Do prije šest mjeseci živjela je Jadranka Kosor mirnim životom obične zagrebačke potpredsjednice hrvatske Vlade. Navečer bi zajedno s majkom odgledala Milijunaša, sačekala jeftinu struju, uključila perilicu rublja, u krevetu malo čitala feljtone iz Glorije o Margaret Thatcher ili Madeleine Albright, pa ugasila svjetlo i utonula u san. A u snu – ona državna tajnica u Bijeloj kući, šamara nekog generala u Ovalnom uredu i sprema se na put u Moskvu. I taman kad bi krenula prekinuti Vladimira Putina i povikati “Zajebi me, Vlado, s tom pričom!”, probudila bi je majka s kafom.
Zajedno bi na televiziji odgledale “Dobro jutro, Hrvatska“ i komentirale krasno smeđe odijelo Davora Meštrovića, “pristojan mali, takve više ne proizvode”, a onda na posao: stotinu četrdeset druga sjednica Gospodarsko-socijalnog vijeća, dosadno, dosadno, rasprava o prijedlozima Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vodama, bla bla bla, naknada za vađenje pijeska i šljunka, dosadno, dosadno, dosadno, Đuro Popijač gorljivo nešto priča o vodnokomunalnoj infrastrukturi i melioracijskoj odvodnji, bla bla bla, a Jadranka Kosor malo se u sebi smijulji kako Popijač govori o vodenim resursima, malo bulji u vodeni resurs u čaši ispred sebe i pokušava se sjetiti je li sinoć uključila perilicu rublja.
Onda su joj jednog dana javili da hitno dođe na posao, da šefu nije dobro, na brzinu se obukla, nije stigla ni kafu s majkom popiti, i dok si rekao “Na osnovu prihvaćenih prijedloga Gospodarsko-socijalno vijeće jednoglasno prihvaća konačni prijedlog Zakona o vodama” – Ivo Sanader je obznanio povlačenje, a Jadranka Kosor postala predsjednica Vlade Republike Hrvatske.
Nije bila baš Madeleine Albright, nije bila ni Bijela kuća, ni Ovalni ured, a nije, ako ćemo pravo, bilo ni bombardiranje neke europske vukojebine, ni Colin Powell. Više onako Božidar Pankretić i sjednica Vlade o Zakonu o vodama. Na nos joj više izašla ta voda. Ali Jadranka je znala zamišljati, tako plastično da bi je ponekad bogami i lijepo ponijelo.
– Ne razumijem – lupala bi šakom o stol – zašto čuvamo tu najveću svjetsku vojnu silu ako je nećemo iskoristiti?
– Vojnu silu?!? – zaprepašteno bi je gledao ministar regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva.
– Da, gospodo – pribrala bi se premijerka pa namjestila sako i popravila frizuru. – Zašto vojska… ne bi gradila te nasipe? Zašto čuvamo tu vojnu silu? Za koridor Brčko?!?
Tu bi se ministri nasmijali uspjeloj premijerkinoj šali, svima bi bilo smiješno, samo njoj ne. Nije ona postala prva žena na čelu hrvatske Vlade da bi donosila odluke o zaštiti od onečišćenja voda. Bila je predoređena za mnogo veće stvari. Nisu Evita Peron ili Sirimavo Bandaranaike raspravljale o vodenim resursima Pacifika, niti je bogami Golda Meir slala avione na Golansku visoravan da izoru melioracijske kanale oko Galilejskog jezera.
Margaret Thatcher, recimo. To je bila žena zmaj. Nije s njom bilo zajebancije. Na stranačkoj konvenciji torijevaca hladno bi se pojavila u sakou s istaknutom velikom crvenom ružom, simbolom najljuće laburističke opozicije.
– Nije ova ruža, gospodo, laburistički znak, već simbol Engleske! – objasnila bi premijerka šokiranim kolegama. – Ja nisam predsjednica Konzervativne stranke, nego predsjednica engleske vlade!!!
– Jadranka, je l’ ti dobro? – pažljivo bi je potpredsjednik Vlade Darko Milinović uhvatio za zapešće.
To s ružom Margaret Thatcher bio je tek početak. Svidjela se Jadranki Kosor ženska politika, ono kad šalješ poruku izborom marame ili bojom haljine, kao Benazir Bhutto, frizurom kao Julija Timošenko, ili nakitom, cvijetom, poput Margaret Thatcher. Ili, recimo, njena omiljena Madeleine Albright. Ta je bila zajebana. Za svaku priliku je imala odgovarajući broš. “Read my pins!“, rekla bi Madeleine. “Čitajte s mojih broševa!“ Ode razgovarati s Putinom, stavi broš s majmunima. Ode na susret s Igorom Ivanovom, zakači broš u obliku presretača krstarećih projektila. Ode na razgovor sa Sadamom Huseinom, stavi srebrnu zmiju. Nije Madeleine Albright više uopće morala govoriti. Samo se pojavi s brošem, bez riječi, i šupku s druge strane je sve jasno. Tako se to radi.
