- Peščanik - https://pescanik.net -

Šta ostade od kapitalizma?

Trenutna ekonomska kriza pokrenula je neverovatan aktivizam među političarima, nezavisnim agencijama pa čak i privatnim firmama. Suočeni sa gubicima novca investitori traže zaštitu države, zaposleni očuvanje radnih mesta, a firme zaštitu od špekulanata. Čak i u SAD, koje se uzimaju za primer funkcionalnog kapitalizma, množe se spasilačke akcije. Država pomaže banku, tamošnja komisija za hartije od vrednosti (SEC) hoće da zabrani navodne špekulacije akcijama Fannie Mae i Freddie Mac, menadžeri najvećih avio kompanija traže akciju protiv špekulacija cenom nafte, trezor obećava pomoć investicionom fondu. Slično u Britaniji vlada spašava banku, kao i u Francuskoj gde vlada ne dozvoljava da neka strana banka kupi Societe Generale, pokušavajući da je udomi kod neke od domaćih banaka.

Povrh svega, vodeći menadžeri firmi koje su zabeležile gubitke i koje bi trebalo da bankrotiraju, a da oni ostanu bez posla, ne samo da nastavljaju da rade, nego i zadržavaju visoke plate, a povrh svega dobijaju i premije, koje se na godišnjem nivou mere desetinama miliona dolara, funti ili evra. Cinici bi rekli – sve je kao u najboljem socijalizmu, sve propada, samo plate rastu. Tako su i neke velike kompanije na Zapadu dobile svoga Boru Šnajdera. (To je onaj važan drug iz jedne domaće drame o posleratnom vremenu, koji upropasti sve čega se dotakne, a ipak neprestano lično napreduje sa novim položajima.)

Iako svaki poziv na državnu intervenciju ne donosi intervenciju na kraju, u mnogim slučajevima će ona uslediti. Zašto se političari upuštaju u ovu avanturu. Verovatno samo zato da bi zaradili neki glas. Naravno, sve će to platiti budžet, tj. poreske platiše.

Političari nikada neće intervenisati u korist male firme, jer su posledice njene propasti lokalne i neznatne, pa se ni štampa za to neće zainteresovati. Političari ulaze u igru samo kada su u pitanju velike firme. Tu ima uticajnih klijenata, neke takve firme su nacionalni brend, a mnogi ljudi mogu da izgube posao. Primer Societea je odličan. Ako bi ova banka bankrotirala, kao što bi to trebalo po pravilima tržišta, onda bi milioni ljudi ostali bez ušteđevine, koju su tamo pohranili. Oni bi dobili nazad proporcionalno odnosu sume stečajne mase prema ulozima, verovatno ispod 30%. Banka radi širom sveta, pa bi to bacilo senku i na Francusku kao državu. U samoj Francuskoj, pak, Societe izvesno ima uticajne klijente, koji su bliski francuskoj vladi i establišmentu. I neke firme koje su bili klijenti Societea bi bankrotirale, jer su im sredstva u toj banci propala. Zato francuska vlada ne dozvoljava da Societe ode na doboš i pokušava da nađe rešenje.

Neke strane banke su se već pojavile da kupe Societe, ali to Sarkozi i vlada ne dopuštaju. Ako bi se to desilo, na francusko, vrlo zaštićeno tržište bi ušla neka velika strana i efikasna banka. Ona bi otpustila dobar deo zaposlenih u Societeu, jer je francuski bankarski sistem usled odsustva strane konkurencije neefikasan. Ali ni to ne bi bio glavni problem. Glavni problem bi bio što bi i druge velike francuske banke (BNP, CL, CA…) morale da krenu u otpuštanje, kako bi mogle da trče trku sa novim konkurentom na francuskom bankarskom tržištu. A to bi značilo par stotina hiljada otpuštenih koji su navikli na visoke plate i privilegije. Naravno, političari znaju da se ti novootpušteni ne bi lako pomirili sa gubitkom visokih plata i privilegija i da bi to moglo ponovo da potpali neki politički i socijalni požar, kakvih je drugim povodima bilo u Francuskoj proteklih godina.

Pošto to ne žele, oni traže rešenje. Kako će se ono naći? Ostale velike francuske banke ne žele da kupe Societe, dok ne dobiju kompenzaciju. A ona će se napraviti tako što će „kupac“ dobiti da posluje sa državnim sredstvima. Na banku kupca će se prebaciti još neki procenat sredstava iz državnog budžeta i budžeta Pariza, preko te banke će ići još neki krediti za pomoć nezaposlenima, za podršku izvozu, za mala i srednja preduzeća…. Na kraju će se nakupiti dovoljna kompenzacija da „kupac“ klimne glavom i „kupi“ Societe.

