Svakog dana, oko četiri popodne, kad vrućina počne da jenjava, starac dolazi na pjacu. Hoda polako, preplićući stopalima u prašnjavim braon mokasinama. Obučen najčešće u plavu jaknu zakopčanu do grla i teget pantalone koje oko pasa vezuje učkurom. Kosa mu je sijeda i nosi beretku na glavi. Ide u jedini kafe na pjaci, „Kod Fontane“, sjeda u drvenu stolicu za drveni sto i naručuje jaču kafu u maloj šoljici. U šest popodne naruči pivo i sendvič. U osam ustane, obriše usta, i odgega po svoj prilici svojoj kući. Nema potrebe da znamo gdje živi. Sve što je od bilo kakvog značaja u njegovom životu desilo se i desiće se upravo ovdje, na ovoj maloj pjaci.
Starac zauzima svoje mjesto. On je publika, publika od jednog posmatrača. Predstava može da počne.
Ona se odigrava na pjaci na koju izbija sedam uskih puteva, po jedan na svakom uglu i po jedan na središnjim tačkama tri od četiri strane pjace; samo je strana na kojoj je crkva neprekinuta kaldrmisanom ulicom. Trebalo bi da je ovo tiho mjesto, pospani provincijski trg, ali nije. Svuda unaokolo na pjaci, šest dana u nedjelji, možeš da čuješ glasno prepiranje. Skoro svakog dana na pjaci je više ljudi nego što ih živi u okolini. Kao da dolaze ovamo, na ovaj mirni mali trg, u ovu tihu varoš, da bi se svađali. Voze se petnaest kilometara iz velikog grada da bi pokazali svoje loše raspoloženje. Postaju sve glasniji; udaraju desnom šakom u otvoren dlan lijeve; lupaju stopalima (nije važno kojom nogom – objema podjednako). Ako sjede visoko na motociklima, pritiskaju sirene isfrustrirani, ili da bi prigušili glasove svojih protivnika. Ukoliko se raspravljaju iz obližnjih automobila sa spuštenim prozorima, trube kao i motociklisti, ali i turiraju motore, a kad se iznerviraju preko svake mjere, onda zatvaraju prozore.
Nema kraja njihovim neslaganjima. Raspravljaju o vjerovatnoći pojave uragana, o skandalu primanja mita prilikom sporne dodjele Ljetnih olimpijskih igara gradu u arktičkom krugu, o nemogućnosti prave ljubavi i uzaludnosti politike, i tajnim ilegalnim naklonostima uglednih katoličkih sveštenika. Oni osporavaju mit o ravnoj zemlji, i efikasnost vakcina protiv ospica, zaušnjaka i rubeole. Ne mogu se usaglasiti oko najboljeg okusa sladoleda, i imaju nepomirljiva gledišta po pitanju ljepote filmskih glumica. Ako su čitali romane dvoje pisaca koji su povrh toga i u braku, ili su nekad bili, onda žestoko drže stranu jednom ili drugom autoru, i niko ih neće moći ubijediti da promijene mišljenje. Čini se kao da ništa ne spaja naše ljude osim njihove strasti za prepiranjem, prepiranjem koje se doživljava kao javna umjetnička forma, kao definišuća srž naše kulture. Buka je užasna, postaje sve glasnija kako dan tamni u veče, i nastavlja se do duboko u noć. Oko ponoći, žitelji su već dobro popili, i to diskusije na pjaci čini još žešćim. Nije neuobičajeno i da se ljudi potuku.
Starac sjedi u kafeu „Kod Fontane“i osluškuje. Zato što odlazi u 8 sati, on propušta kasnu fazu dana, kad alkohol učini svoje, i počne se vitlati pesnicama.
Nedjelje su mirne. Nedjeljom svi ostaju kod svojih kuća da ručaju, ili prvo odlaze u crkvu, mole za oprost grijehova, pa se vraćaju kući da ručaju.
Nedjeljom starac ne dolazi na pjacu.
***
Ovako je na trgu od kraja takozvanog „da“ vremena. To mračno doba počelo je prije nekih četrdesetak godina, vrijeme u kojem je u periodu od pola dekade bilo zabranjeno raspravljati. Bili smo obavezni da se u svako doba slažemo. Kakva god da je premisa bila, bez obzira koliko smiješna – da se hljeb i vino mogu pretvoriti u meso i krv, da se imigrantska populacija noću transformiše u zapjenjena seksualna čudovišta, da je korisno povećati porez koji plaćaju siromašni, da duše mogu da se sele, ili da je rat bio neophodan – bilo je zabranjeno raskrinkavati je, čak i kad su imigranti bili vlasnici najbolje pekare u gradu i naše omiljene prodavnice vina, i čak kad je većina nas bila siromašna, i niko se od nas nije sjećao nikakvih prethodnih života u kojima smo bili kornjače, ili stranci, ili jegulje, i samo mali broj među nama bio je prirodno ratoboran. Bilo je neophodno biti saglasan u svako doba.
