- Peščanik - https://pescanik.net -

Sto godina imigracionih reformi u Americi

U rano jutro 2. marta 1908. godine na vrata kuće George Shippya, šefa čikaške policije, pokucao je izvjesni Lazarus Averbuch. Averbuch je bio devetnaestogodišnji imigrant, Jevrejin koji je sa porodicom pregrmio pogrome u Kishenjovu, Rusija (1903. i 1905.) da bi se u Chicago, gdje mu je živjela sestra, doselio u ljeto 1907. Ne zna se tačno zašto se Averbuch ukazao na vratima šefa Shippya i zahtijevao da ga vidi. Shippy je poslije tvrdio da mu je Averbuch bio sumnjiv čim ga je spazio, zato što je izgledao kao „Jevrejin ili Jermen”, i da je u džepu imao revolver. U predvorju Shippyeve kuće, pod nerazjašnjenim okolnostima, došlo je do oružanog obračuna u kojem je Shippy ranjen nožem, njegov sin i vozač su imali prostrelne rane, dok je Lazarus podlegao napunjen olovom – imao je, kao u bajci, sedam rana. Patriotska štampa je spremno povjerovala Shippyu i bez zadrške podržala njegovu verziju događaja – Averbuch je bio strani anarhista koji je pokušao izvršiti atentat na šefa policije. Anarhizam je onda bio što je danas terorizam i američka javnost je bila nervozna: ne tako davno prije toga, 1901., navodni anarhista Leon Czolgosz je u Buffalu ubio američkog predsjednika McKinleya (koji će se zauvijek pamtiti kao predsjednik koji je započeo američku prekomorsku ekspanziju i s kojim je Bush često uspoređivan). A u Chicagu su se još pamtili neredi iz 1888. kada je nepoznat netko bacio bombu među policajce, zbog čega je na smrt osuđeno nekoliko ljevičarskoanarhističkih vođa.

Anarhizam je tada bio viđen kao pokret koji je imao korijene na stranom tlu i koji su u Ameriku donijeli imigranti. Početkom dvadesetog stoljeća, skoro svaka etnička grupa je imala svoje anarhističko društvo, povrh svih ostalih ljevičarskorevolucionarnih društava – davne 1908. Chicago je imao dnevne socijalističke novine (The Chicago Daily Socialist). Otud su na naslovnim stranama novina osvanuli članci o potrebi da se američka sloboda i način života zaštite od imigranata, kao i komentari o neophodnosti razdvajanja američkog žita od stranog kukolja. Jedan od načina razdvajanja je bilo prepoznavanje fizičkih osobina znanog anarhiste: na naslovnim stranama jednih čikaških novina objavljeni su Averbuchova slika i ispod nje legenda koji su upućivali čitaoce kako da prepoznaju njegovu „nasilnu prirodu” u njegovom niskom čelu, velikim ustima i majmunskim ušima (apish ears). U drugim novinama, ukazala se karikatura u kojoj je Statua slobode nogom napucavala kavez pun stranaca-imigranata („Konačno!” pisalo je u legendi.), prepoznatljivih kao takvih po noževima i bombama u rukama, kukastim nosevima i neanglosaksonski kovrdžavoj kosi.

I zaista, čikaška policija se upustila u potragu za sumnjivcem kovrdžave kose koji je viđen u Averbuchovom društvu, a usput su hapsili i sve znane i neznane anarhiste, kao i strance koji bi se iz nekog nepredvidljivog razloga (uključujući i tu smrtonosnu kombinaciju velikih usta i niskog čela) mogli preobratiti u anarhiste. Drugokomandujući u čikaškoj policiji, asistent šefa Schuettler, izjavio je kako je gotovo nemoguće prepoznati nekoga kao anarhistu. „Moramo ih pratiti”, rekao je Schuettler, „saznati ko su njihovi saradnici i kakve su im navike od trenutka kad uđu u ovu zemlju.” Organizacija građana Bijela ruka (u kontrastu sa crnom rukom anarhizma), u čijem su članstvu bili uglavnom naturalizovani Italijani, predala je policiji listu anarhista i sumnjivaca koju su sastavili njeni patriotski članovi.

