U srednjoj Bosni je običaj na prvi dan proljeća otići izjutra negdje na obalu rijeke, raspaliti roštilj, popiti koju pivu, eventualno malo igrati lopte, no najvažnije je ispržiti jaja. Upravo čin prženja jaja predstavlja neku vrstu ritualnog pozdrava proljeću. Taj se ritual u Travniku naziva kajganijada, a u četrdeset kilometama udaljenoj Zenici istu stvar zovu čimburijadom. Ovaj je uvod nužan da bih pojasnio možda i najduhovitiju navijačku parolu koja se posljednjih godina čula na bosanskohercegovačkim stadionima. Rivalitet među navijačima sarajevskih klubova – Sarajeva i Željezničara – po analogiji se može usporediti sa rivalitetom među navijačima Crvene Zvezde i Partizana. Navijači zeničkog Čelika, međutim, podjednako mrze navijače oba sarajevska kluba, a ta je mržnja svoj simbolički vrhunac vjerovatno doživjela u opetovanom stadionskom psovanju Markala, tržnice koja je bila poprište dva velika masakra za vrijeme opsade Sarajeva. Na tu vrstu blasfemične uvrede, sarajevski su navijači jednom prilikom odgovorili skandirajući: Nekom olimpijada, nekom čimburijada! Ovom efektnom dosjetkom perfektno je detektiran korijen frustracije Zeničana, frustracije koja nije nikakva bosanska osobitost, frustracije koju stanovnici industrijskog grada osjećaju prema glavnom gradu države za kojeg drže da ih izrabljuje, frustracije kakva se susreće širom svijeta. U kontekstu današnje Bosne i Hercegovine nužno je još kazati kako su i navijači Čelika i navijači sarajevskih klubova u golemoj većini Bošnjaci, tako da u ovoj netrpeljivosti nema međunacionalne surevnjivosti.
To se, međutim, ni u kojem slučaju ne može kazati za netrpeljivost među navijačima dvaju mostarskih fudbalskih klubova – Zrinjskog i Veleža – gdje je navijački sukob u suštini tek paravan za klasičnu međunacionalnu mržnju. Prošlog vikenda na programu bosanskohercegovačke fudbalske lige bio je mostarski gradski derbi, no u ovom je slučaju rezultat zaista bio najmanje bitan. Te su se subote, naime, u Mostaru desile masovne tuče između navijača Zrinjskog i Veleža u kojima je učestvovalo par stotina ljudi, a njihov je ceh na kraju iznosio nekoliko desetaka povrijeđenih, uz jednog sedamnaestogodišnjaka s povredama opasnim po život te sedam povrijeđenih policajaca. Dvanaest je osoba privedeno, a od njih je jedanaest bilo maloljetnih. Kazati da su se u Mostaru tukli navijači Zrinjskog i Veleža zapravo je tek eufemizam: tukli su se Bošnjaci i Hrvati u gradu koji je i dvanaest godina poslije rata podijeljen nevidljivom crtom. Prošla velika mostarska fudbalska tuča desila se u ljeto 2006. godine nakon utakmice Svjetskog fudbalskog prvenstva između Hrvatske i Brazila, a tada su neki mediji sasvim ozbiljno izvijestili da su se u Mostaru potukli hrvatski i brazilski navijači!
Nacionalna podijeljenost navijača kao ključni faktor sukoba ove navijačke nerede primarno razlikuje od onih koji su se istog dana desili u Italiji, a koji su imali tragičniji ishod (smrt dvadesetšestogodišnjeg Gabriele Sandrija) potresavši cijelu Evropu. Ako sukobi navijača Lacija i Juventusa djelomično i jesu političke prirode, zasigurno ih ne generira nacionalna podijeljenost. (Ne mogu ovdje odoljeti digresiji. Navijači Lacija poznati su kao desničari, da ne kažem fašisti. Nakon Arkanove smrti, njihovi su se navijači na narednoj utakmici pojavili sa transparentom na kojem je bio natpis: Posljednji pozdrav Tigru Arkanu. Sedam dana kasnije, međutim, navijači Livorna na utakmicu svog tima stižu s transparentom, a na ovom piše: Posljednji pozdrav Mačku Felixu.)
