- Peščanik - https://pescanik.net -

Strah, nesigurnost, predrasude, neznanje

If you ever do business with a religious son-of-a-bitch, get it in writing! His word ain’t worth a shit – not with the Good Lord telling him how to fuck you on the deal.
William S. Burroughs

 
Do četvrtka, petog marta 2009, mogli smo verovati da Srbijom vlada koalicija Demokratske stranke, G17, Socijalističke partije Srbije, i nekoliko njihovih manjih partnera. Koalicija je možda čudna (a možda i nije), ali je, takva kakva je, ishod demokratskih izbora. Sada je, međutim, jasno da i nad ovom profanom, zemaljskom koalicijom ima Koalicija, i to nebeska, Sveta Natkoalicija, koju čine Srpska pravoslavna crkva, Rimokatolička crkva u Srbiji, Slovačka evangelička crkva i nekoliko njihovih manjih partnera. E, kada Nebeska Koalicija (izabrana ne od naroda nego od Boga lično – za šta je nepristojno tražiti materijalne dokaze) složno izrazi nezadovoljstvo nekim predloženim zakonskim rešenjem Zemaljske Koalicije, onda ovoj potonjoj, kako stoje stvari, ne preostaje drugo nego da skrušeno povuče svoj predlog iz opticaja, pa da vidi šta će posle s njim, sinjim kukavcem. Upravo se to narečenog dana dogodilo sa predlogom Zakona o zabrani diskriminacije, jednog od onih koji spadaju u obaveznu korpu „evrointegracijskih zakona“.

Primećeno je već da su Crkve uputile svoj prigovor doslovno u poslednjem trenutku, iako javna rasprava o ovom zakonu odavno traje. Da je i to neka vrsta opstrukcije evrointegracijskog posla – u osnovi srodne onoj radikalskoj – takođe je sasvim jasno. Najpogrešnije od svega, ipak, bilo bi ljutiti se sada na vrh SPC i ostalih „tradicionalnih“ verskih zajednica zato što im smeta dosledna sekularizacija društva, liberalan odnos prema seksualnim i rodnim manjinama, te pravo „vernih ovčica“ na koje Pastiri polažu ekskluzivno pravo da slobodno menjaju „stado“ ili pak da ne budu ni u jednom, i zaludno je besneti zato što vrhovi Klera neće mnogo birati sredstva da Srbiju zadrže u okvirima onog i onakvog sveta u kojem se njih za sve pita. A ako sve to još malko udalji Srbiju od „bezbožničke Evrope“ (o kojoj jedan Racinger ne misli ništa lepše i bolje od najzatucanijeg ovdašnjeg vladike), pa i to je lepa vajdica…

Zašto je to besmisleno? Zato što nije posao crkve (bilo koje) da se brine o sekularnom karakteru države i društva, i da štiti prava svih građana; to je posao demokratske, građanske i sekularne države, pre svega onih njenih istaknutih predstavnika koje su građani slobodno izabrali – i izdašno ih plaćaju – da donose i sprovode razumne, demokratske, antidiskriminacijske zakone, i da grade i čuvaju pravni poredak u kojem ničija apartna „metafizička“ ili već kakva verovanja ne mogu da derogiraju pravo i zakon. A šta o tome misli bilo koja grupa ekscentrično dizajniranih građana koja za sebe tvrdi da poseduje broj mobilnog telefona Stvoritelja neba & zemlje, i da joj ovaj uredno uzvraća na pozive – to je savršeno irelevantno. Neka misli šta hoće, široko joj polje.

Dakle, ono što se dogodilo petog marta – i sa čime se još svašta može dogoditi sledećih dana – jeste prvorazredni skandal i svinjarija, ali bilo bi nepodnošljivo lako razvlačiti sada zbog toga nekog Amfilohija, Irineja ili nekog iz beogradske ispostave Svete Stolice. Ovo je zakuvala sekularna, civilna vlast, jedino nadležna za donošenje i sprovođenje zakona. Problem koji imamo je problem s njom, a ne sa živopisnom Složnom Braćom pod kamilavkama.

Dobro, ali zašto je vlast tako panično i kršeći sopstvena pravila i procedure povukla iz opticaja („ne doradu“, možeš misliti) predlog Zakona o zabrani diskriminacije? Kao i gotovo uvek kada sadašnja vlast napravi kakvu simbolički krupnu brljotinu, radi se o kombinaciji nekoliko faktora, sve jedan drugom do uva, sve bolji od boljeg. Ti razlozi su: strah, nesigurnost, predrasude, neznanje.

Izvor straha je krhkost njihove pozicije, kao i same skalamerične građevine na kojoj je vladajuća koalicija sazdana: čini im se, mogao bi ih oduvati i „najblaži nemirac“, što bi rekao pesnik; tog straha bilo bi zasigurno manje da nema tolike nesigurnosti, a nesigurni su jer su u pitanju mahom ljudi bez čvršćih ubeđenja, prelivode i oportunisti koji bi mogli veselo plivati manje-više uz bilo koju struju političko-svetonazornog srednjeg toka, važno je samo da je voda mirna i da ih ništa ne žulja; zato ih se tako lako da uplašiti i pokolebati, naročito kad im se podvikne sa nekog tradicionalnog mesta moći, sa izvora nekog neupitnog, patrijarhalnog Autoriteta. To je prirodna veza do trećeg probema, do predrasuda: protagonisti naše mejnstrim politike mahom su ljudi koji imaju ogromnih problema sa recidivima autoritarnog svetonazora, što ne bi bilo problem da taj svetonazor ne dolazi od njih samih! I da ga oni zapravo retko kad prepoznaju. Drugačije rečeno, da bi se bilo emancipatorom jednog društva, za početak bi morao i sam da budeš barem solidno emancipovan od njegovih najnotornijih i najštetnijih nedostataka. Ako nisi, onda… te svaka muška haljina uplaši. Ne, ne mislim toliko na drečave queer haljine koliko na one (najčešće crne, darkerske) koje nose strogi, mrki, bradati (ili pak ćosavi) muškarci koji bi da Zapovedaju i Zabranjuju. Dakako, te opterećujuće predrasude posledica su zavidnog neznanja, nerada na sebi, površnosti, negovane besprincipijelnosti, verovanja da je isprazno blebetavi, slatkorečivi japi završni, savršeni evolutivni stadijum ljudskog bića. Naravno, kad se takav suoči s Kontroverzom zbuni se i uplaši, jer ne ume da je dekodira, da je postavi na njeno mesto. Upravo prisustvujemo tome. I nije nam prvi put: setite se briljantne ideje iz istog arsenala, da se Statut Vojvodine „vrati na doradu“. Bajdvej, nije li i tu presudio glas Crkve?

Treba pažljivo pratiti sudbinu Zakona o zabrani diskriminacije; naravno, i uticati na njegovu sudbinu, onoliko koliko je to moguće. Njegova sudbina, naime, reći će nam dobar deo onoga što bismo morali da znamo o sopstvenoj. A ona zapravo nije u rukama onih u haljetcima bilo koje sorte, nego tipova u fensi pantalonama.

 
Peščani sprud

Peščanik.net, 05.03.2009.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)