- Peščanik - https://pescanik.net -

Strateški neuspeh ministra kulture

 
Oblast kulture je poslednjih meseci i nedelja neočekivano zanimljivo polje. Počev od kukavičkog muka koji nisam očekivao od ovog i ovakvog ministra povodom zabrane izlaganja jednog umetničkog dela, zatim štucavog izbora za direktore nekih institucija[1] , pa sve do poslednje rasprave oko toga šta raditi sa književnicima. Ministar kulture je centralna figura prvenstveno zbog toga što je naš politički i društveni život do te mere suptilno centralizovan, da je i teško misliti o bilo čemu, a da se u isto vreme ne misli i o tome šta o tome ima da kaže „glavni“, ko god on bio i za šta god bio “glavni”. Izgleda da ministar Tasovac nije opravdao nadu koju je davala njegova frizura, zbog koje je, smatram, i bio delegiran za ministra: u oluji rekonstrukcije nije bilo strpljenja za kriterijume po kojima se meri da li je neko kompetentan za oblast kulture. Izabran je neko upečatljiv, Tasovac sa još upečatljivijom frizurom i voila. Na kraju krajeva, koga još zanima da li je čupava frizura karakteristika dirigenata ili ludih naučnika; niko ionako o tome ne misli u svakodnevnoj borbi za egzistenciju.

Naravno, činjenica koje smo svi svesni, da je postavljen da bi privremeno popunio mesto na mestu ministra kulture, nije od pomoći: po svemu sudeći, ni da su ostali uslovi tu, ministar ne bi imao vremena da načini bilo kakvu stratešku promenu jer se izbori najavljuju na proleće, otprilike pola godine nakon rekonstrukcije. Ostali su razlozi, međutim, znatno kompleksniji. I većina njih mora poći od strukturalne pozicije ministarstava kulture i načina na koji mislimo kulturu.

Tasovac je izgradio identitet i imidž filharmonije, jer je iskoristio prostor da konstruiše sliku buntovnika protiv sistema, protiv mejnstrima. Pa i protiv nacionalne “znaš-ti-bre-da-je-rimski-car-bio-Srbin” kulture. Tako je on na manifestnom nivou dolazio u sukobe, manje ili više stvarne, sa establišmentom kulturnih politika i kulturnih paradigmi. Ali Tasovac se sada nalazi u ulozi koja je dijametralno suprotna, pa više ne može da računa da će kreirati projekat za oživljavanje/preživljavanje kulture tako što će ga jednostavno jukstapozicionirati establišmentu, jer Tasovac je danas centar tog establišmenta. Pa čak i kada bi ovo zanemarili, to bi samo po sebi bilo daleko teže, upravo onoliko koliko je stanovništvo Srbije veće od osoblja filharmonije. Ne zato što je stanovništvo nešto previše zatucano, pa predstavlja nepremostivu prepreku, već zato što su kulturne politike upućene celokupnom stanovništvu[2] i zato što će se Tasovac sudariti sa decenijski starim problemima i decenijski starim sedimentom loših praksi u kulturi.

Posledica tog decenijskog problema je pogrešno shvaćena funkcija ministarstva kulture. Drugim rečima, da bismo mogli temeljno da promislimo ovu spornu, a mnogi će se složiti i ključnu oblast, moramo se zapitatati: čemu ona služi?

Po mom mišljenju, najvažnija osobina ove oblasti je stalna i tvrdoglava kritika dominantnih političkih i estetskih paradigmi. (Iz iskustva znamo na šta liči kulturna politika kada ne shvati na ovaj način oblast kojom se bavi: tada i grafite „Srbija Srbima“ možemo proglasiti stencil-artom.) Razapeti Isus kojeg je zabranio Andrej Fajgelj je kritika dominantne paradigme i zato je to umetnost.

Savremena društva kapitalističkog načina proizvodnje (a to su manje-više sve države sveta) nužno proizvode nusprodukt: kako je baziran na eksploataciji rada i radnika, kapitalizam nužno reprodukuje i resantiman izazvan tom eksploatacijom, resantiman koji ima opasni potencijal da ugrozi koherentnost društva. Država zato odvaja deo sredstava da bi omogućila područja gde je moguće ovaj resantiman “odigrati”, a da on ne bude destruktivan po društvenu strukturu: jedno od tih polja je kultura kao oblast koja je u nadležnosti ministarstva kulture.

Utoliko ona ima paradoksalan zadatak: sa jedne strane ona artikuliše otpor kapitalističkom (ili bilo kojem drugom aktuelnom u datom istorijskom trenutku) načinu proizvodnje, ali sa druge strane omogućava taj način proizvodnje pacifikacijom subverzivnog potencijala. Tehnokratski shvaćena, „kultura“ je ventil za odlivanje nagomilanog besa, a shvaćena kao vid otpora, ona je subverzivni jezik koji artikuliše otpore hegemonskim i autoritarnim političkim projektima. Kako je uloga ministarstva kulture da “upravlja“ ovim subverzivnim potencijalom, kulturna politika je cinculiranje između ove dve krajnosti.

U poslednjih dvadeset pet godina totalnog nepotizma u kulturi, izgrađena je kritična masa “kulturnih radnika” koji ne mogu ili, pre, ne žele ovako da definišu delatnost kojom se bave. Ti kulturni radnici, ukratko, ne žele da artikulišu bilo kakvu kulturnu politiku koja ne bi bila ili oblik turizma ili veličanje nacije, nacionalne pripadnosti i ostalih kategorija koje ovdašnji oblik nacionalizma fetišizuje. Shvatiti kulturu kao subverzivni i kritički jezik za njih je naučna fantastika, prvenstveno zbog toga što su, čast izuzecima (a ima ih zaista), zbog nedostatka te kritičke misli i dospeli na uticajne položaje. Ukoliko smo krenuli od problema Tasovca i ministarstva, moram zaključiti da je deo onoga što već liči na neuspeh bio unapred predvidiv: centralizacija kulturnih politika, katastrofalna personalna struktura i “kultura” shvaćena kao bilbord za veličanje nacije. Možda se deo rešenja nalazi u decentralizaciji kulturnih politika, jer je jedno, centralizovano i državno ministarstvo, ko god ga predvodio, uvek deo hegemonskog projekta države koja se pokušava predstaviti kao jedina i neizbežna.

 
Peščanik.net, 12.11.2013.

———–    

  1. Primetićete da su u centru pažnje jedna ili dve, a da su se ostali vd direktori posakrivali; verovatno čekaju izbore i informaciju koja će stranka dobiti da bira ministra, ne bi li joj priklonili svoju, najčešće plutajuću, ideologiju.
  2. A ne samo potencijalnim posetiocima filharmonije. Uzgred, moram podsetiti da su marketinški potezi Tasovca bili obeleženi elitističkim prezirom prema svim oblicima “niske” kulture. Ministar kulture nije zadužen za obožavanje i promovisanje samo “visoke” kulture, njegov je zadatak daleko kompleksniji.