Što Kika ne bi radila?

Ne bi se ponašala kao kućni ljubimac Donalda Trumpa, jer je sudbina Kiki namijenila drugačiju ulogu: da bude kućni ljubimac kućnoga ljubimca Donalda Trumpa.

Ne bi vodila predsjedničku kampanju tako da huška Hrvate protiv Srba, jer je Kiki svejedno tko je Hrvat, a tko Srbin: svi su oni prije svega ljudi, a ljudi joj, generalno, idu na jetra.

Ne bi na međunarodnim konferencijama, samitima, panelima, te raznim bilateralnim, trilateralnim i multilateralnim sijelima, lupala gluposti i sramotila zemlju iz koje dolazi, već bi strpljivo čekala da joj netko dobaci lopticu.

Ne bi davala intervju pronacističkom Hrvatskom tjedniku, jer je Hrvatski tjednik zadnje medijsko smeće, a Kika se, otkad su joj osigurana tri obroka dnevno, nema razloga približavati otpadu.

Ne bi čim ugleda Viktora Orbana reagirala kao da čuje naredbu ‘k nozi’, jer to već čini njezina nominalna vlasnica.

Ne bi širila militarističku propagandu fotografirajući se svakih desetak dana u vojničkim čizmama i maskirnim uniformama, već bi se, kao što to uvijek čini, u javnosti pojavljivala bez odjeće.

Ne bi umišljala kako ima veće ovlasti nego što joj po važećem Ustavu pripadaju: da bude državotvorni ukras, koristi životni prostor na Pantovčaku i prpošno maše repom prilikom dolaska inozemnih delegacija.

Ne bi govorila kako je ‘Za dom spremni’ ‘stari hrvatski pozdrav’, i to zbog instinktivnog straha za goli život, jer je Kika čula da su, u vrijeme dok je ‘stari hrvatski pozdrav’ bio službeno na snazi, u hrvatskim gradovima masovno nicali natpisi poput ‘Zabranjen ulaz Srbima, Židovima i psima’.

Ne bi kenjala kad god stigne i gdje god stigne, nego u striktno određeno vrijeme i na striktno određenim mjestima – u žbunju, ispod stabla, iza ružina grma, na zabačenom kraju livade ili, ako se baš želi počastiti, u podnožju spomenika nekom od nacionalnih velikana.

Ne bi jela iz ruke generalnom sekretaru NATO saveza Jensu Stoltenbergu, kao ni njegovim najbližim suradnicima, jer Kika uvijek jede iz svoje zdjelice, one crvene, na kojoj piše ‘Kika’, i najmanje je poželjno da joj obrok zagade dlanovi prljavih imperijalističkih svinja.

Ne bi bez prestanka divlje nasrtala na Milorada Pupovca i poticala rodoljubno osviještene Hrvate da ga javno linčuju, jer je Kika još u ranoj mladosti cijepljena protiv bjesnila.

Ne bi bezočno lagala da je u socijalističkoj Jugoslaviji postojala samo jedna vrsta jogurta, jer Kika, kad smo kod toga, ne podnosi jogurt, od njega je zna spopasti strašna dijareja, pa logično zaključuje kako više vrsta jogurta ponajprije jamči više vrsta proljeva.

Ne bi za savjetnicu angažirala Mirjanu Hrgu, bivšu novinarku s bogatim ratnohuškačkim iskustvom, jek Kika ima više povjerenja u svoju oglodanu barbiku, igračke od pliša i gumenoga zeku.

Ne bi stvarala atmosferu permanentnog izvanrednog stanja i zajapureno uvjeravala građane kako je hrvatska državna i nacionalna opstojnost ugrožena neprijateljskim djelovanjem Jugoslavena, komunista, velikosrba, orjunaša i sličnih pasjih sinova, jer je Kika s pasjim sinovima u sasvim dobrim, a ponekad i intimnim odnosima.

Ne bi pozivala fotoreportere da je u promotivne svrhe slikaju s njenom kućnom gazdaricom, Kolindom Grabar-Kitarović, kao što ih ova vabi da je fotografiraju s njenom kućnom ljubimicom, Kikom.

