- Peščanik - https://pescanik.net -

Suđenje grupi Pauk puni 18 godina

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Ništa tako ne odjekuje u javnosti kao tajne službe i špijunaža. Poslednjih meseci smo imali nekoliko virtuelnih špijunskih afera, jednu pravu (slučaj Čede Čolovića koji je završen za manje od nekoliko dana priznanjem krivice i osudom na 3 godine zatvora zbog špijuniranja za Hrvatsku), malo prozivanja zapadnih ambasada, jednu nemuštu konferenciju za novinare premijera, na kojoj je hteo nešto da kaže ali očito nije smeo.

Zato imamo pravu medijsku hajku, a pod tim mislim i na štampane – Informer, Novosti, i na elektronske tabloide – TV Pink, protiv svih koji misle drugačije, imaju primedbe na rad vlasti, traže poštovanje zakona, profesionalnih novinarskih standarda. Svako ko ima bilo šta da kaže, a da se to ne dopada prorežimskim tabloidima biva proglašen za špijuna, izdajnika, stranog plaćenika. Ovu neprekidnu kampanju podržava i vlast, pa tako premijer proziva inostrane ambasade zato što hoće da ga sruše, obračunava se sa novinarima, urušava državne institucije, sprečava rad nezavisnih organa (policija neće da odgovori ombudsmanu već 6 meseci na zahtev da mu se dostavi izveštaj o fantomskom rušenju u Savamali), poziva na kršenje i neprimenjivanje zakona (slučaj bespravne gradnje mamutskog objekta svog koalicionog partnera Muamera Zukorlića u Novom Pazaru).

Za sve to vreme u drugom planu je slučaj koji je bio svojevrsni simbol Miloševićevog radikalsko-julovsko-socijalističkog režima – afera „Pauk“. Skoro uporedo sa suđenjem čelnicima NATO i zemalja koje su 3 meseca bombardovale SR Jugoslaviju 1999. (sećate se Vulina i julovske ekipe kako pevanjem brane mostove), u beogradskom Okružnom sudu je počelo suđenje pripadnicima takozvane grupe Pauk. Za razliku od suđenja praznim stolicama sa natpisima Bil Klinton, Medlin Olbrajt, Toni Bler, Vesli Klark, Žak Širak, Gerhard Šreder, Joška Fišer, Havijer Solana, Robin Kuk, Džordž Robertson (svi osuđeni na po 20 godina za agresiju na SRJ i ratne zločine protiv civilnog stanovništva), suđenje grupi Pauk je imalo realnije izglede. Jedina zajednička crta ova dva suđenja je to da ni jedno ni drugo, čak ni posle 17 godina nisu završena. Prvo se izgubilo u prebacivanju predmeta iz vojnog pravosuđa nazad u Okružni sud (2004), ali nikome ne pada na pamet da taj predmet pipne ili ne daj bože primeni apsurdnu pravnu situaciju u kojoj osuđeni ne samo da dolaze u Srbiju, nego su i savetnici aktuelnog premijera i vlade – dok je drugo suđenje u fazi glavnog pretresa: saslušavaju se svedoci. U ovom slučaju je interesantno da bi okrivljeni zbog dugog trajanja postupka mogli da tuže državu Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu i dobiju odštetu za to.

***

Slučaj Pauk je dobio naziv po zajedničkoj jedinici Vojske Republike Srpske, Vojske Jugoslavije i srpske državne bezbednosti – tako se zvao Deseti diverzantski odred, formiran tokom rata u BiH, na čijem čelu je bio optuženi Pelemiš. Ovaj slučaj je tadašnja Miloševićeva propagandna mašinerija u obliku nezaboravnog julovskog tandema Goran Matić – Ivan Marković (Vulin je sasluživao) pumpala do iznemoglosti. Navodno je grupa specijalaca i špijuna krajem novembra 1999. upala u SR Jugoslaviju sa zadatkom da ubije Slobodana Miloševića. Okarakterisani su kao špijunsko-teroristička grupa koja je počinila brojne zločine na Kosovu.

U ovom postupku sudi se Jugoslavu Petrušiću, poznatom i kao Dominik, Miloradu Pelemišu, bivšem komandantu 10. diverzantskog voda Vojske Republike Srpske, kao i Slobodanu Orašaninu, Radetu Petroviću i Branku Vlači. Vlači se sudi u odsustvu jer je u Bosni i Hercegovini osuđen na 13 godina zatvora zbog ratnog zločina.

Optužbe da su planirali atentat na Slobodana Miloševića se nisu našle u optužnici, ali su i danas ostale optužbe za dvostruko ubistvo maja 1999. u šumi Junik kod Dečana na Kosovu – Idriza Rahmana i Hamida Nezirija (navodno izvedeni iz zatvora koji je držala vojna policija), iznudu 20.000 tadašnjih nemačkih maraka od sestre zarobljene braće Sadika i Mirsaja Nimonaja i špijunažu u korist francuske obaveštajne službe DST.

