Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Ili: zašto će Zoran Milanović ostati upamćen kao tužni klaun hrvatskoga nacionalizma

Ispalo je da su Franjo Tuđman i djed ustaša Zorana Milanovića, nakon što ih je šef SDP-a mobilizirao kao svoje (pred)izborne adute, donijeli pobjedu suparničkom HDZ-u. Kako neobično! Neprežaljeni vođa i utemeljitelj Hrvatske demokratske zajednice – centralna figura stranačke državotvorne mitologije – umjesto SDP-ovih, privukao je HDZ-ove birače. Kako neočekivano! Kakav šok! Što se to, do đavola, dogodilo?

Poslije spektakularnog poraza na nedjeljnim izborima, Zoran Milanović morat će se duboko zamisliti da razriješi gornje dileme, a možda će ga, bude li dovoljno smiren, zaokupiti i neka usputna pitanja. Na primjer: Jesam li se rodio kao imbecil ili sam to postao obnašajući visoku partijsku dužnost? Jesam li se izgradio u intelektualnog i moralnog invalida zahvaljujući vlastitome trudu ili sam to naslijedio od djeda ustaše?

Dva mjeseca ranije, dok se HDZ valjao po dnu provalije, vidao rane od strmoglavoga pada i grozničavo pokušavao smisliti način da uopće preživi katastrofu uzrokovanu kratkotrajnom konzumacijom vlasti, činilo se da će SDP-u izborna pobjeda pasti u krilo poput crvljive kruške, a na to su upućivala i sva relevantna istraživanja javnog raspoloženja. Pragmatičniji među medijskim analitičarima tvrdili su da socijaldemokratska stranka u toku kampanje ne treba činiti ama baš ništa drugo nego podsjećati javnost na distopijske razmjere neuspjeha vlade HDZ-a i Mosta, koja je ordinirala jedva osam mjeseci i uspjela postići učinak negativnog superjunaka, proizvodeći maksimalnu političku i društvenu štetu u minimalnoj jedinici vremena, što je naposljetku rezultiralo uistinu dojmljivim suicidom.

Milanović i društvo, međutim, odlučili su se za posve drugu vrstu pragmatizma: nisu progovorili ni riječi o političkome divljaštvu Tomislava Karamarka, o novome teroru hrvatstva i domoljublja, o „lustraciji“ i „registru izdajnika“, o crnokošuljašima što su marširali ulicama, o spomenicima ustaškim teroristima, o profašističkoj kulturnoj politici Zlatka Hasanbegovića, ali je zato lider „liberalne ljevice“ izveo impresivan desni prodor: simbolički je posadio Tuđmana na Markov trg, izvukao djeda ustašu iz prašnjave škrinje na tavanu, majku Andreja Plenkovića obilježio kao „vojnu lekarku“, Srbe nazvao „šakom jada“, Bosnu i Hercegovinu proglasio „velikim govnom“, a zatim iz dana u dan zajapureno izražavao svoj mitteleuropski zazor i distancu prema „Balkanu“, „Bizantu“, „Orijentu“ i, općenito, „Istoku“.

Zoran Milanović i ranije je priređivao relativno česte provale tipično agramerskoga šovinizma, no sada ga je – naizgled bez razloga – odlučio učiniti konzistentnim i uobličiti u politički program. Riješio je okušati sreću i zaigrati protiv tradicije što se u Hrvatskoj ustalila kao prirodan tok stvari: poručiti organskome sranju – dakle HDZ-ovu malograđanskom nacionalizmu – da može smrditi jednako intenzivno ili čak intenzivnije od njega. Ispostavilo se da je i onaj usklik što ga je dramatično isporučio koncem prošle godine – „Ili mi ili oni!“ – bio pogrešno tumačen, jer je njegov autor stremio ka čudnovatom cilju, ka radikalnoj podjeli hrvatskoga društva na jedne te iste.

I dogodilo se ono neizbježno: simpatizeri HDZ-a u nedjelju su mahom izašli na izbore, a veliki broj potencijalnih birača SDP-a, donedavno spremnih da se svojim glasom (makar pritom začepili nos) suprotstave civilizacijskoj regresiji, odlučili su apstinirati. „Manje zlo“ je, naime, naraslo do dimenzija koje pristojan čovjek teško može tolerirati. Kako je uopće moguće, pitali su se, izabrati „manje zlo“, ako ono – umjesto da ističe to što je ipak manje – reklamira svoju ubrzanu hipertrofiju?