Ne bi ponizno klečala pred svećeničkim haljama i služila kao svjetovna ispostava kleronacionalističkih operacija hrvatskih biskupa, niti bi pridonosila pretvaranju Hrvatske u pokatoličenu jazbinu pod duhovnom kontrolom Kaptola, jer Kika ne ide u crkvu, a kad bi i htjela ići, ulazak u svetišta vladajuće religije najstrože joj je zabranjen.

Ne bi držala zapjenjene revizionističke govore nad bezbrojnim spomen-jamama u koje su partizanski zlotvori bacali uzorne domoljube, jer su Kiki, zbog bazičnih razloga, goveđe kosti draže od kostiju hrvatskih mučenika.

Ne bi, zbog elementarnog poštovanja prema vlastitoj vrsti, o muslimanima izgovarala stvari koje ni pas s maslom ne može polizati.

Ne bi dočaravala totalitarni pakao jugoslavenskog socijalizma tvrdnjom da su Hrvati i drugi ovdašnji narodi ‘rođeni s pogrešne strane željezne zavjese’, jer je Kiki, najprije, metafora željezne zavjese prilično nerazumljiva, a osim toga je više zaokuplja pitanje zbog čega danas – nakon što već trideset godina željezne zavjese nema, pa onda ni njene ispravne i pogrešne strane – Hrvati za predsjednicu biraju biće s pogrešne strane kožnoga povodca.

Ne bi se udvarala hrvatskoj neofašističkoj desnici, jer je općepoznato da neofašisti njeguju ideal besprijekorne rasne čistoće, a Kika je mješanka.

Ne bi amnestirala ustaškoga poglavnika i ratnog zločinca Antu Pavelića izjavom da smo ‘svi mi ljudi’ i da ‘nitko od nas ne može prvi baciti kamen’, jer Kika, dakako, ne spada među ljude, naročito takvoga profila, a i koncept bacanja kamena joj je posve nepoznat.

Ne bi širila netrpeljivost i mržnju prema izbjeglicama, jer je Kika i sama dio života provela u azilu, i dobro zna što znači ostati bez doma.

Ne bi podupirala uspaljene katoličke fundamentaliste, poput onih iz udruge U ime obitelji, koji cijelome društvu žele nametnuti svoje svete istine da je homoseksualnost bolest, da je pobačaj ubojstvo i da život počinje začećem, jer su Kiku, a da je nitko nije pitao za dopuštenje, dali sterilizirati.

Ne bi usred televizijskog intervjua teatralno udarala šakom po stolu zazivajući rat sa susjednom Srbijom, jer je Kiku majka priroda, umjesto šakama, obdarila šapama.

Ne bi planski i tendenciozno širila izmišljotine da je Bosna i Hercegovina leglo islamskog terorizma, jer Kika ne želi da je najbliži susjedi zabezeknuto gledaju, doživljavaju kao elementarnu nepogodu i pitaju se ‘što ova opet laje’.

Ne bi se družila s cijelom bulumentom političkih, poslovodnih i inih ništarija, jer se Kika, i to silom prilika, druži samo s jednom.

Ne bi ohrabrivala brutalno postupanje hrvatske policije prema ilegalnim migrantima, jer Kika posjeduje urođenu averziju prema šinterima i, općenito, državnim službenicima sa sličnim djelokrugom rada.

Ne bi papagajski ponavljala kako hrvatske vojne trupe u tisućama kilometara udaljenom Afganistanu brane hrvatske nacionalne interese, jer Kika, rekli smo, nije kućni ljubimac američkog predsjednika, a kad bi to kojim nesretnim slučajem i bila, ostala bi razložno pašče, umjesto da se sroza na maloumnu papigu.

Ne bi na Badiji otkrivala spomenik fra Bernardinu Sokolu, kvislingu i okupatorskom slugi koji je u rujnu 1944. Nijemcima odao sklonište sedmorice korčulanskih partizana i osigurao im smrt, već bi se, kada joj bešika pošalje signal, ležerno olakšala u njegovu podnožju.

Ne bi od domoljublja pravila službenu religiju niti pozivala na obavezno ‘jedinstvo svih Hrvata’, jer je Kika, kao dobro odgojeni kućni pas, prevazišla mentalitet čopora.

Onda? Gdje je, uistinu, sunčana strana uzice?

Novosti, 28.09.2019.

Peščanik.net, 30.09.2019.