Čak i naš jezik – jezik na kojem je ispisana takva veličanstvena poezija! – su promijenili. Riječ „ne“ nije više bila dozvoljena. Postojalo je samo „da“ i varijacije: „naravno“, „svakako“, „sigurno“, „apsolutno“, „sasvim“, „bez svake sumnje“, „dogovoreno“. Kad bi se neki brzopleti radikal prisjetio riječi „ne“, zazvučala bi više nego šokantno, više nego grešno. Zvučala bi arhaično. Izlomljena riječ iz nekog prastarog uništenog vremena, kao ostatak hrama izgrađenog u čast boga u koga niko ne vjeruje već hiljadama godina. Boga riječi „ne“. Kako je smiješan morao biti taj bog! U svakom slučaju, tako smo osjećali, većina od nas.
Naš jezik je, međutim, postala zlovoljna cura. Došla bi na pjacu sjediti sama na uglu, često žalobno odmahujući glavom. Išla je isključivo pješke. Obavijestila nas je da, za sada, nema volje da poleti, da se vine u nebo, čak ni da putuje vozom, ili biciklom, ili autobusom. Rekla nam je da osjeća kao da ima olovo na nogama i da preferira da sjedi u miru i promišlja stvari koje jezici promišljaju kad ostanu sami sa sobom i kad se osjećaju zlostavljanim. Ako bi se trebala pokrenuti, rekla nam je, posrnula bi. Bila je odbojna. Na sebi je imala tijesnu odjeću koja joj je ograničavala kretnje, i nosila je neudobne cipele. Prestali smo da joj prilazimo.
Naš jezik se nije pridružila starcu u kafeu „Kod Fontane“. Sjedila je sama u svom uglu pjace. Njih dvoje nisu razgovarali.
U vremenima univerzalnog „da“, na pjaci je vladao mir. Mogao si čuti cvrkut ptica, ševa, čiji broj tad još nije bio desetkovan streljačkim vikend zabavama. U centru pjace bila je mala fontana – po kojoj je kafe očigledno dobio ime – i u tim danima tišina ti je dozvoljavala da slušaš vodu, i vidaš svoje ranjeno srce. Starac je tad bio dosta mlađi i srce su mu iznova ranjavale djevojke različitih boja kose uporno odbijajući njegove iskrene izlive emocija.
Čak i u ovim vremenima, kada je riječ „ne“ bila zabranjena, ove žene bile su u stanju da mu objasne da osjećanja koja im je pokazivao nisu obostrana. „Vi ste tako ljubazni“, rekle su, „ali ja moram da sredim svoju plavu/smeđu/crvenu/crnu kosu“. Kako bi bilo onda neko drugo veče, usudio se da pita, a one su odgovorile, „Veoma sam dirnuta vašom ljubaznošću, ali ja ću sređivati svoju crnu/crvenu/smeđu/plavu kosu svako veče u doglednoj budućnosti, osim nedjeljom, kad ću ostati kući da jedem, ili u nekim slučajevima, prvo ću otići u crkvu da molim za oprost, a onda ići kući da jedem“.
Poslije nekog vremena, starac je prestao da ih pita. Nastavio je da dolazi i sjedi većinu popodneva u svojoj uspravnoj drvenoj stolici u kafeu „Kod Fontane“i sluša šum vode. Ostario je prije vremena, pohaban, poput lažnog starinskog namještaja, otkrićem da i „da“ vrijeme sadrži u sebi neizgovoreno „ne“. Kosa mu je sijedila, a on je sjedio u svojoj drvenoj stolici i posmatrao svijet kako prolazi.
***
Pet godina je prošlo. Na kraju je naš jezik bila ta koja se pobunila protiv „da“. Podigla se na uglu pjace gdje je u tišini meditirala pola decenije i ispustila dug, parajući krik koji je prodirao u naše uši poput oštrog bodeža. Krik se rasuo posvuda, brzinom svjetlosti. Nije bilo riječi u njemu. Pa ipak, tek što ga je ispustila, naše su se riječi razvezale. Prosto su prsnule iz nas i ništa ih više nije moglo zadržati. Ljudi su osjećali kako im ta grudva riječi raste u grlu i razmiče im vilice. Oni oprezniji među nama čvrsto su stiskali usne da ih zaustave, ali bujica riječi silom ih je razdvajala i hrlila vani poput djece puštene na kraju dugog sumornog semestra iz jedne od onih škola gdje đake razdvajaju po polovima. Riječi su se zbrda-zdola isteturale na pjacu kao djevojčice i dječaci koji se raduju ponovnim susretima. Bio je to prizor za divljenje.
