- Peščanik - https://pescanik.net -

Stare brave i novi ključevi

Neki naši politički pisci su govorili da je jedna od dobrih stvari posle 2000-te naovamo ta da ne postoji takva nesporna vrsta političkog autoriteta koja bi bila sposobna da takvu svoju težinu zloupotrebi na način koji je Milošević činio i stvori neku novu otvorenu političku krizu. Međutim, zaboravlja se da iako je Milošević otvaranjem kriza hranio svoju političku težinu, on je tu istu koristio za zatvaranje nekih od njih. Kod sklapanja Dejtonskog sporazuma Milošević je uspeo da slomi ogroman otpor u svojoj stranci, crkvi i Republici Srpskoj zbog priznavanja BiH kao celovite države, dok se slične paralele mogu primetiti, kod pada SAO Krajine i čestitanja građanima pobede nad NATO paktom 1999. Princip je jednostavan, otvori konflikt gde se nametneš kao vođa i zaštitnik, i onda ga završi promovišući sebe kao mirotvorca. Tek ostaje da se dokaže da je u nesložnoj i uplašenoj Srbiji na drugačiji način moguće osigurati efikasno političko vođstvo i da li se vrata koja je Milošević zaključao mogu otvoriti bez njegovog ključa.

Pomenuta tvrdnja da je nepostojanje jasnog političkog vođstva dobro bi bila tačna u situaciji da je nasleđeno minsko polje devedesetih neutralizovano i da su svi teški politički problemi ostavljeni prošlosti, ali svi sad znamo da nisu i da situacija da pet pari ruku drži volan autobusa istovremeno pre može odvesti u provaliju nego na siguran put. Mine demokratske Srbije su bile siromaštvo, nezaposlenost, organizovani kriminal, korupcija, ratni zločini i obaveze prema Hagu, a najveća je bila i ostala Kosovo.

Kosovski problem, koji je stariji od svih nas, zahtevao je takvu političku inicijativu i liderstvo koje bi bilo kadro da prevlada napade političkih stranaka ponajviše zbog pitanja autorstva rešenja i zatvaranja krize koja je mnogima i dalje zlatna koka za izbore. Ni u ovom istorijskom ciklusu od zadnjih osam godina nije došlo do takve inicijative već se maksimum našao u autističnom legalizmu čiji je najviši kreativni domet bio „više od autonomije, manje od nezavisnosti“. Sudeći po onome što smo dobili, a to je nadzirana nezavisnost, neko bi možda i rekao da smo dobili tačno ono što smo tražili jer se uklapa u pomenutu „lukavu“ formulaciju smišljenu zarad fasadnog političkog jedinstva.  

Pošto je jako teško izaći iz pomenutog minskog polja istovremeno prateći dve mape ili slušajući nekoliko glasova koji govore suprotno, verovatno je najsigurnije ostati u mestu, čekajući da mine same eksplodiraju i to je pozicija u kojoj se danas nalazimo. Lakše je i bezbednije pustiti da se stvari dese, a vreme neće nigde pobeći.

Ovo je u principu teorijska baza jedine politike koja se faktički sprovodi, jedne razočarane ideologije koja je odavno prestala da veruje u vrednosti koje su nekada predstavljale njen prvi politički kapital. Od te razočaranosti nazvane otrežnjenjem je napravila politički manifest  koji u suštini ne predstavlja ništa drugo nego običan nihilizam upakovan u etno-fensi ambalažu mokrogorskog antiglobalizma. Neki bi rekli da su to kasne godine za mladalačku apatiju, osim ako je u pitanju jedno hronično stanje koje zahteva svakodnevnu terapiju pothranjivanja Mesijanskog sindroma – izvođenja naroda na pravi put. Paradoks je samo da taj put vodi ukrug i dovodi na staro dobro poznato mesto još jednih istorijskih izbora.

I zaista, ukoliko postoji ijedna zajednička poruka svih srpskih stranaka danas, to je da majski izbori, odnosno njihova pobeda na njima predstavljaju jedino moguće „izbavljenje od neumitne propasti“ koje je izgleda naš omiljeni nacionalni sport. Pre će biti da je takva percepcija ugroženosti samo odraz beizglednosti i neuspešnosti zvanične politike koja, zbog nedostatka odlučnog vođstva, nije bila sposobna da na jedinstven način pristupa problemima što nas dovodi do zaključka da je suštinski problem naše politike odsustvo jasne opcije koja bi, ako bi postojala, mogla da preuzme odgovornost za svoje postupke. Na taj način bi takva jasna opcija  bila ili diskreditovana ili ojačana što bi omogućilo društvu da krene napred i da zasluži neke malo manje istorijske dileme.

 
Peščanik.net, 24.04.2008.