- Peščanik - https://pescanik.net -

Šta je novinarstvo?

Glenn Greenwald je heroj naših dana. Ali zabrinjava što je to postao ne zbog svojih istraživanja, komentara, kolumni i kontakata sa zviždačem Edward Snowdenom, već zbog medija, novinara, njegovih kolega koji su izdali sopstvenu profesiju, zaboravili svoju etiku i izgubili smisao postojanja.

Isprva je to izgledalo kao još jedan američki ispad, crtica iz zemlje prezentera, jedan od onih nakaradnih televizijskih trenutaka, kojih u poslednje vreme ima u izobilju. U junu su Greenwalda u emisiji NBC-a Meet the Prees pitali, gotovo ga optužujući, „zašto je podržao i pomogao Snowdena“. Novinar NBC-a koji inkriminiše novinarstvo, omalovažava rad svog kolege i njegovo istraživanje dovodi u sumnju: to je previše čak i za zemlju u privremenoj duhovnoj blokadi.

Ali paranoja nije iskrivljena stvarnost i izobličeni pogled na svet, niti simptom straha i nesigurnosti. Paranoja, a to najbolje ilustruje ova epizoda zastrašivanja, proizvodi strah i nesigurnost, stvara svoj sopstveni svet, zamenjuje razmišljanje i na taj način postaje saveznik moćnih. Ova kratka, ali istorijska „razmena udaraca“ sa you tuba deluje poput vožnje u suprotnom pravcu jednosmernim ulicama postdemokratije.

Scena je tako groteskna, jer se tu prema Greenwaldu ophode oštrije, direktnije i nepristojnije nego prema bilo kom političaru. Međutim, to nije bio izuzetak. Sve se ponovilo već početkom oktobra, kada je BBC, da se poslužimo rečima blogera Alistair Fairweathera, postao „sluga države bezbednosti“: „Zašto“, Greenwalda je upitala iskusna novinarka Kirsty Wark, „uzimate sebi za pravo da odlučujete šta je u interesu javnosti, a šta u interesu nacionalne bezbednosti?“

Zato što je to njegov posao, Kirsty! Neki to zovu novinarstvom.

Šta se onda dogodilo? Sve se odigralo još jednom kada je početkom ove nedelje kolumnista britanskog Independenta napisao da on ne bi objavio Snowdenova otkrića, jer „kada MI5 upozori da se radi o nacionalnom interesu, ko sam onda ja da im ne verujem?“

Glenn Greenwald je to u svojoj poslednjoj kolumni u Guardianu nazvao „savršenim epitafom za novinarstvo establišmenta“. Sledećeg dana se oprostio od ove vrste novinarstva i objavio da će od sada raditi za e-bay milijardera Pierra Omidyara, koji razvija sopstvenu digitalnu novinarsku platformu i koji pomalo patetično, ali ne i neuverljivo, objašnjava „da to čini kako bi očuvao demokratiju“.

Ovde nije neobično to što medijska zvezda našeg vremena traži novog poslodavca, niti je neobično to što je u 2013. jedan filantrop, aktivista i Carnegie našeg vremena, došao na ideju da uradi nešto za šta primećuje da postoji institucionalni deficit. Neobična je ova panika, kojom delovi, to jest, liberalni delovi engleskih i američkih medija progone svog kolegu, koji je, kao što to voditeljka sa BBC-a više neprijateljski nego iz poštovanje kaže, „odgovoran“ za Snowdenova otkrića.

Kako je ovaj otrov prodreo u glave novinara? Kako se u jednoj slobodnoj zemlji mogu napisati Orwellovske rečenice „da država zna šta je za nas dobro“? Da li je to samo strah za sopstveni posao, strah od medijskog izazova oličenog u „internetu“? Da li je to dovoljno objašnjenje za otrcani populizam Kirsty Wark, koja sebe smatra predstavnicom britanske tihe većine, „koju špijunaža NSA i GCHQ-a čine spokojnom“.

Šta se dešava sa novinarstvom koje svoje ionako ekonomski ugrožene temelje sada i sadržajno urušava?

Georg Diez, Spiegel, 18.10.2013.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 24.10.2013.

SLOBODA MEDIJA