Bile su grube te prve izgovorene riječi – „Sranje!“ na primjer, ili „Gubi se!“ ili čak pretjerano naglašeno „Jebi se!“ – i ova sirovost jeste vjerovatno za žaljenje, ali ove su radničke, grube riječi, mora se reći, imale efekta. Bile su poput batine ili eksploziva, i dok su padale svud oko nas, ubrzano su privodile vladavinu „da“ svom neslavnom kraju. „Da“ i njene riječi-saputnice (gorepomenuti „naravno“, „svakako“, „sigurno“, „apsolutno“, „sasvim“, „bez svake sumnje“ i „dogovoreno“) okačene su o kuke za meso na pjaci, i to je bio njihov kraj.
Tako je počelo doba rasprava. „Ali!“, „Gluposti!“, „Budalaštine!“, „Besmislice!“, „Sranje!“, „Lažove!“, „Idiote!“, „Da se nisi usudio!“, „Kakvo neznalačko preseravanje puno predrasuda“, „Miči se odavde! Nikog nije briga šta ti imaš da kažeš!“. Ko bi tada pomislio da će ove nemile riječi zauzeti centralno mjesto na sceni – one, a ne proslavljena poezija našeg jezika, o kojoj smo ranije govorili? Ode i soneti, lirska i epska poezija stajali su ignorisani od svih, zauzimajući poze i nemoćno gestikulišući.
Naš jezik, ostala je u svom uglu pjace, posmatrajući, ali je odbacila svoj korset i svoje pretijesne klompe, a njena duga kosa vijorila je slobodno i suknja se vrtjela komotno oko nje. Suknja se spuštala skroz do zemlje, tako da nismo mogli vidjeti njena stopala, iako smo osjećali da pleše u ritmu neke svoje lične muzike.
Starac je takođe osjetio pritisak riječi koje su se otimale da izađu iz njega. Pokušao je da ih obuzda, jer nije bio siguran šta bi one mogle biti, ili učiniti, ili omogućiti, ili izazvati ili uništiti, ali one su izlazile napolje, kao povraćanje, riječi koje je jedva prepoznavao kao vlastite, gurale se kroz usne, bijesne, prezirne, okrivljujuće. Srećom, svi ostali su prolazili kroz iskustvo svoje verzije istog fenomena, i niko nije obraćao pažnju, pa je i on sam ubrzo zaboravio koje su te prve riječi bile i zavalio se natrag u svoju drvenu stolicu kako bi posmatrao život kakav se sad na pjaci odvijao.
Jednom kad je „da“ vrijeme prošlo, započele su svađe koje su zagušile pijev ševa i umirujuće pljuskanje fontane koja nije marila za promjene u društvu, zabavljena, na jedan bezbrižan način, svojim prskanjem. Starac – čovjek koji je od tuge ostario – više nije ženama postavljao pitanja srca, pitanja na koja je ionako već znao odgovore, koji su se sada mogli jasno i bez okolišanja izreći i bez izvlačenja sa zakazanim sastancima kod frizera.
U početku, jedno kraće vrijeme, nedostajala mu je tišina pet „da“ godina. Bilo je nečeg zabavnog u tome da si u stanju konstantnog odobravanja, u izbjegavanju negativnosti, naglašavanju pozitivnog. Bilo je nečeg – kako bi se to reklo? – skromnog u odbijanju da se presuđuje, bez obzira koliko to veliko iskušenje bilo. I nečeg beskrajno opuštajućeg da budeš izuzet od prigovora, kritike, čak i protesta. Istina, ovo je zahtijevalo određeno preuređenje uma. Morao se uzdržati od svog prirodnog nagona za neslaganjem, za rečenice koje su započinjale sa „Ali u drugu ruku…“ ili „Ali nije li istina da…“ ili „Kako je moguće da ti…“. Ne troši dah uzalud – bila je preporuka za ovo doba. Zadrži svoje neprivlačne riječi za sebe. Neko vrijeme starac je pronalazio dozu utjehe u prihvatanju „da“. U tome da se neizrecivom „ne“ kaže „ne“.
