Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Reagovanje na tekst „Kako popraviti poslovno okruženje u Srbiji“

Tekst Miroslava Prokopijevića „Kako popraviti poslovno okruženje u Srbiji“ informativno je i edukativno predstavio kritičku analizu mnogih detalja koji ometaju poboljšanje poslovnog imidža Srbije u svetu. Ne ulazeći u druge segmente ove opširne analize, želeo bih da ukažem na neke proizvoljne ocene autora kada je reč o segmentu koji zauzima dosta prostora u tekstu, pod nazivom „Rad i Zakon o radu“.

Najpre, sasvim je očigledno da Prokopijević forsira liberalizaciju tržišta rada. I to je legitiman pristup kome se ne može ništa prigovoriti. Međutim, konstrukcije koje stvara u tekstu radi promovisanja ovakvog pristupa mogu kod neupućenog čitaoca stvoriti privid da je Srbija još uvek zemlja samoupravnog socijalizma iz 70-ih godina prošlog veka. A to ne samo da nije tačno, već smo svedoci da se u mnogim aspektima zaštite zaposlenih vraćamo – u XIX vek, i borbu za najosnovnija prava radnika. U Prokopijevićevom tekstu se ti aspekti ne vide, naprotiv.

Tako se on zalaže za ukidanje minimalne cene rada (on koristi termin „minimalna nadnica“) i konstatuje da „skuplji rad znači manje radnih mesta, pošto se sve što je skuplje manje traži“. Minimalna zarada (nadnica, cena rada) međutim, kao što sam više puta isticao, predstavlja prag ispod kojeg poslodavac nikako ne može ići ukoliko ne može da isplati ugovorenu zaradu. Minimalna zarada nije ugovorena zarada – ugovorena zarada mora biti viša od nje. A minimalac se dobija samo onda kada poslodavac iz određenih razloga nije u stanju da isplati ugovorenu zaradu. Ovaj institut se međutim masovno zloupotrebljava, pa se minimalna zarada praktično koristi kao parametar donje granice vrednosti rada.

Šta bi se desilo kada ne bi bilo odredbi o minimalnoj zaradi? Prokopijević kaže da bi zarade zaposlenih tada bile neznatno niže. To jednostavno nije tačno. Ni minimalna zarada nije dovoljna da bi na primer tročlana porodica živela na rubu egzistencije – uostalom, poređenje minimalne zarade i (veoma loše sklopljene) minimalne potrošačke korpe to potvrđuje. Radnici na crno, kao i radnici koji svojevoljno vraćaju poslodavcu deo zarade koju zvanično primaju, rade i za 12-15.000 dinara mesečno. Radnici kojima poslodavac mesecima ne isplaćuje nikakvu zaradu dobijaju po 5.000 dinara na ruke, ponekad – i zadovoljni su time. Ovo nije neznatno malo – ovo je razlika koja deli gladnog i bednog zaposlenog od mrtvog zaposlenog.

Minimalna zarada je tako postala izvor preživljavanja najsiromašnijih, a ne „demagoška kategorija“ koja je „štetna za privredu, a posebno za njene nezaposlene“, kako autor navodi. Činjenica da je neko spreman da radi za činiju supe dnevno u nemogućim uslovima rada nije naša budućnost i ne može to da bude. Jer takvo odricanje od svake mrvice dostojanstva, ta „trka do dna“ nije filozofija kapitalizma razvijenih zemalja, već perifernih kvazi-država, zaostalih u razvoju. Minimalna zarada čuva živote zaposlenih, koji i sa njom jedva nekako životare. I tu nema mesta za liberalne teorije o slobodnom pregovaranju poslodavca i zaposlenog, radi ugovaranja zarade.

Sledeći na udaru autora su otkaz i višak zaposlenih. Prokopijević konstatuje da je procedura otpuštanja duga i komplikovana i da Zakon o radu štiti neradnike i višak zaposlenih. Imajući u vidu da je višak zaposlenih zakonska kategorija i da otpuštanje jednog zaposlenog ne predstavlja višak zaposlenih u smislu obaveze pokretanja određenog postupka za rešavanje viška zaposlenih – ova konstatacija se ne može prihvatiti. Otpuštanje je izmenama Zakona o radu maksimalno pojednostavljeno – da ne upotrebim težu reč. Višak zaposlenih dobija otpremninu samo za radni staž ostvaren kod trenutnog poslodavca. Otkazni rok postoji samo u slučajevima kada zaposleni ne ostvaruje potrebne rezultate rada, odnosno nema potrebna znanja i sposobnosti, a i onda iznosi samo 8-30 dana. U slučajevima povrede radne obaveze ili kršenja radne discipline, poslodavac jeste dužan da sprovede određeni otkazni postupak – ali za to vreme može da suspenduje zaposlenog uz naknadu samo jedne četvrtine ili jedne trećine zarade, a sam postupak (sa ili bez suspenzije) realno ne mora trajati duže od dve nedelje. Otkaznog roka ni ovde nema.

