Priča poput ove pune su arhive američkih novina s početka prošlog stoljeća: sedamnaestogodišnji D. iz malog provincijskog gradića na vršnjaku B. je prepoznao svoje ukradene cipele. Mladi B. mu je vratio cipele, a ovaj ga je za kaznu pred svima išamarao. Koji dan kasnije, kasno navečer, maloljetni se D. zajedno s dva prijatelja vraćao kući, kad je naišao na tri mladića, među kojima je bio i B. Počelo je bezazleno, kao uobičajena klinačka prepirka, a završilo tragično: mladi je B. izvukao nož i zarezao vršnjaka po ruci, pa ga ubo dva puta u prsi i pobjegao. Nesretni se mladić pridigao, napravio nekoliko koraka i potom pao. Izdahnuo je koji trenutak kasnije.
Ne bi ta priča bila ništa više od uobičajene vijesti iz crne kronike američkih novina s početka prošlog stoljeća, i ne bi zauzimala više od gornjih desetak redaka, da nije detalja koji sve mijenja: ubijeni je sedamnaestogodišnji D. bio bijele boje kože, a njegov ubojica – crne.
Vijest se stoga preko noći proširila gradićem, i već ujutro poveća grupa bijelaca okupila se ispred roditeljske kuće mladog crnog ubojice, tražeći osvetu. U jednom trenutku poletio je kamen, a ubrzo i drugi. Uskoro se pojavila se i policija, te objasnila bijesnim građanima da je mladić B. uhapšen, da će mu biti suđeno, i da se mirno raziđu.
Građani, međutim, ne samo da se nisu mirno razišli, nego su se u još većem broju okupili ispred mjesne škole, tražeći od gradskih vlasti da riješe probleme sa crncima, koji ne samo da piju, kradu, ništa ne rade i izazivaju nevolje, već su, eto, počeli i ubijati mirne bijele građane i njihovu bijelu djecu. Pred školu je stizalo sve više ljudi, pa je policija pozvala pojačanje. Gnjevni demonstranti su se razišli tek kad je pala noć, ali manje grupice tada su krenule u „kaznenu ekspediciju“ po crnačkoj četvrti, zastrašujući crnačke obitelji, prijeteći im i kamenujući njihove kuće.
Sutradan se pred školom pojavilo još više razbješnjelih građana, tražeći da se njihovo mirno mjesto očisti od prljavih i problematičnih crnaca. U gradić su stigle jake policijske snage, privevši nekoliko najupornijih izazivača, što je još više razbjesnilo bijelu većinu, pa su prijeteća okupljanja i napadi na crnačku četvrt nastavljeni i sljedećih pet dana. Nekoliko je prestravljenih crnačkih obitelji pobjeglo iz gradića, ostali od straha više uopće nisu izlazili vani, provodeći besane noći zaključani u svojim kućama razbijenih prozora: općinske vlasti organizirale su im dostavu kućnih potrepština i medicinske pomoći, a policijske patrole organizirale su pred njihovim kućama noćna dežurstva. Na gradić je padala i šesta noć puna straha i neizvjesnosti.
Priča poput ove, rekoh, pune su arhive američkih novina s početka prošlog stoljeća, kad su masovni obračuni s nezaštićenim obojenim građanima u SAD-u bili redovita pojava.
Priča je uvijek bila ista, novinski su urednici mijenjali tek neka imena i nazive: bijela bi žena bila silovana, ili bi čestiti bijeli građanin bio ubijen – ponekad je bilo dovoljno i da bude tek opljačkan – a silovatelj, ubojica ili pljačkaš uvijek je bio nekakav crni mladić, ili nesretni neki tamnoputi beskućnik bez posla. Vijest bi se brzo proširila gradom, gnjevna bijela većina okupila se pred šerifovim uredom noseći konopac za vješanje, a kad bi policija odbila predati žrtvu za linč, pomahnitala bi rulja u pravednom bijesu sravnila sa zemljom cijelu crnačku četvrt i poubijala nekoliko desetaka crnih muškaraca, žena i djece.
Dvadeset osam afroameričkih građana Louisiane ubijeno je tako u osvetničkom pohodu crnačkim kvartovima New Orleansa 1900. godine, nakon čuvenog „slučaja Robert Charles“, kad je tamnoputi Robert optužen da je ubio mjesnog policajca; četrdeset crnih građana ubijeno je 1906. nakon što je u Atlanti, Georgia, silovana jedna bjelkinja; gotovo čitava crnačka četvrt u Springfieldu, Illinois, zapaljena je 1908. kad je crni provalnik ubio jednog bijelca; crnačka četvrt zapaljena je i 1917. u East Saint Louisu, Illinois, gdje je preko stotinu Afroamerikanaca ubijeno u neredima nakon što je grupa tamnoputih huligana ubila policajca, i 1919. u Omahi, Nebraska, kad je jedan obojeni građanin optužen za silovanje bijele djevojke.
