- Peščanik - https://pescanik.net -

Staljin u Komisiji za hartije od vrednosti

Dnevne novine „Biznis“ objavile su 3. juna 2008. članak „Komisija ućutkala fondove“. To što piše u tekstu toliko je neverovatno da sam morao dva puta da čitam. I gledam vreme – nije 1948. i Staljinov Sovjetski Savez, nego 2008. i Srbija.

U tom tekstu se ukratko kaže kako je srpska Komisija za hartije od vrednosti (dalje: Komisija), na čijem čelu je Milko Štimac, proteklih dana pozivala predstavnike investicionih fondova i navodno ih tiho ućutkala. Novinari kažu, Komisija ih je „suptilno ućutkala“. Evo o kakvoj „suptilnosti“ se radi.

Prema tekstu članka, Komisija je predstavnicima fondova zabranila da kritikuju konkurenciju i negativne pojave na tržištu. Navodno, kome se ne sviđa konkurencija, taj i nije za tržište. To je glupost. Ako proizvođač keksa ili izdavač novina mogu da govore o svojoj konkurenciji, zašto to ne bi mogli da čine i predstavnici investicionih fondova? Ako neko smatra da ga je njegov rival poslovno oštetio komentarima, može da ga tuži sudu i traži nadoknadu. Tako treba da bude i sa investicionim fondovima. Ko je tu šta pitao Komisiju i zašto se ona meša tamo gde joj nije mesto?

Nadalje, zabranjeno je komentarisati i pad vrednosti investicionih jedinica fondova. Nisu dopuštene negativne procene, već je nekažnjivo samo ako se „forsira optimizam“. Da čovek prosto ne poveruje da neko danas može ovo da kaže. Pad investicionih jedinica poslednjih godinu dana je stalan, zato što su domaći fondovi uglavnom investirali na beogradskoj berzi, koja je u padu. Ti podaci su javni i u čemu je problem ako ih neko komentariše? Ako vrednost investicionih jedinica neprestano pada, šta znači „forsiranje optimizma“? To znači ubeđivanje aktuelnih i potencijalnih investitora da je sve u redu, prvi neka ne povlače ulaganja, a drugi neka ulažu. Kao da su investitori toliko bedasti, pa ne znaju da ne treba kupovati dok pad investicionih jedinica traje, jer će kasnije moći da se kupe još jeftinije. Ili kao da ne znaju da sada treba da prodaju svoje jedinice, da ulože negde drugde, i da se na berzu i u fondove vrate kada dođu bolja vremena. Dok s jedne strane zabranjuje kritiku, gde naravno ima i osnovane kritike, Komisija s druge strane preporučuje da treba lagati investitore. Samo što ona to zove „forsiranje optimizma“. Ne samo što preporučuje laž, nego Komisija smatra da su investitori i javnost takve ovce da će u to poverovati.

Po mišljenju Komisije, predstavnici fondova ne smeju čak ni da govore da li su kupci investicionih jedinica fondova „mali, srednji ili veliki“ investitori. Da bi o tome smeli da govore, predstavnici fondova bi morali da imaju potpune podatke o investitorima u svim postojećim fondovima u Srbiji, sada ih je 11. I to je potpuna besmislica. Ako neko govori bez dovoljno znanja, izgubiće ugled. Tržište mišljenja će ga samo kazniti. Komisija opet nema potrebu da se meša. Sem ako nas vraća u 1948.

Na kraju, i to je šlag na torti, predstavnici investicionih fondova svoja eventualna mišljenja namenjena javnosti treba prvo da pošalju Komisiji, da ova proceni mogu li u javnost. Ovi iz Komisije su gori od Staljina. I u Staljinovo ili Brozovo vreme funkcioneri njihovih partija mogli su da se javno oglašavaju, a da za to ne traže odobrenje kakvo sada traži Komisija od predstavnika fondova. Povrh svega, time što ovu stvar stavlja na kraju zahteva, Komisija pokazuje da je kao cenzor neprofesionalna. Da su ovo naveli kao prvo, sve ostalo što su rekli bi bilo nepotrebno.

Kako je moguće da se ovakva stvar desi? Ona sigurno nije slučajna. Svima koji prate zbivanja oko finansijskog tržišta u Srbiji već su maja i juna 2007. pale u oči izjave funkcionera Beogradske berze i Komisije, da nema razloga za strah, da je sve u redu. Govorili su da je tržište pregrejano, da je pad berzanskih vrednosti samo normalna korekcija, da treba nastaviti ulaganja, itd. Drugim rečima, ti funkcioneri su se već proslavili „širenjem optimizma“. Zašto, zato što su se bojali da će tako moći da zaustave negativan trend na finansijskom tržištu, kako berza ne bi stala, a oni izgubili svoja dobro plaćena radna mesta. Kada su videli da njihove reči nisu imale nikakvog efekta, sem što su se lično obrukali, ućutali su. Sada su prešli u višu fazu. Da bi očuvali svoje privilegije, nastoje da ućutkaju druge. I to tako što se koriste najgorim staljinističkim metodama.

Šta reći na kraju? Nije ovo prvi put da ljudi sa Berze, iz Komisije, NBS i drugih tela govore gluposti. Niko i ne gaji nadu da oni nešto znaju o ekonomiji i finansijskim tržištima, mada vole da se predstavljaju kao stručnjaci. Ali ovo iz Komisije nije samo ekonomska glupost, ovo je prelaz u višu kategoriju, jer ovi ljudi ne razlikuju staljinizam od tržišne demokratije. U normalnim zemljama staljinističke neznalice ne mogu da se nađu na važnim mestima. Ali, ovo je Srbija. Ako nacionalsocijalisti dođu na vlast, mnoge neće morati da menjaju, jer su neki njihovi već na važnim mestima.

 
Peščanik.net, 05.06.2008.