Na posljednjoj sjednici Vlade pojavila se tako Jadranka Kosor s brošem u obliku leptira. Sedam dana politički su analitičari nagađali što je premijerka htjela javnosti poručiti tim leptirom. Metamorfozu, transformaciju HDZ-a? Vlade? Iz stranačke u ekpertnu? Ili rekonstrukciju Vlade? Mimikriju, sakrivanje veze između Vladinih pregovora s MOL-om i Podravkinih kredita? Prilagođavanje okolini, prilagodbu Vladina programa realnosti u regiji? Rebalans budžeta? Možda ona glasovita dilema kineskog filozofa Chuang Tsua – je li on čovjek koji sanja da je leptir, ili leptir koji sanja da je Chuang Tsu? Sanja li Jadranka da je Madeleine Albright, ili to Madeleine Albright sanja da je Jadranka Kosor?
A premijerka šuti i zagonetno se smješka. Nije, uostalom, prvi put da je zaboravila promijeniti broš od sinoć. Kad je, recimo, nakon susreta sa slovenskim premijerom Borutom Pahorom otišla k Ivi Josipoviću, cijela se nacija pitala što je novom predsjedniku htjela poručiti brošem u obliku cvijeta.
Ili kad je ono prije posla išla posjetiti sina – a uvijek je bio neviđeno neuredno dijete – i na kostim zakačila broš u obliku metle. Pa navečer na TV-dnevniku ispalo kako je povela odlučnu borbu za iskorjenjivanje korupcije u društvu. Krenula tako Jadranku Kosor visoka politika. Čita memoare velikih žena, obilazi buvljak na Britancu, sanja, mašta, i sa svijetom oko sebe komunicira broševima. Otkako je nabavila broš u obliku zahodske daske, školjke u saborskim i Vladinim WC-ima prosto blistaju. A daske uvijek čiste i spuštene. Raspričala se Jadranka broševima, i samo ju je talijanski premijer Silvio Berlusconi – vidjeli ste joj na reveru kaputa – ostavio bez teksta. Potpuno se premijerka saživjela sa svojom fantazijom. Čita tako u krevetu biografiju Indire Gandhi, “Kći Indije”, pa ujutro oboji pola kose u crno, dopola ostavi sijede, i pred novinarima se pojavi u dugačkom žutom sariju. S brošem u obliku indijskog potkontinenta.
– Kakvo je to pitanje? Nisam tu da bih bila tek puki nastavak politike bivšeg premijera – iznervira se gospođa Kosor. – Gospodin Shastri je prošlost, meni danas ne pada na pamet ratovati s Pakistanom. I da još natovarim milijardu Kineza i Mao Ce Tunga na sjevernu granicu!
Ili kad je na History Channelu gledala dokumentarac o Benazir Bhutto, pa osvanula u ljubičastoj bluzi s bijelom svilenom maramom na glavi. I onom pozlaćenom metlom na reveru.
– Kakva korupcija, o čemu pričate?! – odlučno je odgovorila jednom nadobudnom novinaru. – Niti imam ikakve veze s ugovorom Ministarstva obrane s francuskim Dessaultom, niti imam veze s uvozom zlata preko Dubaija i računom u Citibanku, niti imam vilu u engleskom Surreyu. Dobro znate da sve te optužbe za korupciju dolaze iz kuhinje onog paštunskog lopova Gulama Ishaqa Khana!
Nitko više i ne pita previše. Neće se tako pitati ni kad Čelična Jadranka na slovenski Piran pošalje dva nosača aviona, nuklearnu podmornicu Conqueror i trideset Harriera Kraljevskog ratnog zrakoplovstva. Kao što se nitko neće previše čuditi kad se na predstavljanju pompozno najavljenog sveobuhvatnog Vladina programa za izlazak iz ekonomske krize Jadranka Kosor pojavi u sivom sakou sa zlatnim srpom i čekićem na reveru.
I kad zbog racionalizacije javne potrošnje i ozdravljenja gospodarstva premijerka najavi ukidanje uvoza, kad se stvore redovi pred benzinskim crpkama, milicija srijedom bude hvatala vozače s parnim registracijama, a s polica Konzumovih i Kerumovih dućana preko noći nestanu ulje, kava, čokolada, deterdženti, banane, ženski ulošci i toaletni papir.
– Da, drugovi i drugarice – završit će svoj ekspoze predsjednica Vlade. – Stabilizacija.
– Aha! Zato nema papira u zahodu! – povikat će iznenada na nju ministrica financija, debela bezuba žena s Kerumovom žutom kesom na glavi. – To Jadranka Kosor sakriva papir!
– Nisam ja Jadranka Kosor, kozo jedna! Nisam ja…!
– U redu je, smirite se – priskočit će šef protokola Saveznog izvršnog vijeća, neobično drag jedan čovjek u bijeloj kecelji koji na sjednicama Vlade dijeli pilule. – Sve je u redu, drugarice Planinc.
Globus, 16.02.2010.
Peščanik.net, 16.02.2010.