Javnost se u Hrvatskoj – valjda za lokalne prilike znakovito – u mnogome ponaša feudalno. Svakome je tko raspolaže i temeljnim pojmovima socijalne analize jasno, međutim, da je feudalna javnost odličan primjer oksimorona. No, radi se zapravo o tomu da je građanski konstituirana javnost (drukčija, zapravo, i ne može biti) impregnirana (quasi)feudalnim poimanjem nekih od ključnih pojmova. To je razumijevanje neposredan posljedak real-socijalističkih/komunističkih svjetonazorskih invektiva posebice karakterizirnih (konstitucijski feudalizmu sličnom) prevlašću političke sfere nad ekonomijom (paradoksalna konsekvencija toga iskazala se je u Hrvatskoj, dakako, u jeziku – do 1990. društvo je živjelo u uvjetima gospodarstva, jer je politička sfera doslovce gospodarila proizvodnom, no službeni je termin bio privreda, od 1990. su stvoreni sustavni uvjeti za djelovanje privrede, kao autoregulativne sfere pri-vređivanja, stvaranja nove vrijednosti, no istovremeno je termin privreda zabranjen, a gospodarstvo posvuda nametnuto).
Ovo (ne)razumijevanje nekih od ključnih pojmova društvenoga zbivanja naročito se jasno pokazuje u poimanju kategorija poput sukoba i interesa – kako svakoga od ovih pojmova pojedinačno, tako, posebice, u već pomodnoj kombinaciji: sukob interesa. Malo je sintagmi toliko često – i toliko nedomišljeno – javnogovorno korišteno kao sukob interesa. Postalo je to ritualnom političkom psovkom, popularnim diskvalifikacijskim obrascem u političkim raspravama. od lokalnih lovačkih društava do (politički) najviših zagrebačkih brežuljaka. I površan pogled na svakidašnje zbivanje javnosti neprijeporno upućuje na to da ima dobrih razloga za opetovano spoticanje o problem koji sintagma označuje; šteta je, međutim, što do spoticanja uglavnom dolazi zbog nepoznavanja njezina navlastitoga značenja.
Načelno, riječ je o sintagmi utemeljenoj u liberalnome svjetonazoru (a, u kritičkoj varijanti, i u marksističkome), u svjetonazorski nosivoj pretpostavci da se društvena dinamika u bitnome sastoji od interesnih sukoba – pri čemu je svaki (pojedinačni i/ili kolektivni) subjekt nositelj vlastita, pojedinačnog interesa. Dapače, ovaj svjetonazorski konstrukt pretpostavlja da se subjekti uspostavljaju (dakle: subjektiviraju) upravo na osnovi interesnih distinkcija (ako ne i sukoba). Onaj sukob o kojemu se gotovo papagajski priča jest, međutim, sukob interesa unutar jedne osobe (ili ustanove) s očitom posljedicom: interesna je pozicija takva (unutrašnje interesno razdiranoga) subjekta izvanjskome svijetu jednostavno nejasna, neproračunjiva.
Predodžbe o subjektivnosti
Takva neprepoznatljivost izaziva komunikacijsku nesigurnost, jer interesno neosviješteni (pa stoga djelatno smušeni) subjekt ne zadovoljava temeljni komunikacijski uvjet iskrenosti; okolina je neprestance u dvojbi s obzirom na njegovu motivaciju za djelovanje i, što je važnije, s obzirom na strategiju toga djelovanja. I sukob interesa postaje teško prepoznatljivim u kulturi koja (i opet, takorekuć feudalno) smatra jednostavno nepristojnim da se javno deklarira interes individue ili skupine. Feudalni su subjekti naizgled prirodno dani, pa im je stoga interes prostački pojam (tipičan za niže, posebice građanske slojeve), oni se urađaju u svoju socijalnu poziciju, pa s visoka gledaju na one koji su ju morali izboriti. Puno stoljeće funkcioniranja socijalnih tvorbi u kojima je (građanska) Moderna izostala (s real-socijalističkom nomenklaturom na kraju toga razdoblja), dovelo je do toga da je hrvatsko društvo (za)ostalo na idealiziranju ne-građanskih, ne-sukobnih, idealno: bezinteresnih predodžbi o subjektnosti.
