Pre punih 15 godina, 28. septembra 2011, usvojena je Strategija razvoja sistema javnog informisanja u Republici Srbiji do 2016. godine. Bila je prva takva strategija u Srbiji.
Kao rezultat donela je zakonski okvir koji je formalno bio bliži evropskim standardima, ali njeni glavni ciljevi nisu ostvareni. Godine su prolazile, rok za njenu realizaciju je isticao ali veliki raskorak između onoga što je bilo napisano u strategiji i zakonima i onog u stvarnosti ostajao je očigledan.
Nešto pred istek roka važenja ove strategije, sredinom 2016. vlast je najavila izradu nove. Ali početak procesa njene izrade je više puta odlagan a zbog niza problema i nesporazuma novinarska i medijska udruženja su napustila radnu grupu za izradu dokumenta. Rad na nacrtu vlast je bez imalo vidljivog elana nastavljala, prekidala, pa ponovo pokretala, uglavnom usled pritiska međunarodne zajednice (EU i OEBS). Tek krajem 2019. dokument je finalizovan, a nova Strategija usvojena 30. januara 2020.
I prema analizi u ovoj Strategiji 2020–2025 prethodno proklamovani ciljevi nisu ostvareni. Kao jedan od glavnih problema naglašeno je da je povlačenje države iz vlasništva medija ostalo nedovršeno jer je država ostala u vlasništvu mnogih medija.
Dakle od 2016–2020 nije postojao važeći strateški dokument za medijski sektor. Prvi je istekao 2016, a sledeći je stupio na snagu tek 2020. godine. A i njegova važnost je istekla pa danas ponovo nemamo važeći strateški dokument. Inače i ta nedavno istekla Medijska strategija (Strategija razvoja sistema javnog informisanja u Republici Srbiji za period 2020–2025) nedvosmisleno je predviđala povlačenje države iz vlasništva nad medijima.
Uprkos tome vlast koja je tu strategiju donela je par godina kasnije donela zakon koji je zapravo u potpunoj suprotnosti sa idejom povlačenja države iz vlasništva u medijima.
Doduše i taj Zakon o javnom informisanju i medijima u članu 39 izričito zabranjuje da Republika, autonomna pokrajina, jedinica lokalne samouprave, kao ni ustanova ili pravno lice koje je u celini ili delu u javnoj svojini (ili se finansira iz javnih prihoda), neposredno ili posredno osnuju izdavača medija.
Ali zakon pravi i jedan „mali“ izuzetak predviđajući da se to ne odnosi na slučaj „kada je osnivač pravnog lica društvo kapitala koje obavlja delatnost elektronskih komunikacija, u skladu sa zakonom kojim se regulišu elektronski mediji, pod uslovom da nije korisnik državne pomoći“.
Ovim izuzetkom je faktički je omogućeno da država preko Telekoma Srbija (kao državnog preduzeća koje se bavi elektronskim komunikacijama) posredno ili neposredno bude vlasnik–osnivač medija. Iako su postojale konkretne sumnje i istrage o pogodnostima (pogotovo oko vrlo visokih dugovanja prema EPS) Telekom Srbija, sasvim očekivano, nije od nadležnih formalno prepoznat kao korisnik državne pomoći na način koji bi ga diskvalifikovao.
Petnaest godina nakon što je država proklamovala povlačenje iz vlasništva medija nemamo nikakvu Medijsku strategiju ali imamo državno preduzeće – koje (direktno ili preko povezanih firmi) poseduje više od 30 televizijska kanala sa važećom dozvolom!
Kakvi su efekti? Finansijski – kontinuirani veliki gubici (na kraju 2025. dug Telekoma je bio preko pet milijardi evra) koji veoma ozbiljno opterećuju preduzeće. Politički – mnogi od tih kanala su delovali samo kao propagandni instrumenti vlasti u svrhu nelegitimne i nelegalne koncentracije njenog uticaja na ukupan informativni prostor.
Dovoljno za zaključak da su „rezultati“ petnaestogodišnjeg „strateškog“ batrganja države u drastičnoj suprotnosti sa interesima građana Srbije.
Peščanik.net, 16.11.2026.
SLOBODA MEDIJA, SLOBODA GOVORA- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Rodoljub Šabić (see all)
- Strateško batrganje - 16/11/2026
- Living in the Alta State - 04/11/2026
- Život u Alta državi - 02/11/2026