Sve ovo desilo se prije mnogo vremena. Danas, starac – sada star po godinama koliko i po svojoj tuzi – još uvijek sjedi u kafeu „Kod Fontane“, ali sad smiren, ne više uplašen da će mu neke zaboravljene riječi jurnuti na usta. On posmatra naše građanstvo u prepirkama, kao što bi neko gledao televizijske sapunice, ili vašarski cirkus, ili nogometnu utakmicu.
Ona, naš jezik, još uvijek je tamo, u uglu pjace najudaljenijem od starčeve stolice. Ovih dana okružena je pratiocima, i oni su bez sumnje puno mlađi od nje, mladići gotovo opscene fizičke ljepote. Ova bajronska bića je prosto obožavaju, i ona im vjerovatno, misli starac, privatno dopušta da je obljubljuju, u onim prilikama kad na neko vrijeme napusti pjacu. Pratioci se stalno mijenjaju. Moguće je da je naš jezik promiskuitetna. Moguće je da je po pitanju morala izuzetno komotna. Kad bi ovakva misao nadošla starcu, bilo je to kao da mu je đavo šapuće na uvo. No, čini se da ovakva misao nije padala na um nikom drugom, ili ako ju je đavo šaputao i drugima, vlasnici tih ušiju joj nisu pridavali značaja, reagujući na nju nezainteresovanim slijeganjem ramenima. Pusti je nek bude što god želi! Pusti je nek radi šta joj se sviđa! Generalno, takav je stav ovih dana. Starac uviđa da je u manjini i zato drži jezik za zubima.
Za sve ove godine, njih dvoje, starac i naš jezik, nikad nisu izmijenjali ni najpovršnije pozdrave. Sjede tamo, jedno preko puta drugog na pjaci, on na svojoj drvenoj stolici, a ona na svojoj malenoj tapaciranoj hoklici koju je dobila na poklon od jednog od onih opsceno atraktivnih mladića kojeg je nedugo nakon toga odbacila i izbrisala iz svoje svijesti. Ništa od njega nije ostalo osim te hoklice. Odskora, međutim, starcu se činilo da je ona, naš jezik, klimnula jedanput, dvaput u njegovom pravcu. Ali moglo je biti da ga je to svjetlost prevarila.
***
Arhitektonska elegancija pjace nije se mogla poreći. Barokna fasada stare crkve je prekrasna, a mnoge druge zgrade na pjaci – zgrade različite namjene, s malim radnjama u prizemlju i stanovima iznad – su naočite građevine napravljene od zlatnog kamena, sa bordo kapcima na prozorima. Uglavnom su te zlatne kuće starije, i u nekim slučajevima nisu u najboljem stanju, ali stoje tamo čvrste, atraktivne, sa crvenim bačvastim crijepovima, dajući pjaci šmek izblijedjele veličanstvenosti, poput osiromašenog plemića koji je proćerdao porodično bogatstvo. Istini za volju, pjaca izgleda kao da pripada nekom otmjenijem okruženju nego što je ova mala varoš. Ima se osjećaj kao da je kompletna premještena iz nekog od naših lijepih gradova, možda čak i iz glavnog grada, udaljenog petnaest kilometara odavde.
Nasuprot crkve s druge strane pjace, s obje strane malog kaldrmisanog prolaza koji se tamo ulijeva u pjacu, dvije su građevine koje bismo, da smo u Italiji, nazvali lođama – natkrivene vanjske galerije sa delikatnim stubovima i lukovima – i u tim je lođama opština smjestila mermerne kipove, imitacije daleko poznatijih kipova sa nekih drugih mjesta koji kopiraju te druge kipove u onoj mjeri u kojoj su to dopuštale vještine njihovih tvoraca. Mi uživamo u ovim reprodukcijama istinski kao da su prave. U odsustvu genijalnosti, njena imitacija je prihvatljiva zamjena. Kroz ove kopije mi iskazujemo poštovanje remek djelima koja nikada nećemo vidjeti. Neki od nas idu toliko daleko da tvrde da originali ne postoje i da nikad nisu ni postojali, da su ove navodne replike, u stvari, i same velika djela i da im treba odati počast zbog njihove veličanstvenosti. Ovo je jedna od popularnih tema o kojima se svakodnevno debatuje na pjaci. Bez razrješenja.
