Najuniverzalnija i najbanalnija iskustva zapravo je najteže opisati. Lako je bilo Neilu Armstrongu ili Juriju Gagarinu govoriti o nečemu što oni koji ih slušaju nikada neće moći iskusiti. Teško je “sabiti u čvrste riječi” (Borges) neko fluidno osjećanje koje pripada svačijem iskustvu. To je zapravo pravi teren umjetnosti, naročito poezije. Eto, recimo, svaka odrasla osoba koja nije potpuno i nepovratno zaboravila djetinjstvo vjerovatno jako često osjeti nostalgiju za onim dječijim “otkrivalačkim pogledom”, za čistom spoznajom neopterećenom predrasudama, za “otvorenim očima i otvorenim srcem” koji su onom djetetu iz najslavnije Andersenove bajke bili dovoljni da primijeti ono što niko drugi nije htio (glasno) primijetiti.
O tome je, recimo, pisao Mak Dizdar u pjesmi “Zapis o izvoru”, o toj želji da se vrati vrijeme onog prvog pogleda nezamagljenog sposobnošću koja je finalni simptom kraja djetinjstva, a to je sposobnost varanja samog sebe. Vrijedna je to pjesma; pisali su o njoj i pisaće i u budućnosti mnogi akademski ljepodusi koji i o vlastitoj fiziologiji vjerovatno razmišljaju u elitističkom registru. No i oni što su dubinski inficirani virusom popularne kulture, oni koji misle da je jedina prava kultura zapravo popularna kultura, oni kojima se jednako gade pečati zvaničnih i alternativnih nacionalnih kanona, imaju svoje intimne prustovske podsjetnike na istu želju i isto osjećanje. Meni je to jedna pjesma Toma Waitsa, ona koja počinje stihom o šišmišima u (crkvenom) zvoniku (The bats are in the belfry).
Pitaju me ovih dana različiti ljudi šta mislim o sukobima i polemikama oko Hrvatskog narodnog vijeća, a ja slegnem ramenima i promrmljam nešto neodređeno. A htio bih zapravo reći da mi smeta ideja da bih o tome uopšte trebao imati mišljenje. I sjećam se tih nekih ratnih ranih devedesetih, kad sam prvi put čuo za Hrvatsko narodno vijeće, Srpsko građansko vijeće, Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, Krug 99, za sva ta vijeća i sve te skraćenice (HNV, SGV, VKBI), a kad sam o svima njima imao jednak dojam. Tad su to za mene bile gomile starih ljudi koji u mračnim salama sjede u kaputima. Takav se utisak sticao iz televizijskih snimaka, makar su informativne emisije u kojima su ti snimci emitovani skupovima pomenutih udruga pridavali veliki značaj. I makar sam znao da ti stari ljudi u kaputima sjede jer im je hladno, zato što nema grijanja, i makar sam razumio da su njihovi motivi časni i dobronamjerni, onaj prvi osnovni dojam bio je jači od svega. I dok slušam svoje sagovornike, racionalne i upućene ljude, dok govore kako su Srpsko građansko vijeće i Hrvatsko narodno vijeće u ratu, prije Daytona, bili važne i značajne organizacije, jednako za sarajevske Srbe i Hrvate, i Bosnu i Hercegovinu u cjelini, za prve jer su oduzimale pravo Karadžiću i Bobanu da govore u ime bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata u cjelini, za potonju jer su dokazivale da je ona kao država kakvu znamo i pamtimo još uvijek moguća, a da su danas iz obje te perspektive jednako nebitne, jer s jedne strane nema više Karadžića i Bobana, a s druge, jer je sada svima jasno da Bosna i Hercegovina mora biti moguća, čak i kad ne bi bila moguća, ja mogu samo klimati glavom i šutjeti. A trebao bih zapravo reći da su mi nebitne sve silne nevladine organizacije što su se nakotile u tranzicijskoj Bosni i Hercegovini i da mi nije jasno zašto se nekima od njih i dalje posvećuje neshvatljivo velika medijska pažnja. Iako mi zapravo jest jasno. Ne “loži” medije toliko taj NGO hladni pogon, koliko ih “lože” te takozvane polemike pisane u diskursu & registru razvoda brakova. Tako, recimo, Enver Kazaz, koji je doskora emfatično poručivao da ako bi odlučio pripadati “nekoj religijskoj grupi, instituciji ili pokretu, onda bi to ovdje u BiH bez sumnje bili bosanski franjevci”, danas fra Luki Markešiću “fakturiše” njegovo franjevaštvo nazivajući ga “partijskim Mojsijem” i “poluobrazovanim popom”. Jedan od osnivača (da ne kažem utemeljitelja) Naše stranke nije imao ništa protiv teologa i, kako bi on rekao, popova u i oko svoje (Naše? Vaše? Njihove?) stranke, a sad mu je nekoliko Markešićevih izjava dovoljno da ga proglasi “dnevnim političkim dogmatom”, “žestokim zagovornikom jedne političke stranke” i “instrumentaliziranim partijskim glasnogovornikom”. Samo što nije rekao da se povampirila komunjarsko-franjevačka neprincipijelna koalicija.
Ipak, dovoljno je jedanput odslušati pjesmu koja počinje slikom šišmiša u (crkvenom) zvoniku pa da se, makar nakratko, raziđe magla i da se te takozvane polemike ukažu u svoj svojoj golotinji čangrizavih staračkih svađa u kojima ni argumenata ni principa nema ni koliko je crnog pod noktima. Temeljno i dubinski nevažne, apsolutno svima osim njihovim direktnim protagonistima, te svađe bivaju medijski napuhane i vještački se predimenzioniraju u još jednoj demonstraciji one već pomenute esencijalno adultne sposobnosti varanja sebe samih. Valja ipak razumjeti medije: kako kaže Chomsky, funkcija današnjih medija zapravo se i svodi na pokušaj odvraćanja pažnje od stvarnih problema. Ali dobro, ljudski govoreći, valja razumjeti i “polemičare”; teško je, naime, pomiriti se s činjenicom vlastite posvemašnje političke beznačajnosti, usprkos silnom trudu uloženom u pokušaj da ne bude tako. Nije to jednako teško kao opisivanje najuniverzalnijih i najbanalnijih iskustava, ali je ipak teško.
Oslobođenje, 21.02.2011.
Peščanik.net, 22.02.2011.