Petrušić je u stvari tvrdio da je sve vreme radio za srpsku stranu, jer je sve podatke koje dobijao od francuske službe bezbednosti o NATO bombardovanju SR Jugoslavije i položajima Oslobodilačke vojske Kosova prenosio starešinama Vojske Jugoslavije. Tako je tvrdio, a tako se i navodi u prvoj presudi beogradskog Okružnog suda od novembra 2000: da je ukrao planove o kopnenoj agresiji NATO na Jugoslaviju i da ih je dostavio tadašnjoj jugoslovenskoj ambasadi u Parizu. Dodaje se da su to zapravo bili američki planovi i da su ih navodno Amerikanci predložili NATO-u koji ih je navodno usvojio. Tvrdi i da je iz patriotskih razloga stupio kao dobrovoljac u Vojsku Jugoslavije tokom NATO bombardovanja Jugoslavije i sukoba na Kosovu i da je sarađivao sa Službom državne bezbednosti Srbije i sa Drugom upravom Armije. Petrušić je u svojoj odbrani navodio i da je 26. marta 1999. od francuske obaveštajne službe dobio faks poruku u kojoj je obavešten o lokaciji dva komandna štaba OVK na Kosovu, koje su srpske snage kasnije uništile. Zanimljivo je da je na suđenju tvrdio da je obezbeđivao dvojicu francuskih predsednika – Fransoa Miterana i Žaka Širaka.

Drugookrivljeni Milorad Pelemiš je tvrdio da je kao pripadnik JNA učestvovao u tada čuvenoj aferi Špegelj “kao bezbednjak”. Slučaj Špegelj je poslednja velika špijunska afera pred raspad SFRJ, kada Martin Špegelj, tadašnji ministar odbrane Hrvatske, govori o tome kako se po kratkom postupku treba obračunavati sa vojnicima JNA.

Tadašnji Okružni sud je Petrušića, Petrovića i Vlača osudio u novembru 2000. godine na po godinu i po dana zatvora zbog iznude 20.000 evra, a Orešanina za nedozvoljeno držanje oružja. Za špijunažu i ubistvo dvoje Albanaca su oslobođeni. Međutim, Vrhovni sud je presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje koje je prekinuto u januaru 2009. I tako sve do danas.

Zanimljivost ovog slučaja, a taj dopis je uveden u dokazni materijal, jeste da je tadašnje Savezno ministarstvo inostranih poslova odgovorilo Okružnom sudu da Petrušić “nije uz našu saglasnost stupio u francusku obaveštajnu službu”, kao i da ga “nisu angažovali da radi za potrebe naše službe”. Sličan dopis stigao je iz Resora Državne bezbednosti Srbije u kojem se navodi da Jugoslav Petrušić, kao i drugi okrivljeni “nisu stupili u francusku obaveštajnu službu po nalogu RDB, niti su ikada radili po zahtevu Resora DB”.

***

O špijunskim aferama decenijama nije bilo ništa u našim medijima. Ta suđenja su bila zatvorena za javnost, a o njima se čak ni u šali nije diskutovalo. Ipak, povremeno bi se u sudskim kuloarima govorilo i o tim predmetima. Sećam se da mi je pred kraj devedesetih jedan sudija pričao da su imali slučaj špijunaže, gde je oficir Vojske Jugoslavije terao suprugu da radi za mađarsku obaveštajnu službu, a ona nije htela da ga prijavi jer ga je puno volela, iako je bila upućena u sve što je radio. Na kraju su ga provalili i uhapsili i osudili. O njenoj sudbini se ne zna ništa.

Sve do marta 2002. nije bilo špijunskih afera, a tada je uhapšen potpredsednik Vlade Srbije i bivši general VJ Momčilo Perišić. Optužbe su bile da je odavao poverljive podatke službeniku američke ambasade Džonu Dejvidu Nejboru. Zbog odlaska Perišića u Hag gde su ga čekale teže optužbe za ratne zločine u Hrvatskoj i BiH (oslobođen), suđenje je bilo prekinuto, ali je nedavno nastavljeno.

Svi znamo da je engleski pisac/špijun Jan Fleming lik Džemsa Bonda radio po uzoru na plejbojski život Jugoslovena Duška Popova, koji je pre i tokom Drugog svetskog rata kao dvostruki špijun radio za nemačku obaveštajnu službu i za englesku, s tim što je mesecima zavaravao Nemce i poturao im lažne informacije o kretanju savezničkih trupa.

Sudeći po podacima sa specijalizovanog sajta Smrtna kazna, odnosno iz baze podataka osuđenih na smrt u Srbiji od 1804-2002. i Jugoslaviji 1918-1991, zabeležena su čak 33 sudska slučaja koja su se vodila zbog špijunaže. Od ovog broja 10 osuđenika je pomilovano, dok su ostali osuđeni i uglavnom streljani.

Sve velike države imaju neku vrstu prećutnog dogovora oko špijuna. Svi špijuniraju sve, samo je pitanje ko će koga da nadmudri. Ono što je daleko opasnije i zloćudnije u svim ovim špijunskim igrama, u koje su upetljane sve države bez izuzetka, jer ako nisu šta će im bezbednosne službe, jeste stvaranje atmosfere nepoverenja među građanima. Političari će se već nekako dogovoriti.

Autor je novinar i urednik u beogradskom dnevnom listu Danas. @aroknic

Peščanik.net, 01.12.2016.