Afera Averbuch našla je odjeka i u Washingtonu: po ubrzanom postupku donesen je zakon koji je omogućavao vlastima da iz Amerike prognaju „ne samo anarhiste nego i sve najgore elemente našeg stranog stanovništva”. Po tom zakonu, svaki imigrant koji bi se loše ponašao (who misbehaves himself badly) do tri godine nakon dolaska u Ameriku bio bi deportovan da se nikad ne vrati. Zakon je sekretaru trgovine i rada davao skoro neograničena ovlašćenja, dok je istovremeno omogućavao deportaciju nepoželjnih (undesirables), bilo da su anarhisti ili ne, bez ikakvog dokaznog postupka.

Priča o Averbuchu se nastavlja, kao što se nastavila i priča o imigraciji, anarhistima/teroristima i nepoželjnima. Skoro sto godina kasnije, po ko zna koji put, republikanci i ini patrioti zahtijevaju imigracionu reformu. Rutinski upotrebljavajući lažni bauk „ilegalne imigracije”, uvećan, naravno, sveprisutnim, raspirenim strahom od terorizma kao i tradicionalnom ksenofobijom, jedan od (dva) prijedloga zakona o imigracionoj reformi, o kojima bi se trebalo raspravljati u Kongresu koliko ove sedmice, sadrži stavku po kojoj bi svako ko pomaže „ilegalnom imigrantu” – uključujući dobre ljude i sveštenike sklone pomaganju ljudima u nevolji – mogao biti krivično proganjan. Govori se, također, o građenju zida od sedamsto milja na granici sa Meksikom, gdje, uzgred budi rečeno, patroliraju naoružani patrioti dobrovoljci koji ne vole kad im se preko grane šunjaju nepoželjni. Za mnoge političare glavni cilj uplitanja u raspravu o imigracionoj reformi je jednostavno dodvoravanje svojim glasačima, koji su, što zbog medijske propagande, što zbog porasta u umobolnom patriotizmu, spremni povjerovati da im Meksikanci koji im šišaju travu i čiste stolove u restoranu rade o glavi. Američka se politika – i ako ćemo pravo, američka država – zasniva na kreiranju i borbi protiv zamišljenog neprijatelja, a odavno nije bilo više zamišljenih i boljih neprijatelja.

Paradoks je u tome što niko u Washingtonu niti može niti hoće zaustaviti priliv imigranata. Ne može zato što bi jedini način da se zaustavi priliv bio da se delegalizuju već prisutni imigranti (oko 11 miliona „ilegalnih”, 35 miliona nenaturalizovanih, neznani broj naturalizovanih, kao što je potpisnik), što je nemoguće. A neće kako zato što priliv imigranata obara nadnice i omogućava fleksibilnost tržištu rada, tako zato što i dostavlja velike količine zamišljenih, stranih neprijatelja u odnosu na koje se može uvijek graditi američki patriotizam i paranoja, koji omogućavaju mnoge sretne godine političarima u Washingtonu.

Ali ovaj put su se patrioti i političari možda malo zajebali. U Chicagu je početkom marta održan protest na kojem je bilo oko 300.000 demonstranata. (Poređenja radi, na antiratnim protestima u Chicagu nije se nikad okupilo više od nekoliko desetina hiljada, ako i toliko). U Los Angelesu je bilo skoro milion demonstranata, što je bio najveći protest od Vijetnamskog rata naovamo, a protesti su održani i u mnogim drugim gradovima. Ovaj put, antiimigrantska propaganda dovodi do političke mobilizacije i organizovanosti koja nema ekvivalenta u ostatku političkog života. Ovaj put, Statua slobode koja iz Amerike pokuša napucati nepoželjne mogla bi završiti sa drvenom nogom.

BH Dani, 07.04.2006.

Peščanik.net, 29.04.2009.

IZBEGLICE, MIGRANTI