- Peščanik - https://pescanik.net -

Šta koči reforme i razvoj opština

Kada razgovarate sa funkcionerima i zaposlenim po opštinama i gradovima oni po pravilu ističu da im je ekonomskih razvoj prioritet. Nedavno sprovedeno istraživanje lokalnih jedinica vlasti, najveće ove vrste u poslednjih dvadesetak godina, međutim baca sasvim drugo svetlo i navodi na pomisao da taj opštinski prioritet uopšte ne stoji ili da bar nije iskren.

Od 174 jedinice lokalne vlasti u Srbiji na upitnik o ekonomskim razvoju odgovorilo je 51%, dakle samo polovina. I polovina koja je odgovorila je samo delimično popunila upitnik. Ali i kod onoga što je popunjeno upada u oči nekoliko stvari.

Prvo, opštine bi htele da se razvijaju, ali da to uradi neko drugi. Još gore, sve oči su uprte u državu i njene fondove (Fond za razvoj, NIP…), a ne u privatna ulaganja.

Drugo, samo tri opštine su navele da je duboka i temeljna reforma lokalnih jedinica vlasti glavni uslov za privredna ulaganja. Ostale navode druge faktore, po pravilu one koji ne zavise od njih nego od spoljašnjih okolnosti. Ogromna većina opština odgovara da dobro rade kada su u pitanju ekonomski razvoj ili finansije i budžet, što izvesno ne odgovara realnosti.

Treće, samo jedna opština u Srbiji je potpunije reformisana (Inđija), a sedam-osam njih iole značajnije uz još petnaestak koje su tek začeprkale reforme. Primer Inđije pokazuje da puno može da se uradi na lokalnom nivou i u generalno nereformisanoj zemlji kao što je Srbija. Kasnije ću se osvrnuti na to zašto druge opštine bar ne kopiraju Inđiju.

Četvrto, vrlo mali broj opština shvata da je poreska konkurencija vrlo moćno razvojno oruđe. Skoro sve gledaju da nekako sa strane napune budžet i da investitori dođu ničim izazvani. Od tih nekoliko koje koriste mehanizme poreske konkurencije (pre svega u sferi taksi i naknada), tu su niže takse za firme koje rade u seoskim područjima, za firme koje otvaraju nova radna mesta, za određene vrste delatnosti (prevoz, neki zanati), itd. To su pozitivni primeri, ali moralo bi ih biti mnogo više.

Peto, kod pitanja o ulaganjima za 2007. i 2008. razvrstanim na privatna (domaća i strana) i državna (Fond za razvoj, NIP, opština, ostalo) potpunije odgovore je poslalo samo desetak opština. U većini opština nije poznato kolika su ulaganja, koliko ima (ne)zaposlenih, koliki broj firmi je otvoren ili zatvoren. Ako ne znaju tako elementarne podatke, kako uopšte mogu da kažu da im je ekonomski razvoj prioritet. I kako mogu ozbiljno da se „bave“ pitanjima ekonomskog razvoja svojih lokalnih jedinica vlasti?

Šesto, iz istraživanja proizlazi da se lokalne jedinice vlasti finansiraju izvornim prihodima sa samo 23%. Oko 3% su donacije, što znači da se sa čak 74% finansiraju iz državnog budžeta – preko transfera i ustupljenih prihoda. Još gore, sredstva iz državnog budžeta ne idu prema nekoj preciznijoj statističkoj formuli, što otvara vrata zloupotrebama. Ministar finansija može uputiti nekoliko puta više sredstava u opštinu gde su njegovi na vlasti u odnosu na neku drugu, gde njegovi nisu na vlasti.

Sedmo, kroz istraživanje se provlači nekoliko stvari koje je potrebno što pre uraditi. Jedna takva stvar je povraćaj imovine opštinama. Neshvatljivo je da građanske vlasti neće da ponište zakon iz 1995. kojim je oduzeta imovina opštinama. (Naravno, treba obaviti i restituciju.)