Sarkozi i vlada će trijumfalno reći da su spasili Societe i štediše, zaštitili radna mesta, oduprli se mrskoj globalizaciji. Naravno, neki će ih pitati za cenu, koja nije samo materijalna, već i slabljenje francuskog bankarskog tržišta, ali će fanfare sve to nadjačati, dok se problem ponovo ne pojavi, a to će biti za neke druge vlade.

Vratimo se sada našoj priči o kapitalizmu.

Pošto se i vlade najrobustnijeg, anglosaksonskog kapitalizma upuštaju u državne intervencije, šta će tek biti sa drugim, gde je oštrica kapitalizma ublažena. A šta tek u zemljama gde se i danas široko veruje da država treba da radi sve u ekonomiji, jer to navodno bolje zna od tržišta. Naravno da i etatisti i druge ekonomske neznalice iza balkanskih brda likuju i govore da država i ovde treba da se vrati na scenu, razmahne, itd.

To da se podržavaju ovakve stvari poput državnih intervencija i zahteva za još više intervencija nije dobro bilo gde. To što se nešto odvija u SAD nije razlog da se radi drugde.

Vrlo je jednostavno zašto je tako. Kapitalizam nije socijalna kategorija. Kapitalizam je poredak u kome svako od nas koristi raspoložive resurse kako misli da je najbolje, upušta se u rizik, pa ako zaradi, dobro, ako izgubi, nije dobro i mora da snosi trošak svog poduhvata. Ako neko izgubi, a onda se pojavi država i to mu nadoknadi, to je za datog aktera sjajno, ali vrlo loše za kapitalizam i poslovanje u toj zemlji. Time nestaje razlika dobrih i loših ulaganja koja drži disciplinu na tržištu. Štaviše, time se stvara poredak u kome se profit privatizuje, a gubitak socijalizuje. Nestaje razlika dobrog i lošeg poslovanja, sa svim posledicama. Konačno, time se stvara podsticaj da pojedinci pune svoje džepove, a gubitak prebacuju na državu, tj. poreske platiše. Firme s kojima se to radi moraju biti velike, jer male ne interesuju političare i državu, pošto su posledice njihove propasti zanemarljive. Ako u jednoj rundi sa nekom velikom firmom vlasnici i menadžeri tako „zarade“ par milijardi, u drugoj će hteti desetine, a u trećoj stotine. To u potpunosti podriva poslovno okruženje. Ko će hteti da nosi novac u banku, ako se ulaže u takve firme. Ko će hteti da kupi akcije, ako će sutra biti bezvredne? Ko će hteti da radi u takvim firmama ako preko noći može ostati na ulici? Jednog dana će suma biti tolika da se neće moći pokriti i onda će sve u toj zemlji završiti nalik socijalizmu u Evropi 1989.

Naravno, velika je razlika da li u nekoj privredi ima jedna, nekoliko ili mnogo intervencija države u privredi. Ili su one stalne. Neki česte intervencije nazivaju državni kapitalizam. To je kontradikcija u terminu, kao „gvozdeno železo“. Kapitalizam počiva na tržišnim silama, a država na političkim komandama. Kapitalisti slede ekonomsku, a birokrate političku logiku.

Bilo bi strašno pogrešno ako bi političari, ekonomisti i javnost u zemljama poput Srbije zaključili da nema problema da se i ovde rade državne intervencije, koje se rade drugde. „Kada može Amerika, što ne bi mogli i mi“ – to je standardno opravdanje. Greška u Srbiji bi bila dvostruka. Prvo, Amerika ima kakav-takav kapitalizam, a Srbija tek pokušava da ga napravi. Drugo, državne intervencije u privredi su štetne svugde, bilo to u Americi, Srbiji ili Zimbabveu. Ako hoćemo brže odmicanje od siromaštva, onda nam treba više a ne manje kapitalizma. Samo tako će biti više ulaganja, većeg rasta produktivnosti, a samim tim i brži rast nadnica. Zato se nadam da će domaći političari slediti zdravu logiku i da će ići u pravcu više tržišta i više kapitalizma. Iako ih mnogi konsultanti, eksperti, laici i mnoge novine bodre da urade suprotno. Prosperitet nigde nije nastao zahvaljujući državnoj ekonomskoj aktivnosti ili državnim intervencijama u privredi. Gde god je država bila glavni preduzetnik, vladalo je siromaštvo. I tako je ostajalo sve do pojave kapitalizma u toj zemlji i izlaska države iz ekonomije.

 
Peščanik.net, 19.07.2008.