- Peščanik - https://pescanik.net -

Sudbina multilateralnog poretka

Los Angeles, foto: Étienne Laurent/EPA

Otkad je počela pandemija mnogi kažu „Ovo je dobra prilika da se dogodi X“ – gde je X nešto što su oduvek priželjkivali. Ali ovo nije ta prilika. Dosad smo krizu izazvanu korona virusom uglavnom tumačili iz dva ugla, epidemiološkog i ekonomskog, i u oba slučaja slika je bila sumorna. Verujem da isto važi i za pogled iz perspektive geopolitike.

U sledeće četiri sedmice zdravstveni sistemi Britanije, Sjedinjenih Država i Španije stići će do tačke pucanja, tačke koju je zdravstveni sistem Italije već dostigao – to jest, pašće ispod društveno prihvatljivog nivoa trijaže i tretmana i ljudi će početi da umiru usled nedostatka zdravstvene nege. Uskoro se može očekivati i širenje bolesti na siromašne zemlje globalnog juga.

To će biti prilika za ispoljavanje svih oblika dobre volje i duha saradnje među ljudima. Ali to će otvoriti vrata i za nekoliko negativnih scenarija. U najgorem slučaju, globalni poredak bi mogao doživeti slom. Eksperti za bezbednost identifikovali su tri „nestabilne“ države koje se mogu raspasti pod pritiskom epidemije, jer su im zdravstveni i upravljački sistemi već načeti ili sasvim disfunkcionalni: to su Iran, Sirija i Severna Koreja. Među pomenutim zemljama, zasad se samo Iran nalazi u ozbiljnoj krizi, pogoršanoj sankcijama Sjedinjenih Država i reakcijama mula, koje najbolje opisuje fraza pesnika W.H. Audena o „diktatorskom lupetanju staraca“.

Ukoliko se državna uprava u Severnoj Koreji nađe u krizi, verovatno će joj u pomoć priteći njen gigantski saveznik, Kina. U Siriji podeljenoj na tursku i rusku interesnu sferu takođe se može naslutiti put do stabilizacije. Problem je Iran, regionalna supersila, okružena zemljama koje su iz verskih ili političkih razloga prema njoj neprijateljski nastrojene, sa stanovništvom od 81 miliona ljudi koji već pokazuju znake revolta.

Nestabilnost ovih i drugih država ne bi bila problem kad bi Sjedinjene Države pokazale makar i privid onog liderstva na koje su polagale pravo od kraja Drugog svetskog rata. Ali to nije slučaj. Umesto toga, Amerika koristi diplomatske kanale da prigrabi što veći deo raspoloživih zaliha testova i respiratora, a to će se sigurno ponoviti i kada bude proizvedena vakcina. Iako Trump to odbija da prizna, Sjedinjene Države traže i očekuju pomoć od država koje su u prošlosti ucenjivale pružanjem pomoći.

Izostanak američkog vođstva stvara dobru diplomatsku priliku za Kinu, koja je upravo izašla iz prvog talasa epidemije i već izvozi testove i respiratore u ostatak sveta. Zasad se spisak zemalja koje dobijaju pomoć uglavnom poklapa sa spiskom zemalja koje učestvuju u kineskoj inicijativi Pojas i put: Italija, Srbija, Venecuela i Liberija. Predsednik Srbije je iskoristio prispeće aviona pomoći iz Kine kao priliku da napadne Evropsku uniju, čija je solidarnost, kako je rekao, „samo bajka“.

Na jednom nivou, Kina zapravo samo ulazi u prazan prostor, koristeći svoje nedostižne proizvodne kapacitete da ponudi neku vrstu kompenzacije za to što virus nije zaustavila na vreme. Britanski eksperti za bezbednost veruju da Kina u isto vreme sračunato pokušava da oblikuje svet koji će nastati iz pandemijske krize: kako širenjem svog diplomatskog uticaja tako i popularizacijom sopstvenog modela upravljanja.

Na ovogodišnjoj Minhenskoj konferenciji o bezbednosti ključna fraza bila je „nestajanje zapada“ – izraz straha da se usled uspona autoritarnih nacionalističkih režima u Kini i Rusiji vera u demokratiju i ljudska prava osipa čak i u zapadnim demokratijama. Ta pretnja se najneposrednije oseća u Evropi: u martu prošle godine, Evropska komisija je opisala Kinu kao zemlju koja je istovremeno partner, ekonomski konkurent i „sistemski rival koji promoviše alternativne modele upravljanja“.

Ako kineska politika zatvaranja ugroženih područja – koju uspešno mogu sprovoditi jedino autoritarne države – daje dobre rezultate, dok Trump donosi odluku da ignoriše moguću smrt jednog miliona Amerikanaca da bi sačuvao vrednost akcija na berzama, milioni ljudi širom sveta će izvući određene političke zaključke. Mogu zaključiti da se „zapad“ kao koncept raspada i da njegova visoko komercijalizovana i fragmentirana društva više nisu sposobna da se zaštite ni od virusa slepog miša, a kamoli da grade globalni poredak.

Takođe, nemamo ni dovoljno vremena da o svemu potanko razmislimo. Ruska državna televizija je ove sedmice saopštila gledaocima da se EU praktično raspala, prikazujući snimke kontrolnih punktova i ograda od bodljikave žice. Prema izveštaju Evropske službe za spoljne poslove, fabrikacija dezinformacija o korona virusu u režiji ruske države i državnih medija dostigla je industrijske razmere.