(Ovdje je potrebno pojašnjenje. Nismo u Italiji. Da smo u Italiji, naš jezik, ona što sjedi preko puta, bila bi Italijanka. Možda bi izgledala kao Ana Manjani, ili bi možda ličila na Sofiju Loren. Ali, ona ne liči na njih, zato što, da ponovimo, nije Italijanka, i italijanski nije jezik kojim govorimo. Ovo je naš jezik, kojim sad pričamo, i mi smo ovdje, a ne tamo. Starac na pjaci nosi beretku, ali to ne znači da je Francuz. On je jedan od nas.)
***
Sad kada su mu mir i tišina „da“ godina prestale nedostajati, starac je zapravo počeo da uživa u sklonosti svojih sugrađana ka prepirkama. Sujeta koja dolazi iz ubijeđenosti koja svakom učesniku debate koji maše kažiprstom unaokolo daje razlog da istraje u ovom ili onom sporu, činila se starcu kao sam fons et origo komedije. Žar kojim većina ljudi na pjaci brane svoje stavove koji su očigledno neistiniti – sunce, gospođo, ne izlazi na zapadu, bez obzira koliko se vi upinjali da to dokažete, i gospodine, mjesec nije napravljen od Gorgonzole sira, i kad to kažem, to nije da bih podržao vašeg protivnika koji ga opisuje kao kompleksan, papier-mâché falsifikat, prikucan za nebo kako bismo povjerovali da živimo u trodimenzionalnom univerzumu sastavljenom od zvijezda, planeta i satelita, a ne u posudi sa velikim poklopcem u obliku izvrnute cjediljke s mnoštvom rupa, kroz koje sija ono za što su nas lagali da je sjaj zvijezda. Pjaca je ispunjena strasnim glupostima poput ovih, i starac misli: oh, samo ih ostavite na miru, na kraju krajeva, nikakve štete od toga.
Ovo je takođe predmet mnogih nadahnutih diskusija: Da li pogrešne predodžbe štete umu, zajednici, zdravlju društva, ili su samo greške koje se mogu tolerisati kao produkti nevelike pameti. Činjenica da su svim onima koji su uključeni u raspravu o ovom pitanju glave pune besmislica i gluposti ne doprinosi produktivnim debatama. Starac ima utisak da na kraju dana ljudi odlaze kućama, pijani od vina i preigranosti znajući manje nego što su znali tog jutra. I pored svega, kaže sebi, sloboda govora je izvrsna stvar. Naš jezik, dok sjedi na svojoj tapaciranoj hoklici na udaljenom kraju pjace sa božanstvenim mladićima kraj svojih nogu, očigledno je puno srećnija nego što je bila u pokornim i popustljivim danima „da“ vremena.
Međutim, stiže dan, u kojem izvjesni par – ispostavilo se da se radi o mužu i ženi, u srećnom braku od trideset godina – dolazi kod starca koji je sjedio u svojoj drvenoj stolici, uzvikujući u isti glas, „Ne možemo više ovo trpjeti! Vi odlučite umjesto nas!“ Njihovo je neslaganje, kako se ispostavilo, sitnica. Gdje da odu na ljetni odmor? Na suncem okupano ostrvo A., ne tako daleko odavde, ili u daleku zemlju B., što bi bio više avanturistički, ali manje opuštajući izbor. „Izgleda da nikako ne možemo da se složimo“, ponavljaju istovremeno. „Tako da ćemo uraditi što god nam vi kažete“.
„Vrlo dobro“, kaže on, i s tim riječima napušta neutralnost koje se držao cijelog života, a mala drvena stolica na kojoj je proveo decenije u kojoj je bio ne više od zadovoljnog posmatrača prolazeće kavalkade pretvara se – baš tako! – u sudijsku. „Vrlo dobro“, ponovi. „U ovim vremenima nesloge i stresa, predlažem dobar odmor. Idite i sunčajte se na suncem okupanom ostrvu A“.
Muž i žena stoje potpuno mirno. Onda se okrenu jedno drugom. „Glupost!“, viču u jedan glas. „Hoćemo život ispunjen avanturama!“ I odlaze u daleku zemlju B. Nekoliko nedjelja kasnije vraćaju se da se zahvale starcu na savjetu. Vidjeli su ogromne krokodile koji svake godine odvuku po nekoliko djece u močvaru i pojedu ih, i rekordno visoke žirafe, i džinovske meksičke salamandere. Slušali su jezike kakve do tada nisu čuli, i bili svjedoci najživopisnijih spektakala, lavine koja je zatrpala cijelo selo, vojnog udara koji je ispunio ulice leševima. Tokom nekoliko dana, dok su bili na safariju, oboje su se pretvorili u hipopotamuse, ali ih je brzo prošlo i rekli su im da su trebali pročitati uputstva za turiste i vakcinisati se protiv lokalnih komaraca, insekata poznatih po širenju brojnih virulentnih sojeva metamorfizma. Kažu: „Nema veze, kakvo iskustvo je to bilo, vrijedilo je! Jedinstveno! I na valjanje u blatu – i na to bismo se lako navikli!“ Sve u svemu, bio im je to najbolji odmor u životu.