U takvu je kontekstu političko samorazumijevanje bilo naizgled estetički zasnovano, kao svojevrsno “bezinteresno sviđanje”, (frei nach Kant), što je, u realnosti, samo zaoštravalo diskrepanciju primitivno zainteresiranih društvenih, javnih, ponaosob: političkih aktera i njihova pompoznoga samorazumijevanja. Čak i nakon prihvaćanja demokratskoga političkog sustava, interes je ostavljen po strani u pretežućem političkome diskursu (s izuzetnom etno-nacionalnoga, dakako). Površno preuzimanje rimokatoličke terminologije u političkim raspravama devedesetih godina još je samo pogoršalo situaciju: odjednom se u raspravama koje su se odnosile na zategnute odnose u društvu uobičajilo još i posve nekritičko cvrkutanje o ljubavi. Zato je, kontekstualno, i sukob korišten tek kao termin koji označuje odnose s (pretežito vanjskim) neprijateljima. To je, naravski, dovelo do mnogih nesporazuma u interpretiranju svakidašnjega života društva, do nedomišljenoga uvida u realnost.
Ovako zadani nesporazumi logično se množe u situaciji u kojoj i zakonsko reguliranje dosta vjerno odslikava rečenu nedomišljenost. Primjerice, Zakon o sprječavanju sukoba interesa polazi (u čl. 2., st. 2) od toga da: “sukob interesa postoji kada su privatni interesi dužnosnika u suprotnosti s javnim interesom, a posebice kada: privatni interes dužnosnika utječe na njegovu nepristranost u obavljanju javne dužnosti ili se osnovano može smatrati da privatni interes dužnosnika utječe na njegovu nepristranost u obavljanju javne dužnosti ili privatni interes dužnosnika može utjecati na njegovu nepristranost u obavljanju javne dužnosti“.
Sukob dva javna interesa
Zakonodavcu očito nije palo na pamet da je (itekako) moguć i sukob dva javna interesa (npr., ekologijskoga koji traži zatvaranje neke tvornice-zagađivača okoline i socijalnoga koji traži očuvanje radnih mjesta). Takav sukob nije, po sebi, nedopustiv, dapače, ali unutar pojedine osobe može također izazivati ne-baš-korektno postupanje, recimo u situaciji u kojoj se funkcioner izabran, ili postavljen, da štiti okoliš odluči dati prednost socijalnome elementu na uštrb ekologijskih načela. Nije uzeta u obzir mogućnost da na nepristranost dužnosnika utječe i interes koji nije privatan, nego je, recimo, lokalni, stranački, klupski, generacijski, rodni, itd. Stoga, uz ostalo, Zakon (čl. 7) dužnosniku zabranjuje “tražiti, prihvatiti ili primiti vrijednost ili uslugu radi glasovanja o bilo kojoj stvari, ili utjecati na odluku nekog tijela ili osobe radi osobnog probitka ili probitka povezane osobe, obećavati zaposlenje ili neko drugo pravo u zamjenu za dar ili obećanje dara“. Ali, očito, ne zabranjuje se glasanje odnosno utjecaj motiviran probitkom nekoga tko nije sam funkcionar ili “povezana osoba“ – nego, npr., “najdraži klub“, vjerska zajednica ili Alma mater (za one koji ju imaju, dakako).
Bizarno je i to što zakonopisci smatraju dopustivim “obećavanje zaposlenja ili nekoga drugog prava“ (formulacija pretpostavlja da se radi o ponavljanoj aktivnosti) uz uvjet da se za to ne dobiva dar. Jer, svako je “obećavanje“ posla, primjerice, povreda načela da se na posao dospijeva natječajem, “obećavanje prava“ je pak očita terminska kontradikcija, jer prava su sustavski dana svima pod jednakim uvjetima, ili nisu prava nego privilegije (koje je, prema definiciji, moguće i obećavati). Dodatna je bizarnost u tomu što je u ovome članku prošvercana i (simpatična, no nedvojbeno nerealna) ideja da je zaposlenje “pravo“ (samo što “trenutno“ baš nije ostvareno za nekoliko stotina tisuća građana).