Ruskoj publici virus je predstavljen kao „oblik strane agresije“, dok se u obraćanju gledaocima programa na engleskom, španskom, arapskom i italijanskom ruska propaganda „fokusira prvenstveno na teorije zavere o tome kako globalne elite koriste pandemiju za ostvarivanje sopstvenih ciljeva“, piše u tom izveštaju.

Primeri propagande koja se može dovesti u vezu sa medijskim kućama pod ruskim uticajem, dokumentovani u bazi podataka Evropske službe za spoljne akcije, uključuju i sledeće: virus se prvo pojavio u Letoniji; stvoren je u laboratoriji; napravljen je da bi zapadne sile spasile svoje privrede štampanjem novca; neki Amerikanci su oboleli u septembru, ali Sjedinjene Države su prikrile tu informaciju; korona virus je proizvod liberalizma; u pitanju je biološko oružje koje je stvorila Amerika da bi smanjila broj stanovnika na planeti.

Kao i u svim kampanjama širenja dezinformacija, cilj je da se pojačaju tenzije koje već postoje, da se poljulja poverenje građana u sopstvene lidere, kao i njihova posvećenost slobodi govora i ljudskim pravima. U trenutku kada ulazimo u odlučnu fazu borbe protiv virusa, uz duboke ekonomske poremećaje koji već proizvode teške posledice za mnoge porodice i zajednice, moramo imati u vidu da ovog trenutka sve društvene i političke elite vode veliku bitku narativa i ideologija. Ishod te bitke će oblikovati ne samo pojedinačne zemlje, nego i njihove relativne pozicije u svetu; opstanak multilateralnog poretka, političkih sloboda i medija koji govore istinu zajednički je interes 99 procenata stanovnika planete, bez obzira na državljanstvo i etničku pripadnost.

Nije teško mapirati slabe tačke. Sjedinjene Države imaju predsednika zavisnog od lažnih vesti, ekonomiju bez sigurnosne socijalne mreže, preskup sistem zdravstvene zaštite postavljen da pre svega proizvodi profit i federalni sistem u kom države mogu primenjivati rivalske strategije u borbi protiv virusa. Moguće je da će pod uticajem medija kao što su Wall Street Journal i Fox News, koji traže da se mere socijalnog distanciranja odmah ukinu da bismo sačuvali ekonomiju, Trump usvojiti strategiju koja je razmatrana i u Dauning stritu – pustite bolest da obavi svoje.

Evropska unija – mada se ne „raspada“, kao što tvrde ruski mediji – očigledno prolazi kroz krizu. Nemačka je stavila veto na predlog da se usvoji program pomoći za evrozonu u celini i opredelila se umesto toga za privremenu relaksaciju fiskalnih pravila, zbog čega zemlje poput Italije i Španije s velikim teškoćama pronalaze sredstva za borbu protiv krize.

U međuvremenu, zemlje koje prodaju naftu odučile su da se malo igraju „kukavice“ sa cenama nafte. Rapidan pad globalne tražnje proizvođači su ocenili kao dobru priliku da pokušaju da jedni drugima dođu glave. Saudijska Arabija zna da Rusija ne može dugo izdržati ekonomski udar cene od 20 dolara za barel sirove nafte – ali tako usput dovodi u opasnost i druge proizvođače kao što su Venecuela i Nigerija.

U svetu punom opasnosti i neizvesnosti može se očekivati okretanje rešenjima centriranim unutar nacionalnih granica. Što se tiče Britanije, kao što je racionalno insistirati da jednom kada se sve ovo završi broj zaposlenih u NHS-u bude povećan i da se obezbedi višak kapaciteta za rešavanje epidemijskih kriza u budućnosti, tako je logično graditi industrijske kapacitete za proizvodnju vakcina, respiratora i medicinskih zaliha. Isto važi za lance snabdevanja prehrambenim proizvodima, pa i za finansije. Ako udruženi napori ministarstva finansija i centralne banke ne zaustave odliv kapitala iz Londona i pad funte, vlada može (kao što verovatno i hoće) razmotriti kratkoročne kontrole kretanja kapitala – što je bila nezamisliva jeres otkad je Margaret Thatcher to ukinula 80-ih godina 20. veka.

Ako sve zemlje reaguju na isti način, globalizacija će posle pandemije sigurno izgledati drugačije. U najgorem slučaju, globalni sistem bi se mogao raspasti, kao početkom 30-ih godina 20. veka, kada su države, jedna po jedna, odustajale od izvršavanja svojih obaveza.

Ono što bude učinjeno sada, u trenutku nezabeleženog pritiska na multilateralni sistem, odrediće obrise sveta koji nastaje – u pogledu budućih saveza, trgovinskih tokova i ideologija.

Glasovi autoritarnih država su snažni; glasovi demokratskih lidera su slabi i neusklađeni. Ono što nedostaje je glas 99 procenata onih koji posežu preko granica i neprijateljstava da bi iz razloga praktične solidarnosti u borbi protiv bolesti izgradili svetski poredak utemeljen na saradnji, poredak koji će prioritet dati ljudskim životima, prosperitetu i blagostanju.

New Statesman, 25.03.2020.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 07.04.2020.

KORONA