„Hvala vam, hvala vam“, uzvikuju oboje, i njihova zahvalnost je iskrena. Starac odgovara mlako da im je on predložio da idu na drugo, mirnije mjesto, na što se oni milo smijulje. „Ali mi tako radimo!“ uskliknu. „Uvijek! Mi smo uvijek kontra. Pitamo ljude šta misle i onda uradimo suprotno. Možete nas zvati izopačenim! Ali to je u našem slučaju funkcionisalo, i dalo nam je trideset godina srećnog braka“.
Po pjaci se raširila priča da je starac koji sjedi na drvenoj stolici u kafeu „Kod Fontane“ sudija koji posjeduje Solomonovu mudrost. Gomila ljudi žuri preko trga da ga pita da sudi i njima. Nikada u svom dugom i jednoličnom životu starac nije bio tako popularan. Priznaje da mu to imponuje. I prepušta se tome.
Od ljudi koji ga mole za sud traži da stanu u red, i poslije toga, svakog popodneva između četiri i šest, kad vrućina umine, presuđuje, objavljujući tonom sve jačeg autoriteta da ne, zemlja nije ravna, i ne, većina imigranata nisu seksualna čudovišta, ništa više nego što smo vi ili ja, i da, Bog stoprocentno postoji, isto kao i Raj i Pakao.
Priča se širi dalje. Susjedni grad saznaje da ova mala pjaca u ovoj maloj varoši posjeduje mudraca tako dubokoumnog da je u stanju razriješiti sve vaše nesporazume na licu mjesta. Gomila na pjaci raste iz dana u dan. Policija mora da uspostavlja red. Tu su televizijske kamere. Starac produžava radno vrijeme do 7 popodne da bi mogao suditi u više sporova svakog dana (osim nedjeljom). Kad otkuca sedam, raspušta sudnicu i odbija da odgovora na nova pitanja, insistirajući da mu dozvole da jedan sat uživa u svom pivu i sendviču. I tačno u osam napušta kafe „Kod Fontane“ i odgega, samo on zna gdje.
Glasine kruže da vodeći članovi vlade i opozicije pregovaraju o posjeti starcu, da vide može li on pomiriti njihove razlike. Međutim, teško je ovim ljudima, na ljevici kako i na desnici, da prihvate mogućnost da im bude rečeno da nisu u pravu. Posjeta od strane političara ostaje hipotetična.
Starac na pjaci proživljava nešto njemu krajnje strano: slavu. Među rastućom grupom djece i odraslih koji mu sjede kraj nogu, oko njegove male drvene stolice, primjećuje neka poznata lica, i prepoznaje ih kao ona koja pripadaju nekim od onih zlatnih mladića koji su doskora bili najzagriženiji učenici našeg jezika. Naš jezik, odjednom gotovo sama u svom uglu trga, dok njeni sljedbenici čekaju pred kafeom „Kod Fontane“, nije zadovoljna ovakvim razvojem situacije. Ona upozorava dva učenika koji su joj ostali vjerni da se ovo neće dobro završiti. Oni je slušaju s poštovanjem, ali njena objava zvuči kao ljubomora. Vremena su se promijenila. Ljudi manje brinu za naš divni i kompleksni jezik nego za velika, sirova pitanja šta je tačno a šta ne. Prestali smo biti ljubitelji poezije kakvi smo nekad bili, poklonici dvosmislenosti, posvećenici sumnje, i postali kafanski moralisti. Da li palac pokazuje gore? Ili je okrenut dole? Starac na pjaci je naš arbitar, i njegovi palci postali su stvar nacionalnog interesa. Sada smo svi gladijatori u Koloseumu Palca.
Naš jezik je nezainteresovana za presude starčevih palaca (nasuprot okrenutih, pa ipak – sad zasad, u najmanju ruku – nesuprotstavljenih). Ona mari jedino za riječi višeslojne ljepote, za finoću izražavanja, za suptilnost izgovorenog i rezonantnost onog što je bolje ostaviti neizgovorenim, za značenja između redova, i rasvjetljavanje tih značenja kojemu su kadri samo njeni najsjajniji đaci. Ona nalazi da je starčev diktat jeftin i sraman, a još sramnije je njegovo rastuće zadovoljstvo što je prihvaćen da sudi šta je pravo a šta ne, šta je ovako, a šta onako. Nekada se smijao taštoj ubijeđenosti, svojeglavosti budala i vatrenim tvrdnjama zabludjelih. Sad je on taj ko je djelitelj neupitnih ubjeđenja, i svakim novim danom postaje veći rob svoje sujete.
