- Peščanik - https://pescanik.net -

Šta je za Toda Ejkina „pravo silovanje“?

 
„A šta ako je u pitanju silovanje?“, upitao je novinar kongresmena Toda Ejkina, republikanskog kandidata za senat u Mizuriju, u razgovoru o abortusu, „Da li bi onda trebalo da bude legalan ili ne?“ Ejkin je imao spreman odgovor:

Pa, znate, ljudi uvek pokušavaju da od ovoga naprave tako neku stvar, kako da rešimo ovo vrlo nezgodno etičko pitanje. Pre svega, koliko sam ja razumeo lekare, to se retko dešava. Ako je u pitanju pravo silovanje, žensko telo ume da zatvori čitav taj sistem.

Ali, hajde da pretpostavimo da nije uspelo, ili tako nešto. Misim da bi trebalo da postoji neka kazna, ali tu kaznu treba da snosi silovatelj, a ne da kažnjavamo dete.

Koliko ovde ima zabrinjavajućih stvari? Teško ih je pobrojati. Imamo neupućenost u biologiju, ili možda nedovoljno interesovanje: može se, i te kako, zatrudneti od silovanja. Pitajte hiljade žena (i dece) kojima se to dešava; još bolje, ako ste kongresmen Ejkin, izvinite im se. A onda shvatite, kao što Ejkin izgleda nije, da osobe sa „ženskim telom“ takođe učestvuju u političkoj diskusiji, a ne samo misteriozni lekari sa kojima je on razgovarao. Tu je i čudnovata ideja da navodna retkost začeća od silovanja čini ovo „nezgodno etičko pitanje“ manje nezgodnim. Istovremeno imamo i odbacivanje dilema koje navode ljude sa drugačijim mišljenjem da se opredele za abortus, ili, kako on kaže „tako neku stvar“ od koje ljudi „uvek pokušavaju“ nešto da naprave.

Najfascinantnije je možda to što postoji „pravo silovanje“. Šta je „lažno silovanje“? Ejkin je ponudio nekakav odgovor kada je bio jedan od predlagača zakona koji je pokušao da promeni rečnik federalnog finansiranja abortusa za žrtve „silovanja“, koji bi obuhvatao samo „nasilno silovanje“. Ali ova biološka besmislica samo proširuje pitanje – šta tek to znači. Kako on zamišlja silovanje koje bi nateralo žensko telo da „zatvori čitav taj sistem“, ako ne računamo božju intervenciju? (A ukoliko je kongresmen to imao u vidu, postavlja se čitav niz drugih pitanja.) Da li on misli da se sva silovanja odvijaju kao u scenama iz nemih filmova, gde se žena prebacuje preko ramena, kopcajući se i vrišteći, i da takvo nasilje nekako isključuje celu mašineriju, ili aktivira nekakvo hormonsko zaštitno polje? Šta je sa silovanjem pod pretnjom oružjem, kada žena ima najviše šanse da preživi ako ne mrda, i najviše šanse da ostane normalna ako proba da se potpuno isključi? Ili Ejkin misli da žena koja radi sve što može da bi preživela nekako delegitimizuje silovanje – ili da je prava žrtva ona koja silovanje smatra sudbinom gorom od smrti? Da li je strah ono što zatvara čitav sistem, ili osećanje odvratnosti? Strah i seks i trudnoća nisu stranci. Šta ako neko ima dvanaest godina, ili je mentalno ometen, ili onesvešćen? Problem nije samo u tome da li Ejkin misli da je začeće tokom silovanja moguće, nego šta on uopšte smatra silovanjem.

I kako se, u oblastima nevezanim za abortus, odnosi prema „pravom silovanju“? Sposoban je da prizna da anti-kriminalna kontracepcija možda neće „uspeti, ili tako nešto“, ali ako žena koja tvrdi da je silovana ostane trudna, da li će joj manje verovati? Da li bi to presudilo, ako su dokazi nejasni? Ovo nije samo unutrašnje pitanje; šta bi on rekao i učinio u senatu po pitanju predloga da se silovanje tretira kao ratni zločin? Da li bi ga hiljade žena koje su ostale u drugom stanju posle rata u Bosni i genocida u Ruandi pokolebale, i da li bi se pitao da li je abortus zaista neophodan?

Ejkinovo saopštenje, nakon što su njegove opaske svuda napadnute – i izvrgnute ruglu; ne propustite reakciju Endija Borovica – nije odgovorilo na ova pitanja:

Ponovo čitajući moje uzredne opaske, jasno mi je da sam se u ovom intervjuu pogrešno izrazio i da intervju ne pokazuje duboku empatiju koju osećam prema hiljadama žena koje su silovane i zlostavljane svake godine. Oni koji vrše ova zlodela predstavljaju talog našeg društva, i njihove žrtve će u meni imati snažnog predstavnika u senatu, gde ću učiniti sve da dobiju pravdu koju zaslužuju.

Kasnije je dodao, na Tviteru: „Da budem jasan, svi mi razumemo da silovanje može da rezultira trudnoćom i imam veliku empatiju prema svim žrtvama. Žao mi je što sam se loše izrazio – Tod“ – što nije bilo uopšte jasno. Kasnije je istakao, u slučaju da je nekome promaklo, kako on smatra da ženi koja ostane trudna posle silovanja ne bi trebalo da se omogući abortus.

Da li je Ejkin samo čudak, neki neobični republikanac tamo daleko? Bilo bi pogrešno tešiti se ovakvom idejom. Biti predstavnik u senatu nije beznačajan posao, i Ejkin u trci protiv senatorke Kler Mekaskil ima prednost u anketama. To će se možda promeniti: „Da li je moguće pobediti u trci za senat sa 0% ženskih glasova?“, napisao je Nejt Silver iz Timesa na Tviteru, „Pitam za prijatelja“. Ali on nije jedini ekstremni kandidat čija nominacija odražava prioritete republikanske baze; imajući u vidu dugu sezonu napada na organizaciju Planned Parenthood i porodično planiranje uopšte, ovo nije slučajni ispad (ali jeste argument za seksualno vaspitanje); i Pol Rajan, partner u kampanji Mita Romnija, bio je jedan od predlagača onog zakona o „nasilnom silovanju“, i on je protiv izuzeća od zabrane abortusa za žrtve silovanja. (Kako sajt Talking Points Memo primećuje, demokrati su to brže-bolje istakli.) Romni je svašta izjavljivao o abortusu, ali je njegov tim u nedelju izdao saopštenje (preko Timesa) da se kandidati „ne slažu“ sa Ejkinom i da se „Romnijeva i Rajanova administracija ne bi protivila abortusu u slučajevima silovanja“. (Dodatak: možda shvativši da to nije dovoljno, Romni je u ponedeljak u intervjuu za National Review izjavio da je ono što je Ejkin rekao „uvredljivo, neopravdano i, iskreno rečeno, pogrešno“.)

Pored toga, postoji ideja, često prisutna u konzervativnoj retorici u poslednje vreme, da je očajanje uvek negde drugde, i da o krizama običnih ljudi ne treba razmišljati i brinuti – makar to ne treba da rade fini ljudi. Oni su retki, nešto je krenulo naopako; možda njihov problem nije legitiman; možda su sami krivi. Ova ravnodušnost prevazilazi pitanje silovanja i abortusa.

 
The New Yorker, 19.08.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 25.08.2012.