- Peščanik - https://pescanik.net -

Stambeni pakao: evropske prilike i Srbija

Barselona, foto: Predrag Trokicić

Naša javnost, zaokupljena uzbudljivim raspletima događaja koji su usledili nakon oktobarskih izbora, gotovo da ne primećuje značajna politička i društvena previranja koja se istovremeno odvijaju u evropskim zemljama. Srbija, koja se našla u neočekivanoj ulozi epicentra progresivnih promena u ovom delu Evrope, morala bi pažljivije da prati ove procese i da prema njima određuje svoje mesto. Čini se, međutim, da ni naši (oslobođeni) mediji ne uspevaju uvek da prepoznaju i prenesu njihove najvažnije poruke. Uzmimo, na primer, događaje koji su proteklog meseca i protekle sedmice potresli Španiju. U sredu, 11. novembra 2026. godine, u toj zemlji održan je prvi generalni štrajk u poslednjih četrnaest godina.

Za razliku od tradicionalnih radničkih štrajkova, neposredni povod za ovu masovnu mobilizaciju bila je stambena kriza, odnosno rast zakupnina, prinudna iseljenja i sve izraženija nemogućnost građana da od sopstvenih zarada obezbede pristojno stanovanje. Inicijativu su pokrenula udruženja podstanara, kojima su se potom pridružile najveće sindikalne organizacije u zemlji. Prema sindikalnim procenama, štrajku se odazvalo više od tri miliona ljudi. Tako je pitanje stanovanja, koje se u mnogim evropskim društvima decenijama prepuštalo zakonima tržišta i individualnoj snalažljivosti građana, postalo povod za jednu od najvećih društvenih mobilizacija u novijoj španskoj istoriji.

Povod za političku krizu u Španiji bio je tužni ishod jedne deložacije. Sedmog oktobra ove godine, u Madridu je preminula Marikarmen Abaskal, 87-godišnja žena koja je samo dve nedelje ranije prinudno iseljena iz stana u kojem je provela više od sedam decenija svog života. Stan je prethodno dospeo u vlasništvo jednog investicionog fonda, koji je Marikarmen povećao stanarinu za čak 230 procenata. Nesrećna starica je nakon prinudnog iseljenja hospitalizovana, a njena smrt predstavljala je kulminaciju društvenih protesta koji i dalje potresaju Španiju. Hiljade građana izašle su na ulice, organizovana su protestna kampovanja, a održan je i pomenuti nacionalni štrajk zbog stambene krize. U međuvremenu, odbacivanje vladinih mera za zaštitu stanara dovelo je do raspuštanja parlamenta i raspisivanja vanrednih izbora za 29. novembar ove godine. Premijer Pedro Sančes na vanredne izbore izlazi sa izrazito ambicioznom stambenom agendom, koja predviđa formiranje državnog fonda od 100.000 pristupačnih stanova, izdvajanje jednog procenta BDP-a godišnje za stambenu politiku, produžavanje trajanja zakupnih ugovora i ograničavanje, odnosno privremeno zamrzavanje zakupnina koje premašuju referentne iznose u područjima zahvaćenim stambenom krizom.

Ovo nije prvi put da kontrola stanarina dospeva u središte evropske politike. Poslednjih godina državna intervencija u odnose stambenog zakupa ponovo postaje značajno obeležje društvenih odnosa u Evropi. Mere ograničavanja zakupnina uvedene su tokom 2019. u Parizu, a slična politika zaživela je i u španskoj provinciji Kataloniji. Posebno je zanimljiv slučaj Berlina, u kojem je februara 2020. stupio na snagu zakon o ograničavanju stanarina, poznat kao Mietendeckel. Zakon je predvideo petogodišnje zamrzavanje zakupnina, utvrđivanje njihovih maksimalnih iznosa u zavisnosti od karakteristika stambenih jedinica i mogućnost smanjenja prekomerno visokih zakupnina. Usvojila ga je koalicija socijaldemokrata, Levice i Zelenih, izlazeći u susret interesima podstanara koji čine ogromnu većinu berlinskog stanovništva.