***
Granice su dugo već ovdje dosadna tema. U našoj skorašnjoj istoriji iscrtavanje granica po našoj teritoriji od strane neznalica koji nisu odavde, prouzrokovalo je bol u našim srcima, i mnogo izgubljenih života. U našim glavama riječi poput „neznalica“ i „granica“ neraskidivo su povezane. U onim rijetkim prilikama kad smo pokušavali proći neki od malobrojnih čekpointa koji danas postoje na našoj krvlju natopljenoj granici, bili bismo vraćeni, ili ako bi nam bilo dozvoljeno da prođemo, da nam na drugoj strani krivotvorenu valutu prodaju šverceri koji znaju da nismo sposobni da razlikujemo lažni novac od pravog. U našim glavama riječi „granica“ i „krivotvorena valuta“ su neraskidivo povezane.
Ima, naravno, mnogo drugih granica, osim onih koji nas odvajaju od naših susjeda i pretvaraju ih u naše neprijatelje. Postoji nevidljiva granica između onoga što mi kao pojedinci ili kao grupa, smatramo prihvatljivim i onog što leži izvan te linije, u sferi neprihvatljivog. Ta granica je mjesto opasnih nagaznih mina, i većina među nama odlučuje da joj ne prilazi blizu. Postoji takođe i nevidljiva granica između djelovanja i posmatranja. Postoje oni koji preduzimaju akcije i oni koji samo posmatraju one koji to čine. Publika sjedi ovdje; pozornica je tamo. Zid koji ih razdvaja je moćna sila.
Starac na pjaci uživao je da posjećuje pozorište, ali mu nikad nije palo na pamet da se i sam popne na pozornicu, i u onim avangardnim momentima kada bi glumci silazili među gledaoce, on bi na jedan staromodan način osjećao neku slatku šokiranost. Davno još, dok je bio mlad, gledao je predstavu u kojoj je glumac, pretvarajući se da je gledalac, sjedio u prvom redu tokom prvog čina. Za vrijeme pauze na pozornici je zazvonio telefon na koji niko nije odgovarao, dok glumac konačno nije izgubio strpljenje, popeo se i podigao slušalicu. (Zvala je njegova supruga.) Dok je stajao na pozornici, pričajući s njom, počeo je drugi čin, i on je ostao zarobljen u predstavi. Ova zamisao oduševila je starca. Potpuno nemoguće, ali užitak za gledanje. Nikada mu nije palo na pamet da će jednog dana on biti ta osoba koja se javlja na telefon tokom pauze. Nikad nije pomislio da bi on mogao biti gledalac zarobljen unutar pozorišnog komada.
Ali sad, kada je prešao tu granicu, sa zadovoljstvom je prihvatio svoju novu ulogu. On sam nije imao ništa protiv granica kao takvih. Upravo suprotno, definisanje novih zona primjerenosti vidio je kao svoju dužnost, probirajući neprihvatljiva gledišta i skupljajući ih pod naslovom Zabranjenih Stvari, dok su oni sa dopuštenim stavovima ostajali među nama, u slobodi naše nesumnjivo slobodne zemlje. Ne više voljan da na pitanja jednostavno odgovara sa da ili ne, on želi ustanoviti koja je od strana u sporu moralnija i svoj sud kao ispruženu ruku ponuditi onima koji su vodili uzornije živote. Sumnja se čak da je u mnogim prilikama presuđivao u korist tužitelja koji je nepobitno u krivu, čisto zbog toga što je njegov protivnik pokazao da je njegova egzistencija bila manje korisna. Ukratko, starac se proglašava onim koji sudi, ne samo ko je u pravu, već i ko je ispravan. Ovo brine neke od nas, ali smo nevoljni da iskažemo našu zabrinutost zbog starčeve popularnosti.
Naš jezik, čami u svom uglu, uznemirena. Pokušava da dokaže da nas starac možda vodi ka novoj verziji „da“ vremena, u kojem će još više riječi biti stavljeno van domašaja. To je pravda sa granice, upozorava ona. Sjetite se nagaznih mina. Klonite ih se.