Ironično je da baš taj zaposleni koji se otpušta kao višak, ukoliko nisu ispunjeni uslovi za primenu pravnog instituta zbrinjavanja viška zaposlenih iz Zakona o radu – otkaz može dobiti istog dana kada se utvrdi prestanak potrebe za njegovim radom. Prokopijević međutim ove situacije neopravdano generalizuje i konstatuje kako je veoma teško otpustiti neradnike. A zakonodavac je već otišao toliko daleko praveći ustupke poslodavcima kada je reč o otkazu, da je jedan od otkaznih razloga već proglašen neustavnim (reč je o članu 179. stav 3. tačka 5, a odluka Ustavnog suda još uvek nije objavljena u Službenom glasniku). U odredbama o nezakonitom otkazu se toliko daleko otišlo u zaštiti poslodavca, da bi još neke odredbe sasvim sigurno mogle da dobiju laskavi epitet neustavnih (kao što je na primer odredba iz člana 191. stav 9. koja je direktno suprotna Zakonu o obligacionim odnosima, koja uvodi „manje“ i „veće“ kršenje zakona od strane poslodavca, što je svakako presedan).

Sledeći na meti Prokopijevića su kolektivni ugovori i ovde opet srećemo površnost u izlaganju i nedopustivu generalizaciju. Prokopijević tvrdi da su „kolektivni ugovori štetni, nepotrebni i najčešće nesprovodivi – to kažu i pravo i ekonomija“. Ja odgovorno tvrdim da kao pravnik nikada nisam čuo da su kolektivni ugovori štetni, niti znam ijedan argument koji bi potkrepio takvu tezu. Naprotiv, razvijene ekonomije koje teže minimalnom normiranju radnih odnosa zakonom (za šta se i Prokopijević zalaže) upravo pravnu regulativu grade na razvoju autonomnog prava – sistema kolektivnih ugovora. I dok su u tim razvijenim zemljama kolektivni ugovori pravilo, kod nas eto ima autora koji bi ih – ukinuli. Argument da se teži takvom nečem je veoma slabašan – Prokopijević naime tvrdi:

„Ne rade sve grane privrede u istim uslovima da bi se nadnice i ostalo mogli jednako regulisati za sve grane i uslove rada – to su odredbe opšteg kolektivnog ugovora koje moraju biti preslikane na poseban kolektivni ugovor (čl. 10). Industrija softvera, na primer, ostvaruje visoke profite pa su moguće vrlo visoke zarade zaposlenih i druge pogodnosti, a tekstilna industrija ili poljoprivreda beleže niske profite, pa su mogućnosti povećanja nadnica i nagrađivanja skučene.“

Njegova analiza trpi međutim mnoge mane – najpre, tu je potpuno tendenciozno čitanje člana 10. Zakona o radu kojim se ustanovljava hijerarhija kolektivnih ugovora i takozvano „pozitivno i negativno pravilo“ – kolektivni ugovor niže pravne snage mora biti u saglasnosti sa kolektivnim ugovorom više snage, što znači da ne može na primer dozvoljavati nešto što je višim kolektivnim ugovorom, ili zakonom, zabranjeno. Istovremeno se kolektivnim ugovorom manje pravne snage mogu ugovoriti povoljniji uslovi, odnosno veći obim prava, tamo gde je to zakonom dozvoljeno. Dakle, ako „silazimo“ niz piramidu kolektivnih ugovora odozgo nadole, oni moraju biti harmonizovanih sadržina, ali se prava mogu uređivati u kvalitativno većem obimu.