Za pokušaj silovanja bijele djevojke u maju 1921. optužen je i sedamnaestogodišnji čistač cipela u Tulsi, Oklahoma, nakon čega je otpočeo najmasovniji osvetnički linč u povijesti SAD-a. Crnačka četvrt Greenwood bila je napadana i avionima, u okolici Tulse otvoreni su čak i koncentracioni logori za crnce, a nerede je na koncu smirila tek vojska. Ukupno trideset pet blokova i 1.256 kuća u Greenwoodu sravnjeno je sa zemljom, deset hiljada ljudi ostalo je bez krova nad glavom, osam stotina ih je ranjeno, a više od tri stotine ubijeno.
I priča na početku, o sedamnaestogodišnjem D. i njegovom vršnjaku i ubojici B., datira s početka stoljeća. Ipak, u nekoliko detalja razlikuje se od ostalih. Nije, naime, riječ o početku dvadesetog, već dvadeset prvog stoljeća: priča se ne događa 1910, nego 2010. godine. I ne događa se u Sjedinjenim Državama, u crnačkoj četvrti New Orleansa, Atlante, Springfielda, Oklahome ili Tulse, već u zemlji Srbiji, u malom selu Jabuka kraj Pančeva. A tamnoputi nesretnici koji se u podrumima svoje četvrti kriju od pobješnjelih sugrađana nisu Afroamerikanci, nego – shvatili ste – Romi.
Prije tjedan dana sedamnaestogodišnji je Rom B. u malom banatskom selu Jabuci nožem ubio vršnjaka D., koji ga je nekoliko dana ranije ošamario jer mu je ukrao patike. Vijest se brzo proširila selom, pančevačka policija objavila je da je uhapsila mladog ubojicu, ali „bijele“ seljane to nije umirilo: nepoznati napadači kamenovali su kuću ubojičinih roditelja, a stotine mještana okupilo se ispred školske zgrade demonstrirajući protiv romskog terora. Ubrzo su stigle jake policijske snage, i selo je sljedećih pet dana živjelo u svojevrsnom izvanrednom stanju. Svake večeri sve više mještana Jabuke okupljalo se pred školom tražeći „čišćenje“ sela, a svake noći romske su kuće obilazile „kaznene ekspedicije“. Neke su romske obitelji pobjegle, a one koje su ostale noću su čuvale policijske straže: prestravljenim i zabarikadiranim Romima općinske su vlasti organizirale čak i dostavu hrane i kućnih potrepština.
Sve je, dakle, u Jabuci kraj Pančeva bolno isto kao u Tulsi u Oklahomi, svaki je riot-klišej precizno ispoštovan: imamo u priči idilični bijeli gradić u kojemu idilično žive bijeli ljudi i njihova bijela djeca, i u njemu prljavu, mračnu četvrt u kojoj žive njihovi crni susjedi bez posla, novca, odgoja, morala i higijenskih navika; imamo sedamnaestogodišnjeg bijelog dječaka i njegovog ubojicu, vršnjaka tamne boje kože, gnjevne bijelce kojima je dosta crnačkog terora i koji žele da njihov grad opet bude idilični bijeli gradić u kojemu ne žive crni ljudi.
U ovom trenutku, samo su dvije razlike preostale između Tulse u Oklahomi i Jabuke u Banatu. Jedna je razlika u tome što je bijesna bijela gomila ovoga puta ostala pred zgradom škole. Već sutradan, uči nas historija Sjedinjenih Američkih Država, u naelektriziranoj će atmosferi netko izgubiti živce, odjeknut će pucanj, gomila će krenuti prema Greenwoodu, ili Jabuci, kako se već zove, do ujutro će se stupovi dima vijati nad Banatom, parat će zrak sirene policijskih, vatrogasnih i bolničkih automobila, a novinari će zbrajati mrtve i ranjene.
Druga je, suštinski važnija razlika između Tulse i Jabuke – gotovo cijelih stotinu godina.
Prije pet godina, 2005., Srbija je bila jedna od zemalja koje su utemeljile Dekadu Roma. Dvije godine kasnije sedamnaestogodišnjeg Roma Branka Jovanovića iz Boljevaca kraj Beograda njegov je „bijeli“ vršnjak zajedno s tri maloljetna druga brutalno pretukao palicom po glavi, pa vezao i bacio u odvodni kanal, ali nije zbog tog ubojstva bilo demonstracija, niti je u Beogradu zavedeno izvanredno stanje. Demonstracija je, međutim, bilo kad je godinu dana kasnije umro veliki Šaban Bajramović, i kad su Nišlije protestirale zbog inicijative da se Južni bulevar nazove njegovim imenom. Nakon svakodnevnih maltretiranja, premlaćivanja, progona, raseljavanja, silovanja i ubijanja, Dekada Roma u malom je banatskom selu Jabuci, eto, preinačena u Stoljeće Roma.
Peščanik.net, 17.06.2010.