- Peščanik - https://pescanik.net -

Srebrenica, ostavljeni grad

Ako nije eksplicitan, sasvim je sigurno da postoji prešutni sporazum, sa punim saučesništvom predstavnika međunarodne zajednice i domaćih političkih aktera da Potočari treba da završe u rukama Milorada Dodika i SNSD-a.

Sa istom vrstom nezainteresovanosti s kojom su prije 17 godina gledali kako trupe Ratka Mladića razdvajaju muškarce i dječake od njihovih porodica da bi ih u toku narednih pet dana sistematski i organizovano strijeljali, predstavnici zemalja od uticaja u BiH, OHR-a i Evropske komisije danas posmatraju kako se preživjeli upuštaju u ono što smatraju izgubljenom borbom sa očekivanim ishodom. Sa istim žarom kojim su prije 17 godina zabijali glave u pijesak oni kojima smo dali mandat za državu ponovo izbjegavaju da donesu odluku, radije čekajući da okolnosti donesu odluku za njih.

U međuvremenu, i jedni i drugi u najmanju ruku podrivaju napore preživjelih da učine jedino što mogu, registruju se, odnosno prijave prebivalište u Srebrenici i pozovu svoje sugrađane iz Federacije BiH da 17 godina kasnije pokažu da Srebrenica ne može biti još jednom odgovornost samo i isključivo preživjelih; da lokalni izbori u Srebrenici nisu pitanje života u “lokalnoj zajednici” – broj sahranjenih u Potočarima je jednak broju onih koji stvarno žive u Srebrenici, vjerovatno i veći; i da je krajnje vrijeme da pokažemo da je Srebrenica pitanje koje se tiče svih nas.

Međunarodna zajednica, odnosno njeni predstavnici u našoj zemlji aktivno rade na tome da se ukloni i posljednja prepreka predaji mezarja u Potočarima u ruke političke partije i lidera koji u posljednje četiri godine vode bjesomučnu kampanju poricanja genocida. Svima bi bilo mnogo lakše kada bi preživjeli odustali od svojih zahtjeva i priznali postgenocidnu realnost i zajedno s onima koji su odgovorni za genocid, odnosno onima koji i danas zagovaraju te vrijednosti, krenuli u zajedničku “evropsku budućnost”.

U međuvremenu, svi su se listom oglušili o zahtjeve preživjelih da barem uklone administrativne prepreke postavljene sa samo jednim ciljem: da spriječi neometanu registraciju glasača u Srebrenici u kojoj građani ove zemlje, mimo svih zakona, prilikom promjene prebivališta ne moraju priložiti samo DNK uzorak. Svi od najsitnijeg ćate iz trećeg poziva do ambasadora uvjeravaju preživjele kako su eto, ipak, znate, kapaciteti u Srebrenici takvi da je moguće registrovati najviše 10 do 15 građana dnevno. I kada se to stvarno dogodi, kada u izbornoj noći u Potočarima budu počupani nišani u slavu najdemokratskijeg genocida u istoriji, tada će reći: jesmo li vam rekli da to nije moguće?

Koalicija udruženja preživjelih, od studenata do demobiliziranih boraca, nastavit će da radi na registraciji birača. Ponovo smo potpuno sami i to je možda i prednost: svaki put u protekle dvije decenije kada smo se pouzdali u nekog drugog, platili smo to najvišom mogućom cijenom. I sa vrlo ograničenim kapacitetima koje imaju na raspolaganju, pomoći će svim građanima BiH koji to žele, da se registruju i na lokalnim izborima ove godine glasaju u Srebrenici. Glas na lokalnim izborima u Federacija BiH biće protraćen; glas na izborima u Srebrenici znači sve. I u ime preživjelih želim da pozovem sve one koji to mogu da se usprkos pokušajima eutanaziranja bilo kakve građanske inicijative za Srebrenicu – a tome sam i sam izložen svaki dan – registruju u Srebrenici i pokažu da su za razliku od naših izabranih predstavnika, građani Bosne i Hercegovine dorasli odgovornosti.

Borba, bez obzira na izjave diplomata i domaćih političara, ni izbliza nije izgubljena. A sve i da jeste, sve da i sada znamo da za lokalne izbore u Srebrenici nije moguće registrovati tri do pet hiljada građana, ostaju riječi junaka iz romana Derviša Sušića, koji na pitanje o tome zašto se tako žestoko bori bez ikakva izgleda na uspjeh, kaže: “Ne borim se sam. Ima nas na desetine hiljada. I nije nam prvi put. A sve što se u korist svoje zemlje čini, ugrađuje se u ono što će se jednom sasvim sigurno dogoditi”.

I zato nam ne trebaju ni stranci ni ovdašnji čankolizi. Ni sada ni jedanaestog jula u Potočarima. Jer, ako je ikad bilo, sada više nema sumnje: sami smo. Potpuno sami.

Oslobođenje, 16.05.2012.

Peščanik.net, 16.05.2012.