Osmo, potrebno je bolje urediti status i nadležnosti gradskih opština. One su po sadašnjem rešenju praktično svedene na mesne zajednice, a sve važnije nadležnosti obavlja grad. Tako recimo Stari Grad ili Novi Beograd imaju neuporedivo manje nadležnosti od neke nerazvijene i zabačene opštine u Srbiji.

Deveto, treba nastaviti decentralizaciju daljim prenošenjem nadležnosti na opštine i gradove. Usput, treba ukinuti okruge i zaustaviti regionalizaciju kakva je predviđena upravo usvojenim zakonom (o štetnosti ovog predlog pisao sam u prošlom članku za Peščanik). Paralelno sa tim potrebna je i finansijska decentralizacija. Prema sadašnjem rešenju lokalne jedinice vlasti imaju vrlo nizak plafon zaduživanja, za razliku od centralne vlasti koja može da se zadužuje neograničeno. Lokalne jedinice vlasti ne mogu da emituju municipalne obveznice, jer to zakon ne dopušta, a ne mogu ni da uzimaju hipotekarne kredite, jer nemaju imovinu. Prosto je neverovatno koliko su zastarela neka ključna rešenja u vezi sa statusom i položajem lokalnih jedinica vlasti u Srbiji. One su lišene imovine i poverenja više vlasti, a centralna vlast se ponaša paternalistički, restriktivno i opresivno u političkom i finansijskom smislu.

Istraživanje generalno daje vrlo lošu sliku o razvoju u loklanim jedinicama vlasti i sposobnostima da se ekonomska aktivnost na njihovim teritorijama unapredi. Par svetlih tačaka ne može da promeni ovu sliku.

Naravno, posebno je pitanje zašto lokalne jedinice vlasti odbijaju da se reformišu. Čini se da ima nekoliko razloga. Prvo, u lokalnim jedinicama vlasti radi oko 25.000 zaposlenih. (Na nivou centralne države je čak 37.000 administrativnih službenika, a čitav javni sektor je oko pola miliona ljudi.) Ako se uzme evropski prosek od jednog zaposlenog na 1.000 stanovnika, sledilo bi da je na lokalnom nivou višak više od 17.000. Svi strahuju da bi mogli biti otpušteni i zato pružaju otpor reformi. Drugo, ako se obavi ozbiljna reforma, nema više zapošljavanja po partijskoj i rodbinskoj liniji. Time se lokalnim političarima smanjuje manevarski prostor. Treće, da su uspele reforme, bilo bi više ulaganja u privredi, pa time i više radnih mesta. Pošto reformi skoro nije bilo, nema ni mnogo novih radnih mesta, a ima poprilično otpuštanja u privatizovanim firmama. Tako ostaje zapošljavanje u administraciji, koje postaje i nagrada i vrsta socijalne politike.

Četvrto, sitna korupcija uglavnom nestaje sa reformom, a nje neće da se reše zaposleni kojima su ti prihodi sastavni deo budžeta. Konačno, samo jedan manji broj sada zaposlenih bi mogao da ostane na radnim mestima bez prekvalifikacije, a drugi samo sa dokvalifikacijom. Ovi drugi to neće, lakše je raditi po inerciji.

Iz prethodnog se vidi zašto će vrlo mali broj opština eventualno napraviti reforme narednih godina. A reforme koje bi se izvodile sa strane (centralna država) imaju malu šansu na uspeh. One imaju smisla samo ako ih nose insajderi. Zato će još duže vreme ekonomski razvoj opština, sem retkih, biti samo himera, ma šta se na lokalnom nivou mislilo o tome. Ali ako ne mogu da se naprave reforme, bar mogu da se otpuste viškovi koji su veliki na lokalu, a još već u aparatu centralne države.

 
Peščanik.net, 11.08.2009.