Ona je, otkriva nam, zabrinuta i za sebe. Otkada je poznajemo, bila je vedra, živahna, najbolja od svih jezika, ali sad mora priznati da osjeća kako nije dobrog zdravlja. Nekim danima trese je groznica, drugima ima bolove. Nada se da nije ništa ozbiljno. Moguće je da je to samo posljedica nakupljenih godina, u kojima je ona još uvijek mladolika i lijepa – zahvaljuje nam se na komplimentima za njen izgled! Uvijek nam je zahvalna na našem priznanju! – ona je, zapravo, vrlo star jezik, jedan od najstarijih i najbogatijih, mada ne voli da se razmeće svojim bogatstvom, ne traži prijesto na kojem će sjediti, i zadovoljna je svojom jednostavnom tapaciranom hoklicom. Ona je ipak naš jezik, nakon svega, i osjeća da joj je dužnost da nas obavijesti o svom stanju. Plaši se da možda propada. Moguće je čak – mada joj je teško da to prizna čak i sebi – da možda i umre.
Niko je ne sluša.
Nikoga nije briga.
I konačno, ona se podiže na svoje noge, onako kako je još samo jednom ranije ustala, i zavrišti.
To je vrisak prodorniji od onog prethodnog. On se penje sve više i više, sve dok ne izađe van dometa ljudskih ušiju. U tom trenutku se svi prozori kuća koje gledaju na pjacu rasprskavaju i kiša stakla pada i ima puno povrijeđenih na prepunom trgu, povrede izazivaju druge, recipročne vriske. Ovi su vrisci nižeg reda od tegobnog vriska koji je naš jezik pustila iz sebe, i oni ne lome ništa.
Vidimo naš jezik kako stoji uspravno i otvorenih usta ali ne možemo da čujemo njen vrisak, koji je dostigao takav intenzitet da crveni crijepovi počinju pucati na krovovima, pa čak i kamen od kojeg su sagrađene zgrade. Jedna od statua u jednoj od lođa, gotovo identična sa onom u Vatikanu koja prikazuje trojanskog sveštenika Laokoona omotanog ljutim zmijama, eksplodira u stotinu hiljada fragmenata.
Padaju li zlatne zgrade različite namjene? Kolabiraju li lođe potpuno? Da li je pjaca uništena?
Ne, to se ne dešava. Uprkos mnogim našim promašajima, mi nismo bića melodrame. Više volimo dramu, čistu i jednostavnu.
Dakle, pjaca opstaje. Ali, pukotine su tu. Svi možemo da ih vidimo. Zgrade su napukle od krovova do ulice. Pločice su pootpadale, bordo kapci vise nahereni. To vam je istina. Pjaca je polomljena, i tako, možda smo i mi.
U međuvremenu, ona i dalje stoji tamo, naš jezik, puštajući njen nijemi vrisak. A ovamo ukafeu „Kod Fontane“starac osjeća da se nešto dešava s njegovim riječima. Presušuju. Kotrljaju se nazad sve dublje i dublje u njegovim ustima, otiskuju se niz grlo da se rastvore u različitim probavnim tečnostima tamo dole. Gomila čeka da čuje šta ima da kaže, ali on ne može da nađe riječi.
Ljudi koji su se nagurali na pjacu su nezadovoljni. Hoće ono po šta su došli – da im se presuđuje u sporovima – i otvaraju usta da protestuju što starac ne uspijeva da donosi presude. Ali nema riječi kojim bi protestovali. Ljudi gledaju prema uglu koji je naš jezik zauzimala tako dugo, naš jezik koju su oni u poslednje vrijeme totalno ignorisali, i vide je kako prikuplja svoju suknju i odlazi s pjace, zauvijek napuštajući ugao koji je učinila svojim za više godina nego što iko od nas pamti. Ona diže glavu visoko, naš jezik, i sledećeg trena više nije tu. I poslije njenog odlaska niko na pjaci ne može da govori. Ljudi proizvode zvuke, ali su zvuci bezoblični, lišeni smisla. Starac se podiže bespomoćno iz svoje drvene stolice s pivom u jednoj i sendvičem u drugoj ruci. Pruža ruke prema ljudima, kao da im nudi sendvič i pivo. Oni mu okreću leđa i odlaze. On postaje ponovo ono što je uvijek i bio: jedan beznačajni starac.
Nejasno je šta sad moramo da uradimo. Šta će biti s nama? Suviše smo izgubljeni da bismo znali kako će se stvari dalje odvijati.
Naše riječi nas izdaju.
The New Yorker, 16.11.2020.
Preveo Vladan Kosorić
Peščanik.net, 25.12.2020.