka londonskog suda u konkretnom predmetu protiv konkretnog pojedinca za široki sarajevski front na potezu od Avaza do FTV-a i od VKBI-ja do Kruga 99 koristi se kao dokaz da je svako hapšenje pripadnika Armije RBiH i ratnih funkcionera “međunarodno priznatih vlasti BiH” zapravo “izjednačavanje žrtve i agresora”.

Ima u Shakespeareovom “Macbethu” ona čuvena scena kad se Macbeth vraća kući, svojoj ženi, nakon što je ubio usnulog Duncana, noseći dva krvava bodeža. Slijedi dijalog, jedan od onih čuvenih Shakespeareovih dijaloga, sa nekoliko fraza koje su ušle u anglosaksonsku kulturu na način na koji su neke Njegoševe fraze ušle u našu, postavši takoreći “zajedničko dobro” svih govornika engleskog jezika. U jednom trenutku, međutim, Lady Macbeth uzima bodeže i izlazi sa scene. Vraća se nakon što je lica sluga izmazala Duncanovom krvlju, što bi trebalo da ukaže na njih kao na ubice. Vrativši se na scenu, Lady Macbeth svom mužu kaže ovako: “Ruke su mi iste boje kao i tvoje / ali bih se stidjela da mi je i srce tako bijelo” (“My hands are of your colour / but I shame to wear a heart so white”). Savremeni španski pisac Javier Marias napisao je roman “Corazon tan blanco” (“Srce tako bijelo”) čiji je lajtmotiv upravo navedena fraza. U jednom intervjuu je izjavio kako je gledavši na televiziji neku filmsku adaptaciju “Macbetha” bio zbunjen replikom Lady Macbeth o “srcu tako bijelom” i da u svom kritičkom izdanju Shakespearea nije pronašao neku definitivnu interpretaciju. Jer “srce tako bijelo” može značiti različite stvari, može, recimo, biti srce strašljivo i kukavičko, u smislu nespremnosti da se suoči sa zločinom koji su krvave ruke počinile. Može srce također biti i izvorište i komandno mjesto zločina, ako srce shvatimo kao metaforu “volje za životom”, slijepe šopenhauerovske volje, od koje sve počinje i s kojom sve završava.

To je zapravo najveći problem “zvaničnog Sarajeva” (šta god to značilo) i “bosanskih patriota”, to srce tako bijelo. Svjesni su oni činjenice da su i “branitelji” činili zločine, ali bi htjeli da i dalje mašu svojim “srcem tako bijelim” jer su ti “branitelji-zločinci”, kao, bili, ono, “neodgovorni pojedinci”, ali kad se “uzme u obzir šta su agresori nama radili, pravo je čudo što tih neodgovornih pojedinaca nije bilo i više”. Histerično istrajavanje na ulozi žrtve u kojem učestvuje manje-više kompletna javnost, istrajavanje čiji je simptom i, recimo, sveopšte insistiranje na toposu o “dvjesta hiljada nevinih bošnjačkih civilnih žrtava” (usprkos podacima do kojih je sa svojim timom došao Mirsad Tokača, a čija tačnost dosad nije validno osporena), stvara kontekst u kojem su ovakvi skupštinski i medijski ispadi posve logični. Javnost kojoj je važniji bio londonski outfit Emine Ganić od porodica žrtava iz Dobrovoljačke ulice, javnost čije su ugledne ličnosti ponavljale frazu da u Dobrovoljačkoj nije počinjen ratni zločin jer je “kolona JNA bila legitimni vojni cilj” sa sladostrašćem jednakim onom s kojim osporavači genocida u Srebrenici ponavljaju kako to nije bio genocid jer “žene i djeca nisu ubijani” (pojašnjenje za idiote: ovdje se ne porede Dobrovoljačka i Srebrenica, nego samo načini na koje neki o njima govore), nije se ni u ovoj situaciji mogla ponijeti drukčije. Oni koji se danas pravednički, iz perspektive vlastitih samoproglašenih “lijepih duša”, onako kolumbovski proglašavaju “moralnim vertikalama” u odnosu na politikantsko-pragmatični mainstream, a ranije su šutjeli, trebali bi se upitati gdje su dosad bili, kao u onoj frazeološkoj kletvi kad se starost pita gdje joj je bila mladost.

Oslobođenje, 05.12.2011.

Peščanik.net, 06.12.2011.