I ne postoji niti jedna odredba koja će tekstilce „gurnuti u isti koš“ sa informatičarima. Jedini kolektivni ugovor koji bi oni mogli istovremeno da primenjuju, biće onaj koji se odnosi na celu teritoriju Republike – dakle opšti kolektivni ugovor, ili na teritoriju lokalne samouprave – posebni kolektivni ugovor za jedinicu lokalne samouprave. I u jednom i u drugom slučaju, na informatičare će se primenjivati one odredbe koje su za njih najpovoljnije, pa tako nema nikakve opasnosti da oni budu uskraćeni za posebne povoljnosti zato što ih je neko poistovetio sa manje profitabilnim granama industrije. Oni svoj položaj takođe mogu rešiti posebnim granskim ugovorom (odnosno posebnim kolektivnim ugovorom za delatnost informatike), kao i kolektivnim ugovorima kod svakog pojedinačnog poslodavca (autor ove ugovore zove „partikularnim“).

I dalje, na pojedinačnom nivou, svaki zaposleni može svoj poseban status rešiti ugovorom o radu koji ne može po njega biti nepovoljniji od svih propisa više pravne snage. Sistem kolektivnih ugovora sasvim normalno funkcioniše u velikim, razvijenim ekonomijama i ne postoji nijedan razlog da ga se odreknemo (iako su sasvim na mestu neke primedbe da se princip kolektivnog pregovaranja ne može adekvatno primeniti na neka nova, slobodna zanimanja – ali tako nešto uopšte nije predmet analize Prokopijevića).

On dalje, bez imalo zadrške, napada i jedan od osnovnih principa modernog radnog prava – jednaku zaradu za jednaku vrednost uloženog rada. Iako je, posle značajnih lutanja, ovaj princip konačno u Zakonu o radu definisan približno onako kako bi trebalo na osnovu tumačenja Konvencije 100 Međunarodne organizacije rada o jednakosti nagrađivanja muške i ženske radne snage za rad jednake vrednosti, koja je jedan od 8 fundamentalnih međunarodnih instrumenata – dakle, osnovnih instrumenata koji su doneti pod okriljem ove organizacije, i koju su do sada ratifikovale 172 države (po čemu je jedan od najšire prihvaćenih instrumenata međunarodnog prava, link: http://www.ilo.org/dyn/normlex…) – Prokopijević jednostavno konstatuje da „sve to treba izbaciti i dogovor o nadnici prepustiti poslodavcu i zaposlenom“.

To je nedopustiva simplifikacija, koja ne samo što nije na tragu međunarodnog prava, već bi u praksi dovela do neslućenog diskriminisanja pojedinih kategorija zaposlenih. Ekonomska vizura gledanja na stvari očigledno se ponekad suviše usko fokusira na profit, pa iz nje prosto ispadaju neka osnovna civilizacijska dostignuća, kao što je princip nediskriminacije.

Dalje, prema mišljenju autora „država se nepotrebno meša i u odredbe sklapanja ugovora o radu na određeno vreme, time što propisuje dužinu trajanja ugovora, razloge za njegovo potpisivanje“. Prema njegovom tumačenju, sve bi to trebalo prepustiti zaposlenom i poslodavcu na uređenje. Ova konstatacija je posebno čudna jer dolazi u vreme kada postaju evidentne posledice neprimene ograničenja ugovaranja radnog odnosa na određeno vreme – podsetimo se samo najsvežije zloupotrebe koja se tiče radnice Jure koja je ostala bez posla dok je bila na hemoterapiji. Sasvim je jasno šta bi se dogodilo u Srbiji kada bi se ovakva mogućnost i formalno ozakonila.

Prokopijević dalje tvrdi da je „posebno apsurdna odredba da je ‘poslodavac dužan da blagovremeno obavesti zaposlene o dostupnosti poslova sa punim i nepunim radnim vremenom…’ (čl. 40). Ko treba da misli o svom poslu ako želi da nepuno radno vreme promeni za puno – poslodavac ili sam zaposleni o čijem poslu se radi? Ovakve odredbe treba jednostavno izbrisati iz zakona“. Ovde se autor ni ne trudi da prikaže bilo kakvu argumentaciju za veoma čudne ideje koje izlaže. Hajde međutim da pogledamo situaciju iz ugla poslodavca. Da li je njemu jeftinije da povremeno pošalje cirkularni mejl svim zaposlenima sa nepunim radnim vremenom ili da pokreće ceo postupak zapošljavanja novog radnika? Šta ga više košta? Novi radnik će morati da se izabere među kandidatima, pa da se obuči, a svakako najmanje što poslodavac može da očekuje jeste da će novozaposlenom biti potrebno neko vreme da se privikne na radnu sredinu da bi počeo da ostvaruje adekvatne rezultate. Sve to – upoznatost sa procesom rada i kolegama, obučenost – on već ima kod postojećeg zaposlenog koji radi sa nepunim radnim vremenom.

