- Peščanik - https://pescanik.net -

Stanarsko dostojanstvo gđe Kosor

Dosad nezabilježeni neprofesionalizam pokazao je prošle nedjelje Aleksandar Stanković: kako iz nekog razloga Jadranka Kosor već godinama odbija gostovanje u njegovu popularnom talk-showu, Stanković je u studio doveo Dragu Pilsela, zamolivši ga da glumi premijerku i umjesto nje ponudi odgovore koje od gospođe Kosor čekamo već pet godina, još otkako je Feral prvi put objavio priču o stanu u Ulici Vilka Šefera 4.

A u tom stanu na zagrebačkim Ravnicama, kaže priča, mirno je do rata živio penzionirani pukovnik JNA Dobrivoje Drobac, sa suprugom i dvojicom malo­ljetnih sinova. Dobrivoje je umro 1990., a već sljedeće godine, dok je rat bijesnio Hrvatskom, umrla mu je i supruga. Sinovi Branislav i Momir ostali su sami u stanu, iz kojega su, nakon neslužbenih prijetnji i službenog zahtjeva Ministarstva obrane, u jesen 1995. izbačeni i preseljeni u mali, derutni stan na Peščenici. U njihov dom ušao je ratni invalid Drago Severin, ali nije se tamo dugo zadržao: nakon samo nekoliko mjeseci u stan je uselila neka novinarka Hrvatskog radija, koja se upravo bila upisala u HDZ. Stariji brat Branislav jednog se dana popeo na prozor spavaće sobe na četrnaestom katu i samo se pustio. Momir danas preživljava sakupljajući boce po Peščenici, sam u bratovoj tjeskobi, u hladnom stanu bez parketa i električne struje: jedanaest godina nije ušao u sobu iz koje mu je brat skočio u mir. Ona novinarka, međutim, nije imala taj problem. Otkako je ušla u njihov stan u Šeferovoj, lijepo joj je krenulo: postala je zastupnica u Saboru i ministrica u Vladi, a petnaest godina kasnije i premijerka.Sve dok joj se jedne nedjelje Aleksandar Stanković nije narugao izvodeći na televiziji bizarni igrokaz u kojemu je gost Drago Pilsel glumio premijerku. “Stan u Šeferovoj sam zaslužila jer sam napravila puno za ispaćeni hrvatski narod”, rekao je Drago Pilsel glumeći Jadranku Kosor.

Premijerkini advokati, Odvjetničko društvo Šeparović, Špehar i Gavranić, istog su se dana obratili javnosti najavom sudske tužbe, potresnim pismom u kojemu navode kako je “Stanković sudbinu jedne nesretne obitelji pove­zao izravno s gospođom Kosor“, dodajući da su “svi navodi izneseni u emisiji krajnje zlonamjerni i izraz dosad nezabilježenog neprofesionalizma”, zbog čega su, jasno, njihovoj klijentici teško povrijeđeni “dostojanstvo, čast i ugled”.

Saznali smo tako da premijerka, pored stana u Šeferovoj 4, ima i dostojanstvo, čast i ugled, samo što ih, skromna kakva jest – kako bi rekao odvjetnik Nikolaj Vasiljevič Gogolj – nikad nije prikazala u svojoj imovinskoj kartici.

Uredništvo kolumne “Ugovor s đavlom” odlučilo je stoga vratiti dostojanstvo, čast i ugled i uvrijeđenoj premijerki i poniženoj profesiji, te krajnje dobronamjerno i dosad nezabilježenim profesionalizmom pružiti gospođi Kosor priliku da progovori vlastitim riječima: ekskluzivno za “Ugovor s đavlom” predsjednica Vlade prvi put će otvoreno progovoriti o slučaju Drobac. Pod punom moralnom i materijalnom odgovornošću, autor svojim dostojanstvom, čašću i ugledom jamči da su svi odgovori autentične riječi gospođe Jadranke Kosor, prenesene doslovno, onako kako ih je izgovorila.

– Gospođo Kosor, kako ste se osjećali, što ste radili u nedjelju, nakon što su Stanković i Pilsel krajnje zlonamjerno i dosad nezabilježenim neprofesionalizmom sudbinu jedne nesretne obitelji povezali izravno s Vama?

– U nedjelju sam sa svojim suradnicima otišla na kavu u Malu kavanu, što je, dakako, izazvalo veliku pozornost. Ljudi su nam prilazili, a jedna mi je gospođa rekla da ću imati njezinu podršku sve dok budem imala hrabrosti doći na kavu.

