Prije malo jače od mjesec dana, negdje sredinom augusta, imao sam književnu večer na Korčuli.
Topla ljetna noć, mali trg usred starog grada ispunjen brojnom i blagonaklonom publikom, ukratko: sve kako treba. Poslije čitanja, kako je u takvim prilikama red, slijede pitanja prisutnih. Stariji gospodin pita mislim li da postoji književni potencijal u cijeloj medijskoj histeriji oko “male i velike hridi”. U prvom trenu sam zbunjen, nije mi jasno na šta misli, a onda mi sine da misli na Mali i Veliki školj, (ne)sporne otočiće u blizini Neuma. Ako i ima, onda to može biti samo nešto iz žanra satire, tako sam nekako odgovorio. Ispostavlja se da je satirični potencijal cijelog tog problema ovih dana prepoznao Ante Tomić. On mi se, međutim, žali da su mu lektori intervencijama pokvarili tekst i učinili ga faktografski netačnim. Iako se, dakle, famozni otočići zovu Mali i Veliki školj, lektori su ih, povodeći se za nekakvim pravopisnim standardom, pretvorili u Mali i Veliki škoj. Eto, dva omanja komada kamena kojima je teško i imena pogoditi postala su glavni međudržavni problem između Bosne i Hercegovine i Hrvatske i povod da se, skoro karnevalski zamijenivši uobičajene uloge, SDP i HDZ u Hrvatskoj zavade oko baštine Franje Tuđmana, pa sada SDP tvrdi da je sporazum sa Alijom Izetbegovićem iz 1999. godine po kojem Mali i Veliki školj pripadaju BiH zapravo Tuđmanov državnički potez, dok po liderima HDZ-a ispada da je osnivač njihove stranke, osoba prema kojoj inače gaje kult ličnosti, zapravo bio senilni starac, nesposoban da se brine i za sebe samog, a kamoli za interese države.
Halabuka oko “neprepuštanja ni centimetra svete hrvatske grude”, odnosno oko mogućnosti za inače izuzetno moćnu i svjetski slavnu bosanskohercegovačku mornaricu da ploveći isključivo vlastitim (morskim) teritorijem dođe do međunarodnih voda jest, naravno, tek politikantski vatromet. Ipak, u jednom svom nivou ona podsjeća na hroničnu zatrovanost cijelog ovog prostora očekivanjem onog najgoreg. Hrvatska kao da se sprema da u Bosni i Hercegovini što je duže moguće vidi nekakvu koloniju gubavaca od koje se treba što neprobojnije ograditi; BiH pak u Hrvatskoj kao da vidi potencijalnog arhineprijatelja što će je zatvoriti u konzervu. Ovakve vizije, jasno je, hrane jedna drugu. Niko kao da i ne razmišlja o mogućnosti normalnih dobrosusjedskih odnosa, baš kao što se u vrijeme rata, kod pregovora o razgraničenju, fantaziralo o nekakvim nadvožnjacima iznad Brčkog, odnosno tunelima ispod, da bi se etnički čiste državice stoprocentno odvojile, a da niko nije razmišljao da će mir, ako ništa drugo, značiti slobodu kretanja (kao što se vrlo brzo ispostavilo da znači).
I dvadeset godina otkad su republičke granice postale državne, BiH i Hrvatska tu svoju granicu još nisu službeno utvrdile. Hrvatskoj se žuri zbog ulaska u Evropsku uniju, BiH strepi da će je Hrvatska, nakon što bude članica, ucjenjivati iz privilegovane pozicije, na način na koji je Slovenija ucjenjivala nju. Ucjene, međutim, ne moraju biti teritorijalnog tipa. Baš ovih dana stiže vijest kako je “spoljnopolitički odbor slovenačkog parlamenta podržao politiku vlade kojom se ratifikacija hrvatskog pristupnog ugovora sa EU uslovljava rješenjem spornog pitanja Ljubljanske banke i njenih štediša”. Karl Erjavec, ministar vanjskih poslova Slovenije, navodi tim povodom kako bi za Sloveniju bilo prihvatljivo da se problem štediša Ljubljanske banke rješava u “okviru sukcesijskih pitanja”. Zbilja zgodan izgovor, moglo bi se reći, jer na neki način “okvir sukcesijskih pitanja” i dan-danas obuhvata gotovo sve što se na političkom (i ne samo političkom) planu dešava u zemljama što su nekad činile SFRJ.
Predstojeći crnogorski izbori, recimo, savršeno se simbolički uklapaju u “okvir sukcesijskih pitanja”. Medijska mašinerija Mila Đukanovića i njegovog DPS-a maltene da najavljuje kako bi njihov poraz označio dokidanje nezavisnosti Crne Gore i njeno prisajedinjenje Srbiji. Iako prividno pucaju od samopouzdanja, u posljednjih sedmicu-dvije DPS-ovci kao da su prvi put svjesni da ovaj put mogu i da izgube, djelomično i zato jer sve više ljudi shvata da priče o babarogi Srbiji danas baš i nemaju smisla. Pitam ovih dana poznanika, Crnogorca-independistu sa dna kace, što se kaže, i to ne od ranih dvijehiljaditih, nego od ranih devedesetih, za koga će da glasa. Ne smijem da ti kažem, veli mi on onim karakterističnim akcentom crnogorskim posve nezavisnim od političkih preferencija, smijaćeš mi se. Neću, jarane, kažem, jer znam i po Sarajevu i Bosni sve više onih koji se spremaju da glasaju baš za one za koje su prije dvadeset godina govorili da će i za crnog vraga glasat, samo neće za njih. Šta onda pitaš kad već znaš, kaže, pa se smijemo zajedno. Smijemo se dugo i glasno, znajući, ako ništa drugo, da smisao za humor i (auto)ironiju ne spada u “okvir sukcesijskih pitanja”.
Oslobođenje, 25.09.2012.
Peščanik.net, 25.09.2012.