U društvenoj atmosferi savremene Evrope, u kojoj su interesi investitora i vlasnika nekretnina decenijama uživali gotovo neprikosnoven status, berlinski eksperiment predstavljao je svojevrstan politički kuriozitet. Masovne demonstracije stanara i njihovih pristalica u pojedinim trenucima podsećale su na političku atmosferu takozvanog Crvenog Berlina iz vremena Vajmarske republike. Eksperiment je, međutim, bio kratkotrajan. Na inicijativu parlamentarnih predstavnika nemačkih konzervativaca i liberala, Savezni ustavni sud u Karlsrueu poništio je zakon aprila 2021. godine. Zanimljivo je da zakon nije oboren zbog povrede prava privatne svojine, već zbog nenadležnosti berlinskih vlasti da uređuju oblast koja je navodno već bila regulisana saveznim zakonodavstvom. Ukinuti model kontrole stanarina ponovo je izveo hiljade nezadovoljnih Berlinaca na ulice.

Iza ovih političkih sukoba nalazi se jedan od najprepoznatljivijih društvenih problema današnje Evrope: rast cena stanovanja koji u brojnim gradovima daleko nadmašuje realni rast prihoda stanovništva. Na društvenim mrežama i Jutjubu već se konstituisao poseban tematski okvir priloga, rilsova, postova i tiktokova u kojima se postavlja gotovo identično pitanje: naime, zašto je postalo nemoguće živeti u Velikoj Britaniji, Nemačkoj, Španiji ili Francuskoj (Why living in … has become impossible)? Troškovi stanovanja i njihova nesrazmera sa neto prihodima domaćinstva pružaju odgovor na dato pitanje.

Neke lokalne vlasti u Nemačkoj pokušavaju da ovaj problem ublaže subvencionisanjem zakupnina. Međutim, takva politika, ukoliko nije praćena kontrolom stanarina i povećanjem ponude pristupačnih stanova, može proizvesti upravo suprotan efekat. Novac namenjen pomoći podstanarima završava u džepovima stanodavaca, koji povećavaju zakupnine računajući na uvećanu platežnu sposobnost svojih zakupaca. Umesto da se subvencioniše priuštivost stanovanja, pospešuje se rast stambene rente. Zbog toga se sve češće postavlja pitanje da li je javni novac moguće delotvorno usmeravati ka zakupcima bez istovremenog uticaja na formiranje cena na stambenom tržištu.

A gde je u svemu tome Srbija? Tokom poslednjih nekoliko godina zakupnine u Beogradu dostizale su iznose od polovine, pa i više od polovine prosečne neto zarade u zemlji. Nagli priliv migranata iz Rusije i Ukrajine posle početka ruske agresije 2022. godine dodatno je podstakao rast cena, naročito u većim gradovima. Problem, međutim, nije nastao sa njihovim dolaskom, već je time samo postao vidljiviji. Srpsko tržište stambenog zakupa odavno karakterišu odsustvo pouzdanih podataka, raširena neformalnost zakupnih odnosa, slaba ugovorna zaštita podstanara i gotovo potpuno odsustvo sistematske javne politike koja bi ovu oblast uređivala.

U novembru 2022. godine opozicioni Zeleno-levi front, podneo je Narodnoj skupštini predlog zakona o zakupu stanova i kuća za stanovanje i kontrolisanoj zakupnini. Predlog je, između ostalog, predviđao ograničavanje visine zakupnine u odnosu na prosečnu zaradu, obavezno zaključivanje overenih ugovora i poreske podsticaje za vlasnike koji izdaju stanove po kontrolisanim cenama. Bila je to važna inicijativa, ne toliko zbog pojedinačnih predloženih rešenja, o kojima bi se svakako moglo raspravljati, koliko zbog samog pokušaja da se stambeno pitanje vrati u domen javne politike.

Ipak, ni ova inicijativa nije uspela da stambenu krizu pretvori u političko pitanje, niti da mobiliše javnost u pravcu sagledavanja problema podstanarstva. U Srbiji se o cenama kvadrata, građevinskim investicijama i profitabilnosti trgovine nekretninama govori svakodnevno. O podstanarima, njihovoj ekonomskoj nesigurnosti i mogućnostima zaštite njihovih interesa govori se neuporedivo manje. Nemogućnost da se plati zakupnina, ili činjenica da troškovi stanovanja odnose najveći deo porodičnog budžeta, doživljava se kao individualni neuspeh, gotovo kao neka vrsta lične sramote, a ne kao društveni problem protiv kojeg se može organizovano delovati.

Zašto u Srbiji nemamo snažna udruženja podstanara? Zašto pitanje dostupnosti stanovanja nije predmet velikih javnih kampanja, političkih sukobljavanja i građanskih inicijativa? Kako je moguće da društvo u kojem je stanovanje za mnoge postalo gotovo nepodnošljiv izdatak ovo pitanje uporno ostavlja izvan središta političkog života? I da li će to tako i ostati u Srbiji koja, kako je već pomenuto, postaje ogledni model realne primene i pravih efekata participativne demokratije? Pitanje je posebno relevantno što je reč o društvu sa izuzetno bogatom istorijskom tradicijom državne intervencije u stambene odnose.

