Grintanje na školu i školske obaveze opšte je mjesto u popularnoj muzici, na transverzali koja povezuje naizgled nespojive tačke na kojima se nalaze Pink Floyd i Lepa Brena. Floydovsko “Hey, teachers, leave the kids alone” Lepa Brena je svojevremeno prepjevala u “Učenici-mučenici, ljubim vam soj, direktori, profesori, niste moj broj”. Ipak, sve rokenrolerske i ine školske varijacije mogu ići na jednu, a ona Springsteenova iz pjesme “No Surrender” na drugu stranu; Izletili smo iz razreda, žureći da pobjegnemo od tih budala, više smo naučili iz trominutnih pjesama, nego što smo ikad naučili u školi – tako nekako tu pjeva Bruce Springsteen.
S druge pak strane, od “Gaudeamus Igitur” do novijih rimovanih doskočica “Od kolijevke pa do groba…” đačko doba se neumjereno slavi. Istini za volju, svijest o ljepoti školskih dana javlja se uglavnom post festum, pa bi se moglo pomisliti da je i ona tek posljedica balaševićevskog “jesen stiže, dunjo moja” efekta, odnosno potiskivanja ružnih uspomena onim lijepim. Ipak, kad se čovjek sa određene vremenske distance osvrne na školske dane, naročito one najranije, dakle na period osnovne škole, obično shvati da one najvažnije stvari koje je naučio i koje su mu ostale za cio život uglavnom nemaju previše veze s nastavnim planom i programom. Čitanje i pisanje većina je prvačića još i prije četvrt vijeka, barem ja tako pamtim, već bila savladala prije polaska u školu, a lekcije iz matematike, odnosno poznavanja prirode i društva, a kasnije biologije, fizike, hemije, geografije i istorije su, naravno, korisne kao podloga za nastavak obrazovanja, ali većina njih za većinu djece ne izgledaju kao nešto što bi i teoretski moglo imati neku primjenu u praktičnom životu. Kako vrijeme prolazi, ispostavlja se (nažalost?) da su (nekadašnja) djeca generalno bila u pravu. Sve ovo, naravno, ne znači da škole nemaju smisla. (Mada ima ozbiljnih mislilaca koji su napisali vrlo vrijedne knjige u kojima se argumentovano kritikuje cijeli sistem na kojem savremene škole funkcionišu, i to u razvijenom svijetu, i po kojima društvu treba “deschooling”, odnosno onih koji kliču “Dole škole!”, ovdje ćemo to prenebregnuti.) Samo što je važnost škola donekle usporediva s važnošću alhemije. Alhemičari, naime, nisu, naravno, nikada otkrili kamen mudrosti, ali su usput, slučajno, da ne kažem – kolateralno, napravili neka važna naučna otkrića i doprinijeli hemiji, ali ne samo hemiji. Tako se i u školi, usput, dok se sjedi u klupama, uče zapravo neke druge važne stvari. Uči se kako funkcionisati izvan zabrana nuklearne porodice, izvan staklenog zvona privilegovanosti. Uči se socijalizacija. Uči se život u stvarnom svijetu.
Sve ovo, naravno, pišem povodom priča o takozvanim elitnim odjeljenjima u sarajevskim, i ne samo sarajevskim, osnovnim školama. Oni koji ne vjeruju medijskim napisima na ovu temu, trebali bi napraviti neformalnu blic-anketu među poznanicima koji imaju djecu osnovnoškolske dobi i lako će se uvjeriti da tzv. “elitna odjeljenja” u praksi postoje. Pisalo se o ovome već dosta i neke su se pametne stvari čule, ali čini mi se da je ponešto ostalo i nedorečeno. Naravno da je formiranje odjeljenja u kojima su samo djeca bogatih i uglednih roditelja, pa još činjenica da su u tim odjeljenjima opšti uspjeh i prosječne ocjene mnogo veće nego u ostalima, samo po sebi problematično i da diskriminira ostalu djecu, ali to također, ni srednjoročno ni dugoročno, nije dobro ni za djecu koja se u skorašnjem pismu grupe roditelja učenika sarajevske Osnovne škole “Safvet-beg Bašagić” uredništvu Slobodne Bosne nazivaju “djecom mezimcima” tj. djecu bogatih i uglednih roditelja. Takva odjeljenja za njih su nastavak života pod svojevrsnim staklenim zvonom, nešto širim, ali fundamentalno ne drukčijim od onog porodičnog.
Kad se čovjek vrati na vlastite (osnovno)školske dane, u klupe svog odjeljenja u kojima su sjedila i direktorska djeca i djeca prosjaka, kad iz današnje perspektive pogleda kasnije sudbine te djece, shvati da su takve škole u Jugoslaviji omogućavale socijalnu mobilnost i da su ne tako rijetko djeca fizičkih radnika danas ljekari, advokati i menadžeri. Ima u bosanskom kolokvijalnom idiomu, jedna topla i draga riječ koja se rimuje s drugom, prijateljem i kolegom, a opet nije ništa od toga, a pomalo je i sve od toga; to je riječ “školski”. Oblikom pridjev, suštinom imenica, “školski”, taj nekakav hipokoristik za (bivšeg) školskog druga, godinama i decenijama kasnije će spojiti bravare i ambasadore, jalijaše i sudije, mesare i profesore. I uvijek “školski” može pomoći “školskom” i uvijek je ta pomoć, makar potencijalno, obostrana. Dok god govorimo o državnim školama, koje se finansiraju iz budžeta, novcem poreznih obveznika, a porezni su obveznici i milioneri i sirotinja, svako stvaranje odjeljenja u kojima je imovno stanje roditelja učenika ikakav kriterij je, naravno, nemoralno i neopravdano. Ali ne samo to, životi u kojima svi “školski” pripadaju istoj klasi i imaju isti socijalan status, siromašniji su kao životi. U nekom smislu, ne onom najmanje važnom, time su više osiromašena djeca bogatih, nego djeca siromaha.
Oslobođenje, 27.09.2011.
Peščanik.net, 27.09.2011