Zakonodavac ne sprečava zaposlenog sa nepunim radnim vremenom da se sam informiše – on jednostavno uvodi obavezu poslodavcu koja je i u njegovom interesu. Kada međutim čitate Prokopijevićev tekst, bukvalno dobijate sliku zlog zaposlenog sa nepunim radnim vremenom koji ne radi ništa osim što čeka jadnog poslodavca da mu pronađe angažman sa punim radnim vremenom. Krajnje čudno.

Ništa manje čudna nije ni konstatacija da je Zakon o radu propustio da reguliše takozvani „lizing radnika“ (što je apsolutno tačno!), a da zbog toga podjednako trpe i poslodavci i nezaposleni. Čini se da Prokopijević nije upoznat sa već desetogodišnjom nezakonitom praksom samoproklamovanih agencija za lizing radnika, koje koristeći pravnu prazninu radnike bukvalno dovode u robovski položaj, o čemu je pisano ovde. Nije dakle posledica u tome što poslodavci ne mogu na brzinu da nađu radnu snagu, već u tome što i poslodavci i agencije krše zakone na štetu zaposlenih i države.

Konačno, među poslednjima su na udaru autora sindikati. Iako sam i sam veoma kritički raspoložen prema (ne)radu sindikata u Srbiji, iako autor u ovom delu postavlja i neka razumna pitanja koja se tiču delovanja sindikata kod poslodavaca (a naročito njihovog umnožavanja) – teško je razumeti zašto kritikuje član 188. Zakona o radu koji štiti članove sindikata i sindikalne predstavnike od diskriminacije zbog njihovog sindikalnog članstva i/ili delovanja. Svako ko se bavi analiziranjem položaja sindikata kod poslodavaca koji ne žele da prihvate takav način udruživanja zaposlenih, zna da su ovakve garantije nužne da bi sindikalizam u Srbiji postojao u privatnom sektoru i da tu nema mesta izmenama koje bi išle u pravcu ukidanja prava na zaštitu.

Prokopijević, kako sam već naglasio, ide ka potpunoj liberalizaciji tržišta rada i radnog odnosa. Idealno rešenje, prema ovom autoru, bilo bi kada bi država donela Zakon o radu od 15-ak članova, tek toliko da se kaže da postoji, a sve ostalo prepustila poslodavcima i zaposlenima.

Ovo nije dobro rešenje. Ne samo što nije dobro, već je i potpuno izvan konteksta realnosti u kojoj tržište rada u Srbiji postoji i funkcioniše. Ogromna ponuda i slaba potražnja, visoka nezaposlenost i veliki broj takozvanih „gubitnika tranzicije“ – starijih ljudi koji su sistemski nezaposleni godinama i koji ne mogu da odgovore zahtevima za radnom snagom jer nemaju obrazovni profil koji je tržištu potreban – to su činjenice koje miniraju pregovaračku poziciju svakog nezaposlenog, osim možda retkih koji spadaju u visokospecijalizovane kadrove za čijim radom postoji izražena potreba. Takvih je malo, a mnogo je onih koje država mora da zaštiti.

Radni odnos inače nije odnos jednakih – poslodavac je uvek ekonomski i faktički jači. Otuda je radno pravo i nastalo kao briga države da se ta nejednakost makar malo umanji. Eliminacijom zakonskog okvira u mnogim pitanjima – a to je praktično ono za šta se Prokopijević dosledno zalaže – uz istovremeno nepostojanje socijalnog dijaloga i kolektivnog pregovaranja (istini za volju, Prokopijević smatra da je i to nepotrebno), klatno premoći bi trajno prevagnulo na stranu poslodavaca, koji bi onda zaista mogli da budu prave „gazde“ u onom najnegativnijem smislu (primeri Jure, Drekslmajera i drugih „investitora“ daju sasvim dobru sliku kako bi to izgledalo).

Zbog toga vizija Prokopijevića nije vizija bolje i uspešnije Srbije, već vizija bogatijih i bahatijih poslodavaca. Predatorski kapitalizam koji on predlaže samo bi doveo do dalje propasti prava zaposlenih i dalje devolucije radnog prava, što bi na kraju dovelo do socijalnih nemira ili do izumiranja ljudskog dostojanstva na ovim prostorima.

Peščanik.net, 07.12.2016.

Srodni link: Miroslav Prokopijević – Kako popraviti poslovno okruženje u Srbiji

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)