Još tokom Prvog svetskog rata u Srbiji su uvedene vanredne mere zaštite stanara, uključujući moratorijum na plaćanje zakupnina. U Kraljevini SHS, odnosno Jugoslaviji, sistem kontrolisanih stanarina i zaštite zakupaca opstao je sve do 1930. godine. Posle Drugog svetskog rata država je otišla znatno dalje. Korišćenjem različitih oblika rekvizicije i administrativnog raspolaganja stambenim prostorom, vlasti su stavljale pod javnu kontrolu i stanove u privatnoj svojini, u njih useljavale nova domaćinstva i određivale visinu naknade koju su stanari plaćali vlasnicima. Nacionalizacija iz 1958. godine predstavljala je novu, radikalniju fazu podržavljenja dela privatnog stambenog fonda.

Istovremeno, socijalistička Jugoslavija razvijala je obiman sistem stambene izgradnje u društvenoj svojini. Radne organizacije i javne institucije finansirale su izgradnju stanova koji su zaposlenima dodeljivani na korišćenje pod uslovima bitno drugačijim od tržišnih. Taj sistem imao je brojne nedostatke. Raspodela stanova nije bila ni pravična ni jednako dostupna svim kategorijama stanovništva. Zaposleni u velikim i bogatim preduzećima, državnim ustanovama i privilegovanim sektorima bili su u znatno povoljnijem položaju od onih koji su stanovanje morali da rešavaju sopstvenim sredstvima. Ipak, stambeno pitanje bilo je prepoznato kao jedna od osnovnih odgovornosti društva, a ne isključivo kao privatna obaveza pojedinca. Ne treba zaboraviti ni da naše društvo baštini tradiciju Ustava iz 1974. godine, kojim je pravo na korišćenje stana u društvenoj svojini uzdignuto na rang ustavnog prava.

Privatizacijom, tj. rasprodajom društvenog stambenog fonda početkom devedesetih godina Srbija je napravila istorijski zaokret čije posledice osećamo i danas. Stanovi koji su decenijama građeni društvenim sredstvima prešli su, često po simboličnim cenama, u privatnu svojinu njihovih dotadašnjih korisnika. Time je praktično nestao jedan od potencijalno najvažnijih instrumenata dugoročne stambene politike. Da je značajan deo tog fonda sačuvan u javnoj svojini, Srbija bi danas raspolagala ogromnim resursom za obezbeđivanje pristupačnog stanovanja. Prihodi od zakupnina mogli bi se koristiti za održavanje postojećih i izgradnju novih stanova, stvarajući sistem koji se postepeno obnavlja i proširuje.

Umesto toga, tokom proteklih decenija Srbija je razvijala model u kojem se stambena izgradnja gotovo isključivo posmatra kao tržišna delatnost, dok su programi socijalnog stanovanja ostali skromni, fragmentisani i daleko ispod stvarnih potreba stanovništva. Država se, međutim, nije odrekla velikih javnih investicija. Samo je odabrala sasvim drugačije prioritete. Verovatno se još nismo oporavili od neverice izazvane odlukom Telekoma Srbija da za ekskluzivna prava prenosa engleske Premijer lige izdvoji oko 600 miliona evra. Ako taj iznos uporedimo sa okvirnim troškovima javne stambene izgradnje od 1.500 do 1.700 evra po kvadratnom metru, dolazimo do potencijalnih 350.000 do 400.000 kvadratnih metara stambenog prostora, odnosno približno sedam do osam hiljada stanova površine 50 kvadratnih metara.

Razmere ovog izdatka postaju još upečatljivije kada ga uporedimo sa ukupnim ulaganjima u socijalno stanovanje u Srbiji. Prema raspoloživim službenim podacima, od 2003. godine do kraja 2021, sredstvima stranih donatora i iz domaćih javnih izvora izgrađeno je oko 5.300 stambenih jedinica, uz ukupna ulaganja od približno 190 miliona evra (Izvor: Vlada Republike Srbije, Nacionalna stambena strategija, decembar 2022, str. 17-19). Drugim rečima, Telekom je u ime i za račun građana Srbije, za prava prenosa jedne strane fudbalske lige izdvojio otprilike tri puta više novca nego što je tokom 18 godina uloženo u izgradnju socijalnih stanova. Reč je, naravno, o ilustrativnom poređenju i okvirnoj računici, ali ona upečatljivo pokazuje razmere nesrazmere između staranja o predočenim društvenim i realizovanim partokratskim prioritetima države.