Oni koji su pratili fudbalsku Prvu saveznu ligu za vrijeme SFRJ pamte kako je Velež bio jedan od rijetkih klubova koji se mogao nositi i sa timovima iz famozne “velike četvorke“. Neću ovdje nabrajati trofeje, nastupe u evropskim kupovima, učesnike tradicionalnog Veležovog turnira koji se redovno održavao u februaru. Neću spominjati ni velike Veležove igrače, izuzev onog famoznog BMV trija: iza ovih inicijala kriju se, naravno, Bajević Dušan, Marić Enver i Vladić Franjo – čuvena Veležova udarna trojka koju su, slučajno ili ne, sačinjavali jedan Srbin, jedan Musliman i jedan Hrvat. Nije pogrešno kazati da su očevi momaka koji su se prošle subote međusobno tukli prije par decenija zajedno navijali za Velež – i to Pod Bijelim brijegom, na stadionu čije ime pamte svi koji su nedjeljom na radiju pratili kombinovane prenose utakmica Prve savezne lige. Danas je, međutim, Veležu zabranjeno da uopće igra Pod Bijelim brijegom, a stadion je ratna vlast Hrvatskog vijeća odbrane dodijelila na isključivo korištenje Zrinjskom i to na period od – pazi sad! – stotinu godina. (To je isti stadion na kojem je Partizan Zrinjskom prije nekoliko mjeseci zabio pet komada, a navijači su klicali: Borise, izvini se!)
No gdje je bio Zrinjski za vrijeme SFRJ? Nije ni postojao, makar se njegovi čelnici danas hvale stogodišnjom tradicijom. Zrinjski i jest osnovan prije stotinu godina, ali je za vrijeme socijalističke Bosne i Hercegovine bio ugašen na sličan način na koji su to bila i nacionalna kulturna društva. Jer puno ime ovog sportskog kolektiva je HNK Zrinjski, a HNK ovdje znači Hrvatski nogometni klub.
U svojim Sjećanjima Meša Selimović se prisjeća vlastite tuzlanske mladosti za vremena Kraljevine Jugoslavije. Onomad su u Bosni i kulturna društva i sportski klubovi bili podijeljeni po nacionalnoj osnovi. Tako je i danas, s tim što su dvadesete godine dvadesetog stoljeća imale u tom smislu ipak jednu prednost. Tada su, naime, kako se Selimović sjeća, u većini gradova postojali i nacionalno mješoviti (uglavnom proleterski) sportski klubovi. Koliko god da su vjerovatno i bili marginalni, ipak su stvarali ono što Slavoj Žižek naziva “revolucionarna mogućnost“. Ima li danas takve mogućnosti? U istom broju Oslobođenja u kojem su objavljeni prvi izvještaji o mostarskim navijačkim neredima, publikovana je i reportaža o životu bošnjačkih povratnika u selo Ustikolina kod Foče. U reportaži novinarka citira povratnika – starca Redžu: “Ja imam zemlje i u Srpskoj i u Federaciji. Sprva je policija bila na liniji razgraničenja, nije dala da radimo. Prošlo je i to, danas te niko ništa ne pita. Jedino djeca odavde idu u školu u Ustikolinu, bliže im je, a srpska djeca idu u Foču, tako je to. Kod nas nema nijedno muslimansko dijete da ide u Foču u školu, a, eto, u fudbalskom klubu Kolina igraju i Srbi, a ovi iz Ustikoline idu u Foču da gledaju kad igra Sutjeska.“
Tako je to, što kaže Redžo. Škole su podijeljene i etnički čiste kao nikada ranije u Bosni, ali se barem fudbal zajedno igra. I to je valjda nešto.
Sarajevski nokturno
Peščanik.net, 18.11.2007.
NOGOMET / FUDBAL