- Peščanik - https://pescanik.net -

Štrajk glađu i žeđu

Štrajk glađu i/ili žeđu je nenasilno sredstvo izražavanja političkog, socijalnog ili zatvoreničkog protesta i borbe za iznuđivanje određenih odluka vlasti.

U novije vreme u svetu i u Srbiji, pored uobičajenih, učestali su bizarni štrajkovi – po ličnostima koje štrajkuju, metodama ili po proklamovanim ciljevima.

Valja se, u ovoj prilici, podsetiti jednog (predizbornog) štrajka glađu predsednika tada cele SRS – Vojislava Šešelja – neposredno inspirisanog postizanjem pravosudnih ciljeva u Tribunalu u Hagu – a obilno korišćenog kao predizborni „argument” u kampanji parlamentarnih izbora 2007. Šešelj je prekinuo štrajk glađu krajem 2006. godine, pošto je Tribunal prihvatio njegove zahteve, izbori su održani 21. januara 2007. godine, a učesnici kampanje su štrajk koristili na razne načine: Na primer: „… potpredsednica Srpske radikalne stranke Gordana Pop Lazić izjavila je kako je Šešelj dokazao da je moguće pobediti američku Centralnu informativnu agenciju (CIA). Ona je na konferenciji za novinare u Beogradu istakla da se, iako je Haški tribunal ispunio sve Šešeljeve zahteve, borba protiv mračnih namera tog suda i njegovih nalogodavaca u NATO-u nastavlja” (Beta, Tanjug). Tadašnji štrajkačev politički zamenik Toma Nikolić – današnji štrajkač glađu (i žeđu) – pokušao je „crkveno“ da opravda štrajk nazvavši ga romantično „post do smrti“ („Politika”, 5. decembra 2006). Vrh SPC je potom jasno i glasno obznanio da nije u pitanju nikakav post, već pokušaj samoubistva koji Crkva ne opravdava i ne odobrava. Nikolić, koji se predstavlja kao vernik SPC, to nije smeo zaboraviti.

Bitno pravno pitanje štrajka glađu i/ili žeđu jeste da li je dopušteno održavati štrajkača prinudnim putem u životu, tako što će biti hranjen protiv svoje volje, tj. da li se prinudnim hranjenjem povređuju štrajkačeva ljudska prava na telesni integritet, kao i njegova sloboda odlučivanja. Šta je pretežnije – održati štrajkača glađu u životu ili sačuvati njegova ljudska prava? Sam po sebi, ogovor je težak jer podrazumeva odmeravanje interesa, a ako se štrajk glađu odvija u zatvorskim uslovima, onda je odgovor još teži jer traži rešavanje i prethodnih pitanja, od kojih je najbitnije pravna odgovornost države za život i zdravlje pritvorenika. Ovi, tek ovlašno ocrtani pravni problemi u literaturi se označavaju dramatičnim pravnim sloganima: crna rupa u pravu; Bermudski pravni trougao – omeđen ljudskim pravima štrajkača glađu zbog čije stvarne ili navodne povrede se on odlučuje na štrajk, odgovornošću zatvorske uprave za život zatvorenika i, najzad, etičkim i pravnim imperativom za lekara da održi pacijenta u životu kad je to medicinski moguće.

Dva izvora prava koji imaju međunarodni karakter pitanje prisilnog hranjenja štrajkača u zatvorskim uslovima rešavaju različito. Prema Deklaraciji Svetske medicinske asocijacije, donesene u Tokiju 1975. godine, ako odluku o štrajku glađu i/ili žeđu donese lice sposobno za rasuđivanje i to proceni nadležni lekar, ono ne sme biti prinudno hranjeno. Međutim, u preambuli Malteške deklaracije iz 1991. se kaže: „Konačnu odluku o tome da li će se intervenisati ili ne donosi lekar bez uplitanja trećih lica čiji primarni interes nije dobrobit pacijenta“, što znači da lekar može dopustiti prinudno hranjenje štrajkača.

Za štrajkače glađu koji su na slobodi važe opšta pravila medicinskog prava, po kojima je za lekarski tretman potreban pristanak tretiranog ili njegovih srodnika. Budući da štrajk glađu i žeđu, kao konačan ishod, može imati smrt štrajkača, u slučaju Tomislava Nikolića primenjive su odredbe čl. 31-34 Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Sl. glasnik Srbije“, br. 107/2005 i 72/2009). Osnovni princip glasi da pacijent slobodno odlučuje o svemu što se tiče njegovog života i zdravlja, osim u slučajevima kada to ugrožava život trećih lica. On može dati pristanak na medicinsku meru usmeno, pismeno ili prećutno (dovoljno je da se nije protivio). Izrično je propisano da se nad pacijentom koji je bez svesti ili koji nije u stanju da saopšti svoj pristanak hitna medicinska mera preduzima bez njegove saglasnosti.

Zašto štrajk glađu Tomislava Nikolića,svrstavam u bizarne štrajkove, kada je izvesno da je on usmeren na postizanje jednog političkog cilja – prevremeno raspisivanje izbora? Najpre, zato što je Srbija država s makar formalnom parlamentarnom demokratijom, pa nema potrebe da se ovaj cilj iznuđuje štrajkom glađu i žeđu na individualnoj osnovi. Potom, zato što je ovaj štrajk, u nameri da bude dramatično obznanjen, od štrajkačevog zamenika, bezobzirno predstavljen manirom provincijske cirkuske atrakcije, kao da je svojevrsni, do tad neviđeni, salto mortale – s naglaskom da je, prvi u put u istoriji, cenjenoj publici priređen (i) štrajk žeđu. Nije prvi. Nedavno, 2. marta 2011. godine „Junge velt” je izvestio o otpočinjanju štrajka glađu, a potom i žeđu migranata kojima preti izgon iz Grčke; avganistanske izbeglice štrajkovale su žeđu u Dablinu u maju 2006. godine („Šin Fejn brejking njuz”); Labour.de je 8. avgusta 2005. godine javio o štrajku glađu i žeđu poljskih radnika zaposlenih u Francuskoj zbog nepoštovanja prava na osnovu rada; još 1975. godine, zatvorenici iz grupe Bader/Majnhof su, prema „Špiglu” 4/1975, organizovali štrajk žeđu. Sve je to zamenik Vučić mogao pronaći površnim pregledom interneta. Način izveštavanja medija o ovom štrajku prati njegovu bizarnost – javnost se neukusno obaveštava čak i o redovnosti fizioloških potreba štrajkača. Najzad, sažeta politička analiza anonimnog političkog mislioca sa Kalenić pijace glasi: „Kako neko misli da predvodi ljude koji nemaju šta da jedu, ako on ima šta da jede, a neće“!

Politika, 18.04.2011.

Peščanik.net, 18.04.2011.

Srodni link:Vesna Rakić-Vodinelić – Štrajk glađu kao egzibicionizam


The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)