- Peščanik - https://pescanik.net -

Šta Srbija trezna misli, to Nikolić govori

U poslednjih nekoliko dana, od kako je novoizabrani predsednik Nikolić krenuo sa serijom izjava koje su rasplamsale stare strahove 90-tih, mnogo prijatelja iz inostranstva mi se javlja zabrinuto. Pitaju me da li sam očekivao da će Nikolić biti baš takav i da će odmah na početku mandata izreći sve ono što u stvari nije smelo da se kaže. Već par dana razmišljam šta da im odgovorim.

Da li sam iznenađen? Nisam. Nikolić izgovara ono što je oduvek mislio. On veruje u to što govori. To je on. Veći problem je što je čovek sa takvim svetonazorima mogao toliko dugo da bude na vrhu političke arene u Srbiji i na kraju da postane i njen predsednik. A kako se to desilo?

Desilo se tako što u Srbiji, stvari koje je Nikolić izgovorio (“Vukovar je srpski grad”, “Crnogorci i Srbi su isto”, “U Srebrenici nije bilo genocida”), se smatraju činjenicama. Veliki deo srpskog društva u tome ne vidi ništa sporno. Naprotiv, to je jedina moguća istina koja se ne sme preispitivati. Ljudi koji su iz ideološke bliskosti glasali za Nikolića zaista veruju u ovo. I to je, prema rezultatima poslednjih izbora, jako veliki broj ljudi.

Ni doskora “predsedavajuće demokrate” u tom pogledu ne odskaču. Tadić nije negirao genocid, ali ga nikada nije ni upotrebio zajedno sa rečju Srebrenica. Tadić se izvinio u Bosni i u Vukovaru za politiku Srbije iz 90-tih, a da je u isto vreme prećutkivao i previđao udruženi zločinački poduhvat Republike Srbije nad kosovskim Albancima, svojim državljanima. Demonstrirao je time da on ne razume šta znači “politika Srbije iz 90.-tih”. Ili prosto ne želi da razume. U svakom slučaju, tu “i” od iskrenog izvinjenja nije bilo. Takođe, nije našao ništa sporno ni problematično u postavljanju generala Dikovića na mesto načelnika Generalštaba. Naprotiv, odobrio je takvo postavljenje. Tadić se nije libio ni da u prigodnim prilikama podigne tri prsta. Ponosno i sa smeškom.

Preko 30% Beograđana koji su izašli na lokalne izbore glasali su za Draga Đilasa koji je podigao sramni spomenik “Svim žrtvama i braniteljima otadžbine 1991-1999″.  Spomenik koji je nakon nedelju dana zarđao, koji je smešten na štajgi i spomenik koji je posvećen braniteljima otadžbine i za period 1991-1995. , bez objašnjenja gde se na teritoriji Srbije, u to vreme, vodio rat. Ko je tada Srbiju napao i od koga smo se branili. Ovo je posebno interesantno ako se ima u vidu da je zvanični stav Srbije da ona nije učestvovala u sukobu u Hrvatskoj i BiH. Dragan Đilas će ostati upamćen i kao čovek koji je “rešavao romsko pitanje” po Beogradu i nudio da autobuse sa beogradskim Romima pokloni svom belgijskom kolegi. Ovo izgleda nije previše zabrinulo 30% Beograđana izašlih na protekle lokalne izbore.

Pre neki dan, maturanti Vazduhoplovne gimnazije su istrčali iz svoje škole i skandiranjem Ratku Mladiću i pozivanjem na klanje Albanaca svečano proslavili završetak svog školovanja. Pijani, razulareni, zadojeni najcrnjim etnonacionalizmom ovi mladi su nam pokazali kroz kakav su “plan i program” prošli. Nakon 4 godine školovanja pod “demokratskom vladom” za njih je i Nikolić mala beba.

Dakle, ukratko, ne, ne iznenađuje me to šta Nikolić govori. On govori ono šta Srbija misli, čemu se smeje i likuje po slavama i proslavama, čemu uči svoju decu. Pod Tadićem, Srbija je gradila lažni imidž pristojne postkonfliktne zemljice koja hrli ka evropskim vrednostima. Pod Nikolićem, ova šarada neće biti moguća. Istina će morati na sunce. Istina teška i bolna. Voleo bih da to bude i put ka našem izlečenju. A do tada (ako ikada), Nikolić će biti predsednik “svih svojih građana”. Ili barem onih koji pevaju himnu.

 
Aleksandar Obradović Blog, 03.06.2012.

Peščanik.net, 04.06.2012.