Drukčije rečeno, bitan se problem svodi na potpuno nerazumijevanje samoga koncepta interesa u danim privrednim okolnostima. Da tomu nije tako ne bi bila moguća još jedna nesuvisla formulacija (čl. 16): “Dužnosnik koji ima 0,5% i više dionica, odnosno udjela u vlasništvu (kapitalu trgovačkog društva) za vrijeme obnašanja javne dužnosti prenijet će svoja upravljačka prava na temelju udjela u kapitalu društva na drugu osobu… Ta osoba, odnosno posebno tijelo (povjerenik) djelovat će glede ostvarivanja članskih prava i udjela u društvu u svoje ime, a za račun dužnosnika“.
Ponajprije, nije teško shvatiti da je 0,49% dionica INA-e dovoljno ozbiljna vrijednost da zaslužuje i zakonsku regulaciju (da se o nekim inozemnim kompanijama i ne govori – a Hrvatska je već imala i premijera s ozbiljnim imutkom u inozemnim dionicama). Riječju, pored postotaka trebalo je uglaviti i neke apsolutne iznose (činjenica je, naime, da visina takva iznosa predstavlja motivaciju za “dužnosnika“, čak i ako je riječ o malome udjelu u nekoj krupnoj firmi). No, to je vjerojatno jedna od uobičajenih nomotehničkih nespretnosti u hrvatskim zakonima. Važnije je to što se zakonom pretpostavlja neka vrst obnove (ekonomijske) nevinosti svakoga dužnosnika koji je svoje udjele u vlasništvu prenio na drugu osobu, premda taj povjerenik, sukladno Zakonu, djeluje “za račun dužnosnika“. Očito se smatralo – na osnovi još jednom demonstriranoga nerazumijevanja samoga pojma interesa – da je funkcionar dezinteresiran za firmu samim time što njome ne upravlja (premda njezin upravljač i dalje radi za njegov/njezin račun!?).
Smiješno ograničenje od 500 kuna
Svakidašnji se interesni sukob ni u kojem slučaju ne rješava time što se zabranjuje primanje darova vrednijih od pet stotina kuna funkcionarima (koje, tko zna zašto već desetljećima nazivaju “dužnosnicima“ i time im, i nominalno, olakšavaju nedjelotvornost – funkcionar bi, očito, trebao funkcionirati, dužnosnik je pak imenica koja nema glagol u srodstvu, čime se valjda dodatno naglašava, soc-feudalno opet, da se od njih nakon postavljenja i ne očekuje bog zna što). Time se čitav sustav samo opterećuje nizom (objektivno posve irelevantnih) “slučajeva“, a prave povrede morala i zakona ostaju nužno skrivene u prašumi “dilema“ o kojima “dužnosnici“ moraju obavijestiti Povjerenstvo za sprečavanje rečenoga sukoba i zatražiti od njega mišljenje (izdana je već čitava biblioteka ovakvih „mišljenja“- u kojima najčešće nema mnogo naznaka promišljanja problema).
Dio nejasnoća nastaje pak i zato što, pored jedne strane riječi (interes, od inter esse, biti između), zakonopisci slabo razumiju i jednu posve domaću (sukob, od su-kob, dakle: dijeliti sudbinu, kob). Čini im se, izgleda, da je riječ o nekoj vrsti institucionalne konflagracije među sektorima (privatnim i javnim), o nečemu jednostavnome, razvidnom, čak: očitom, ali, iznad svega, o nečemu nedopustivom. Do toga, vjerojatno, dolazi naprosto zato što se ne razumije da je značajan aspekt problema komunikacijske (a onda i moralne) naravi; percepcija, zna se, bitno utječe na uvjerljivost javnoga govornika (pa i percepcija mogućega sukoba interesa). Zbog toga se u pristojnijim sredinama već odavno uvriježila obveza svakoga tko o drugima odlučuje ili ih prosuđuje da sam, unaprijed, deklarira sve ostale eventualne privilegirane odnose s onima koji u objekti njegova/njezina djelovanja.