Motivacija hadezeovaca nešto je sasma drugo. Iako su se već prepustili kolektivnom ugođaju poražene vojske, rekli su: Dobro zbori ovaj esdepeovac, svaka mu je na mjestu, obogotvoruje Tuđmana, hvali se djedom ustašom, psuje Srbe, Bosance i druge etničke arhineprijatelje, iskazuje prezir prema bizantskom Balkanu, sije uvlas istu mržnju kakvom smo se hranili uoči prošloga rata… To su vrijednosti zbog kojih vrijedi ustati iz groba! Za njih se trebamo izboriti, ali ne tako što ćemo poduprijeti toga jadnika, toga grotesknog surogata koji nas želi namamiti svojim patvorenim parolama, već glasajući za one koji već četvrt stoljeća dosljedno provode takvu politiku, čak i kada iz taktičkih razloga navlače odijela od finijega zapadnog štofa! Tko bi racionalan birao kopiju kraj živog originala?! Tko bi se pored organskoga sranja odlučio za umjetno gnojivo?!

Pristojan je svijet, dakle, u nedjelju ostao doma. Širom je otvorio prozore i sa stoičkim mirom promatrao kako nebo okupiraju gusti prljavosivi oblaci, najavljujući dugu i tešku kišu. Razlog toj tupoj statičnosti leži, između ostaloga, u iskrenome priznanju njihova potencijalnog „manjeg zla“ da mu se „živo fućka zbog pozdrava ‘Za dom spremni’“, leži u onoj „šaci jada“, u „velikom govnu“ i drugim nacionalističkim psovkama preko kojih pristojan svijet, eto, nije mogao prijeći. Razlog je u direktnoj poruci koju im je odaslao vođa SDP-a: Držite se dalje od mene, mamicu vam lekarsku!

Zoran Milanović stoga će ostati upamćen kao tužni klaun hrvatskoga nacionalizma, kao netko tko, zatekavši se na čelu pogrešne partije, nije uspio kapitalizirati čak ni tradicionalno podatno pučko šovenstvo. Kako se pak dogodilo to da okorjeli tuđmanofil i vjerni sljedbenik HDZ-ove državotvorne ideologije rukovodi SDP-om, pa još i cijelu kampanju odigra za suparničku formaciju, morat će analitički razmotriti nadležna stranačka tijela, no čak ni ona neće moći osporiti činjenicu da je riječ tek o farsičnome dovršetku dugoročnog procesa. Taj proces, rekosmo, stremi ka radikalnoj podjeli hrvatskoga društva na jedne te iste.

Bijeda hrvatske socijaldemokracije, koja godinama nastoji legitimirati svoj status unutar „političkog centra“ disciplinirano slijedeći sve tvrdokornije kapitalističke naloge i sve ratobornije nacionalističke narative – ne želeći uvidjeti da upravo„zlatna sredina“, sa svojim obvezujućim domoljubljem i pridruženim kultovima, ima sva obilježja ekstremizma – na koncu je zapečaćena izljevom „političkog centra“ u mozak, pa je Zoran Milanović udarničkim naporom uspio zbrisati i zadnje ostatke ljevičarskog identiteta.

Nevolja sa socijaldemokratima – avaj – u tome je što će gotovo sigurno iz debakla umjesto pouka izvući alibije. Sudeći prema početnim cmizdrenjima, krivnja će pasti na glupave birače, na navadu neprosvijećenih hrvatskih građana da, iz neobjašnjivih razloga, „ukazuju povjerenje desnici“ i time trasiraju put u vlastitu nesreću, a ne na „lijevo-liberalnu“ partiju koja je, besramno podilazeći upravo rigidnim desničarima, pristojan svijet udaljila od glasačkih mjesta. Krivi će biti oni kojima se zgadila stopa rasta „manjeg zla“.

Radi toga hrvatskim socijaldemokratima, nakon poraza, ne treba poželjeti što skoriju rehabilitaciju, nego, naprotiv, što težu i opakiju bolest, takvu koja će možda otvoriti prostor za vjerodostojne lijeve alternative, a sam SDP otpraviti u nadležnost vojnih lekara.

Peščanik.net, 13.09.2016.

Srodni linkovi:

Marinko Čulić – Smrt politike

Heni Erceg – Anatomija poraza


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)