– Za to bogami treba hrabrosti. Kao, pretpostavljam, i vratiti se nakon svega u Šeferovu. Što ste onda radili?

– Popodne sam napravila štrudlu od trešanja. To me odmara. Kao i pranje suđa, moja vječna inspiracija. Nemam perilicu suđa i odavno sam rekla da ona i neće u moj stan.

– Vaš stan? Netko krajnje zlonamjeran i dosad nezabilježenog neprofesionalizma prigovorio bi vam da je taj “vaš stan” nezakonito oduzet braći bez roditelja, samo zato što su bili Srbi i djeca vojnog lica, iako im je otac bio u penziji, pa i umro prije nego što je rat uopće počeo.

– Moje je mišljenje da djeca trebaju oba roditelja. To ostavlja nepopravljive praznine u životu…

– Ovdje, međutim, govorimo o praznini koju je u njihovu životu napravila vojna stambena komisija. Niste li upravo vi uselili u tu “prazninu“? Branislav se tada i ubio.

– Ja nisam dopuštala da me to destabilizira, i to što sam osjećala nastojala sam pretočiti u ljubav prema svom sinu. I često kažem kako djecu treba kupati u moru ljubavi.

– Dobro, napravili ste dakle štrudlu od trešanja i okupali sina u moru ljubavi. Što je bilo navečer, kad ste ostali sami sa sobom? Kako ste spavali?

– Spavala sam kratko, ali mirno, ispunjena emocijama. Kod mene osjećaj odgovornosti izaziva smirenost.

– Hoćete li, međutim, moći mirno spavati i dalje, nakon što ste na televiziji vidjeli Momira Drobca, koji danas skuplja boce po Peščenici, u tuđem stanu, bez grijanja, bez struje, bez posla, bez igdje ikoga svoga?

– Ja nastojim spavati šest-sedam sati, jer inače ne mogu funkcionirati. Drugo je pitanje hoću li moći spavati. Primjerice, prva tri dana nisam mogla zaspati. Od napetosti, brige. Stotinu pitanja prolazilo mi je kroz glavu.

– Razumijem. Jedno od tih pitanja jest i ono: kako se osjećate kad ujutro pogledate u ogledalo? Smijete li ujutro sami sebe pogledati u oči? Što vidite u ogledalu?

– Svako jutro vidim velike podočnjake, ali to rješavam s malo korektora.

– I to je sve?

– Sve ostalo je isto kao i dosad. I dalje perem kosu svaki dan, jer mi se preko noći zaleži, pa ujutro strši na sve strane i moram je ukrotiti.

– Netko krajnje zlonamjeran i dosad nezabilježenog neprofesionalizma rekao bi da vas to noću proganjaju duhovi pukovnika Drobca, njegove žene i sina Branislava, pa vam se od užasa diže kosa na glavi. Kako se s tim nosite?

– To je već postalo rutina: čim ustanem, operem zube, a zatim stavim glavu nad kadu, operem kosu, malo hodam po stanu s ručnikom na glavi, prosušim fenom i frizura je začas gotova.

– Nije vas strah duhova stana u Šeferovoj, dok tako po njemu hodate sami, s ručnikom na glavi? Ne bojite se niti vlastite savjesti? Čega se uopće bojite?

– Imam male briljantne naušnice, ali nešto nije u redu s jednim šarafićem, pa se stalno bojim da mi ne ispadnu.

Tako je to, eto, moglo izgledati da su Stanković i Pilsel bili malo manje zlonamjerni, i malo više profesionalni: riječi Jadranke Kosor, valja napomenuti još jednom, citirane su točno onako kako su izgovorene. U Odvjetničkom društvu Šeparović, Špehar i Gavranić lako to mogu provjeriti uvidom u izjave i intervjue koje je gospođa Kosor – nakon što je postala predsjednica Vlade – dala dnevnoj štampi i ženskoj reviji Glorija. Dijelovi tih intervjua i izjava korišteni su za ovaj krajnje dobronamjerni razgovor doslovno i bez ikakvih izmjena, dosad nezabilježenim profesionalizmom.

– Za kraj, biste li nešto promijenili da možete vrijeme vratiti petnaest godina unazad? Da ulovite, recimo, zlatnu ribicu koja ispunjava želje, što biste zaželjeli?

– Da uspješno zavedem Georgea Clooneyja.

– Zahvaljujem, gospođo Kosor, na otvorenom razgovoru.

– Hvala i vama, hrvatskim braniteljima, bez kojih ne bi bilo slobodne Hrvatske.

 
Globus, 30.03.2010.

Peščanik.net, 30.03.2010.