- Peščanik - https://pescanik.net -

Šta da radi ovaj zalog?

Ispade od toga sasvim pristojna afera. Turski premijer Erdogan izjavio je ovih dana, podsjetimo, kako mu je Alija Izetbegović, kad ga je onomad posjetio u bolnici, “ostavio Bosnu u amanet”. Pošto mu je, je li, Alija Izetbegović ostavio Bosnu u amanet, Erdogan je dodao kako će Turska učiniti sve što je u njenoj moći da bi se u Bosni i Hercegovini uspostavili mir, sigurnost i blagostanje. Izjava je na našim stranama snažno odjeknula. Milorad Dodik u tome je prepoznao jaču aktivnost Turske, Igor Radojičić je ustvrdio da Bosna nije nasljedna begovina, Dragan Čović je ironično kazao “aferim”, orijentalista Darko Tanasković je pozvao srpske i hrvatske političare u BiH da zajednički odbace tursku politiku, a istoričar Čedomir Antić se ponadao da će Predsjedništvo BiH postići konsenzus i odgovoriti Erdoganu na “provokaciju”.

U Predsjedništvu BiH, znamo, sjedi i Bakir Izetbegović, sin Alije Izetbegovića. Teško je očekivati da bi se Izetbegović suprotstavio Erdoganu, naročito ako se prisjetimo njegove recentne izjave koja je također uzburkala lokalnu javnost. Jedva da je prošlo pet mjeseci otkad je Izetbegović ustvrdio da Erdogan ne pripada samo Turskoj nego da je on “naš zajednički lider”. Ipak, politiku na stranu, Bakiru Izetbegoviću bi barem ljudski moralo zasmetati da Erdogan danas iz dnevnopolitičkih motiva maše neprovjerljivim izjavama mrtvog čovjeka. Iako Mladen Bosić, recimo, ni najmanje ne sumnja u pouzdanost Erdoganovog prisjećanja, racionalan čovjek bi se morao upitati da li Erdogana sjećanje možda i ne vara. Postavlja se i pitanje na kojem su jeziku njih dvojica pričali? Da li je neko vodio zapisnik i ima li barem neki svjedok koji bi mogao potkrijepiti ispravnost Erdoganovog prisjećanja? Možda je tu bio neki prevodilac? A može biti i da je Alija Izetbegović Erdogana na odlasku pozdravio sa “Allahimanet”, a da je ovaj od toga nadogradio ostavljanje Bosne u amanet?

Dobro, gornji niz retoričkih pitanja i nije baš posve ozbiljan, no ukazuje na slabost temelja samog povoda za bosanskohercegovačku unutarnjopolitičku frku. Jer Erdoganova izjava nije izrečena zbog bosanskohercegovačke, nego zbog turske javnosti; i ona, naime, prvenstveno ima unutarnjopolitičke (turske) motive. Oko dva miliona bh. muslimana unutar globalne muslimanske zajednice statistički predstavljaju jedva nešto između jedan i dva promila, no u simboličkom se smislu, zbog cijelog niza razloga, kao i Palestinci uostalom, ispostavljaju kao mnogo ozbiljniji “kapital”. Prizivajući navodnu izjavu Alije Izetbegovića, Erdogan kao da želi potvrditi izjavu Bakira Izetbegovića o sebi kao o “zajedničkom lideru”. Ta izjava cilja primarno na tursko biračko tijelo. To što ona može da izazove čitavu dramu u Bosni i Hercegovini, uz nervozne izjave srpskih i hrvatskih lidera i znakovitu šutnju bošnjačkih, više, naravno, govori o BiH nego o Turskoj.

Bio sam u Rumuniji prije dva mjeseca i tamo sam iz jednog natpisa na fasadama iščitavao dvije stvari. Iz frekvencije natpisa, činilo mi se da naslućujem raširenost siromaštva, a iz same riječi turski uticaj na rumunski jezik. Natpis o kojem govorim, natpis koji se sastoji iz jedne riječi, natpis koji ćete svako malo vidjeti u Rumuniji, uz banke i mjenjačnice jest – Amanet. Taj natpis, je li, označava zalagaonicu. Amanet je i u našem jeziku, veli nam rječnik dajući jedno od značenja ove riječi, “predmet dat na čuvanje”. Šta je to nego zalog? Ima jedna dječija igra što se za vrijeme mog djetinjstva u (centralnoj Bosni) zvala “zaloga”. To je ona ista igra što je na nekim drugim koordinatima “jugoslovenskog istorijskog prostora” zovu “fota”. Lajtmotiv igre biva pitanje “šta da radi ovaj zalog?”. U tom kontekstu, činjenica da je Alija Izetbegović Erdoganu navodno ostavio Bosnu i Hercegovinu u amanet, itekako ima smisla. U globalnom kontekstu, Bosna i Hercegovina, nažalost, predstavlja tek zalog iz dječije igre, pojam zgodan za domaću (zlo)upotrebu, bez potrebe preispitivanja da li ta (zlo)upotreba drugdje čini štetu. Nije Turska jedina ilustracija tog fenomena, makar trenutno jest najtransparentnija. Kao i u nekim ranijim istorijskim situacijama, u svjetskom okviru, Bosna i Hercegovina predstavlja tek simbolično “bojno polje” na kojem se regionalne i planetarne sile “dokazuju”. Obećava tako Erdogan (u ime Turske) Bosni i Hercegovini “mir, sigurnost i blagostanje”. Mir, takav-kakav, postoji već šesnaest-sedamnaest godina, no sigurnosti i blagostanja niti ima niti se naslućuju. Izjave poput navedene Bosnu i Hercegovinu ne približavaju sigurnosti i blagostanju, no to im, rekosmo, i nije bio cilj. Erdoganu je bitno učvrstiti svoju reputaciju na domaćem terenu, a medijsko-politička “bura u čaši vode” unutar Bosne i Hercegovine samo je kolateralna šteta. Kao i ostale takve “bure”, i ova će se naposljetku smiriti, no neće proći dugo, a neki će drugi “igrač” obznaniti svoju ideju o tome “šta (treba) da radi ovaj zalog”, pa će početi nova “bura” i tako sve iznova. A vrijeme prolazi i životi prolaze i, štono kažu, i kad sve stane, samo djeca rastu, djeca što se, izgleda, više ne igraju zaloga, pa se odrasli igraju zaloga – s njima i u njih.

Oslobođenje, 17.07.2012.

Peščanik.net, 17.07.2012.