Još dramatičnija računica mogla bi se napraviti i za projekat Nacionalnog stadiona, kao i za milijarde evra usmerene u besmisleni faraonski kompleks specijalizovane međunarodne izložbe Expo 2027. Koliko bi porodica moglo da reši stambeno pitanje, koliko bi mladih ljudi moglo da se osamostali, koliko bi samohranih roditelja, penzionera i domaćinstava sa niskim prihodima dobilo sigurnost da deo tih sredstava nije usmeren u koruptivne i politički promotivne projekte, već u trajno povećanje javnog stambenog fonda?

Odlazeći populistički režim podsticao je političko potkupljivanje građana kroz jednokratne isplate skromne državne pomoći. S druge strane, milijarde evra su usmeravane u projekte čija je društvena opravdanost, čak i izvan podrazumevane korupcije, blago rečeno, upitna. U kontekstu neprestane populističke agende građanima je u nekoliko navrata deljeno po nekoliko hiljada dinara, ali im nije ponuđen institucionalni okvir koji bi dugoročno mogao da zbrine određene socijalne grupe. Umesto trajnog rešavanja društvenih problema, država je navikavala građane da očekuju milosrđe, a zauzvrat tražila od njih da budu zahvalni i pokorni.

Naravno, ni sistem kontrole stanarina ni javna stambena izgradnja nisu čarobna rešenja. Loše osmišljeni programi gradnje i korišćenja socijalnih stanova kao i loše programirana kontrola visine zakupa mogu smanjiti ponudu stanova za izdavanje, podstaći neformalno tržište i obeshrabriti održavanje stambenog fonda. Ali upravo zato ozbiljna stambena politika mora počivati na pouzdanim podacima, formalizaciji zakupnih odnosa, pravnoj zaštiti stanodavaca i stanara, ciljanom subvencionisanju najugroženijih domaćinstava i kontinuiranom povećavanju fonda javnih i neprofitnih stanova. To nije pitanje opredeljivanja između tržišta i države, nego određivanja granica do kojih tržišna logika sme da odlučuje o jednoj od osnovnih ljudskih potreba.

U zemlji u kojoj se iz javnih sredstava redovno subvencionišu profesionalni fudbalski i košarkaški klubovi, teško je objasniti zašto subvencionisanje stanarina najugroženijih društvenih slojeva nije postalo jednako legitimna tema javne politike. Još je teže objasniti zašto se izgradnja pristupačnih stanova ne smatra nacionalnim projektom od prvorazrednog značaja. Srbija je proteklih godina pokazala izuzetan potencijal za građansku mobilizaciju, neposredno političko učešće i eksperimentisanje sa različitim oblicima participativne demokratije. Studentski plenumi, građanski zborovi i široki društveni pokret otvorili su prostor za razmišljanje o drugačijim odnosima između građana i institucija. Međutim, demokratska obnova ne bi smela da se iscrpi promenom političkih predstavnika ili uspostavljanjem novih procedura odlučivanja. Njen smisao morao bi da se potvrdi i u sposobnosti društva da identifikuje probleme koji najneposrednije određuju kvalitet svakodnevnog života.

Stambeno pitanje pruža gotovo idealnu priliku za takvo delovanje. Udruženja podstanara, lokalne građanske inicijative i javne rasprave o korišćenju stambenog fonda mogli bi da postanu jedan od trajnih oblika participativne demokratije. Građani bi tako prestali da budu samo povremeni učesnici političkih mobilizacija i postali aktivni protagonisti oblikovanja javnih politika koje neposredno utiču na njihove živote. Smrt Marikarmen Abaskal pokazala je da stambena kriza može postati pitanje od kojeg zavisi i opstanak jedne evropske vlade. U Srbiji, za sada, ona uglavnom ostaje privatna muka onih koji nemaju sopstveni krov nad glavom. Možda je vreme da prestanemo da ih uveravamo da je njihov problem isključivo njihov. Jer stambeni pakao nije samo posledica visokih zakupnina. On nastaje onda kada čitavo društvo prihvati da je pravo na dostojanstveno stanovanje privilegija onih koji mogu da ga plate.

Peščanik.net, 17.11.2026.