Primjerice: profesor/ica, poznat/a po strogome ispitivanju, imat će, svakako, poteškoća u akademijskoj zajednici ako visoko ocijeni vlastitoga sina, ili kćer, ma koliko dobri studenti oni inače bili; pritom je moguće da je, u korektno provedenome ispitu, dodijeljena posve zaslužena ocjena, no to će doista znati tek nekolicina nazočnih, za sve ostale ostaje jednostavna činjenica da je ocjena dodijeljena “roditeljski“ (sukob interesa pritom počiva na posve očitome stanju stvari – profesor/ica se može potvrditi u svojem autoritetu samo ako na ispitu obori sina/kćer, a upravo to onemogućuje korektna ispitni postupak). Drukčije rečeno, ako “privilegirani odnosi“ koje netko tko odlučuje ima s nekima od onih o kojima odlučuje nisu obznanjeni sukob je interesa na djelu, čak i ako se, objektivno, postupa posve ispravno, jer će odluke o drugima biti zasjenjene sumnjom u neobjektivnost. Ta pak sumnja postaje motivacijom za djelovanje i krug se zatvara.
Sve je ovo pomalo apartna problematika u sredini, koja je, pored ostaloga, već doživjela i smireno preživjela:
– oca-predsjednika koje je svojem potomku oficijalno povjerio sigurnost nacije;
– oca-suca koji je – na najvišem sudu – presuđivao svojem sinu;
– suprugu-sutkinju koja je na višem sudu odlučivala o žalbi na presudu svojega supruga;
– brak šefa tvrtke koja je ključni izvor zagađenja u Hrvatskoj i ravnateljice Zavoda za zaštitu okoliša;
– a ovih dana i funkcionara političke stranke koji – govoreći u Saboru u ime stranačkoga kluba – od Glavnoga državnog odvjetnika traži posebni tretman optužnice protiv sebe sama, itd., itd.
Moral onih koji odlučuju o sukobu interesa
U takvoj tradiciji postupanje je sa sukobom interesa posve logično drugorazredna aktivnost; zato je valjda i odgovarajući zakon tako ofrlje napisan, zato je Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa sastavljeno od ljudi koji se prije u javnosti nisu profilirali svojim moralnim stajalištima, zato se, uza sve ostalo, smatra nužnim da je završeni pravni fakultet nužna kvalifikacija za predsjedavanje ovim Povjerenstvom (iako se ono bavi eminentno moralnim pitanjima). Opravljenje (legaliziranje), tj. prevođenje političke i/ili moralne problematike u kategorije pozitivnoga prava, tipično je birokratska praksa (ne slučajno, termin potječe iz njemačkoga – Verrechtlichung). Ona ima ozbiljnih nedostataka i tamo gdje postoje uvjeti za racionalno birokratsko funkcioniranje (u Webereovu smislu, primjerice). No, u uvjetima u kojima državi bitno nedostaje upravo kompetentna, racionalna birokracija (a istovremeno se i dalje repetira ofucana socijalistička frazeologija “borbe protiv birokratiziranja“) ti nedostaci poprimaju posve drukčije, ne samo neugodne, nego i potencijalno opasne razmjere. Prenošenje odlučivanja o moralnim dilemama na “eksperte“ – u pravilu pravnik(c)e – ništi sam smisao moralne prosudbe (da se pritom i ne raspravlja o moralnim insuficijencijama koje prate značajni dio pravne struke – od činjenice da roditelji kojima imaju odvjetničke urede mogu svojoj djeci kao vježbenicima u istoj kancelariji osiguravati pripravnički staž, do toga da je na domaćim pravnim fakultetima običaj da roditelji uzimaju svoju djecu za asistente nešto češći no na drugim visokoškolskim ustanovama).
Arbitrarno odlučivanje (koje preostaje državi bez sustavnoga mjesta za djelovanje kompetentnih i stranački neovisnih javnih službenika) neposredno utječe na izglede kandidat(kinj)a za političke funkcije, radna mjesta, unosne poslove, itd. Budući da su zakoni nerijetko nesuvisli, a njihovi provoditelji bez ikakva intrizičnoga autoriteta (rečeno Povjerenstvo to bjelodano pokazuje), objektima djelovanja državnoga aparata preostaje tek usustavljeni moralni idiotizam (oportunizam, karijerizam, korupcija i sl., kako se to uobičajeno naziva). Do toga, svakako, ne dolazi samo stoga što javnost (i “struka“) neke od ključnih pojmova tvrdoglavo krivo rabi, ali – eventualna – promjena stanja bez dokidanja ovakve prakse ne može ni započeti.
Banka, 07.02.2014.
Peščanik.net, 07.02.2014.