U svojoj danas već klasičnoj knjizi Privreda, država i društvo, objavljenoj 1990., njemački sociolog Erich Weede obradio je ekonomske procese koji prema većini teoretičara i istraživača ugrožavaju klasičnu kapitalističku konkurenciju i tako dovode do stagnacije privrede i političkog sistema (države) koji joj korespondira.
Prema Weedeu, ekonomski i politički sistem su autonomni i neovisni jedan o drugome, ali ekonomski procesi semantički (ne kauzalno) utječu na inherentno mijenjanje političkog sistema i njegovih procesa. I obrnuto. Promjene u političkom sistemu semantički generiraju prilagođavanja i promjene ekonomskog sistema, to jest promjenu ponašanja ekonomskih subjekata. Te se semantički inicirane promjene zbivaju autonomno, prema različitim strukturnim pravilima tih sistema. Politika se kauzalno ne upliće u privredu, niti se privreda upliće u politiku, nego privreda reagira na političke informacije svojim privrednim mehanizmima, a politika svojim političkim mehanizmima djeluje na ekonomske informacije. Time se postiže stanje u kojem se preraspodjela bogatstva i prava raspolaganja resursima ne sprovodi nasilno, nego putem konkurencije na tržištu, a preraspodjela političke moći demokratskom izbornom utakmicom, dakle također mirnim putem.
No danas se to balansiranje i međusobno semantičko iritiranje ekonomskog i političkog sistema, prema nalazima niza savremenih teoretičara (Richard McKenzie, Gordon Tullock, Mancur Olson, Robert Tollison), nalazi u stadiju takve nestabilnosti da je i jednoj i drugoj strani u procesu evidentno kako je bolje ne odreći se izvjesnih tendencija ”šunjajućeg socijalizma” (schlaichender Sozialismus), dakle državne kompenzacije gubitnicima, državne preraspodjele profita i državne transformacije socijalnih institucija, nego pak izmaći kontroli i skliznuti u (građanski) rat, revoluciju i totalitarizam. Da li je ta popustljivost, pothranjivana tragičnim historijskim iskustvima fašizma i komunizma, dovoljna brana pred mogućim kaosom, o tome ne postoji jedinstveno rješenje. Naravno, do državne intervencije u sistem vlasništva i prava raspolaganja resursima dolazi kada zakažu raspoložive tržišne i demokratske procedure rješavanja takvih kriza. No do koje je ravni demokratskim i tržišnim mehanizmima moguće parirati trendovima razvića modernog inovativnog post-kapitalizma i savremene višestranačke države? Kako dugo savremena država može kontrolirati protivrječne ekonomske i demokratske procese u svojoj okolini? Jer veoma je teško istovremeno zastupati tri protivrječna cilja: sve više demokracije, naučno vođeni sve veći privredni rast i puna zaposlenost. Da li su lijeve stranke kadre predložiti neki politički program koji će sačuvati otvorenu privredu, njen optimalni rast uz maksimalnu zaposlenost i maksimalno državno podupiranje socijalnih prava? Jer riječ je o paradoksalnim procesima: visoka socijalna prava usporavaju privredni rast, a usporeni privredni rast ugrožava stečena socijalna prava.
Što iznutra ugrožava sistem kapitalističkog privređivanja?
Na to pitanje od vremena Marxa, Webera, Sombarta ili Schumpetera teoretičari sličnih orijentacija odgovorili su poznatom literaturom koja je manje-više opsolentna. Recimo, Marxovo učenje više ne može biti ključ za razumijevanje savremenog zapadnog svijeta. Marx je doduše imao u vidu mašinsku preobrazbu kapitala (za njega je tokarska mašina bila savršenstvo naučno-tehničkog razvića), ali nije mogao imati u vidu promjene što ih je polučila mikroelektronska anakronizacija klasične mašinske industrije. Današnji teoretičari, poput Ericha Weedea, uočavaju novu proizvodnu paradigmu. To je transformacija tržišne utakmice u društvo traganja za rentom, rent-seeking society. Renta na koju se pri tome misli pritječe iz monopola nad novoproizvedenim faktorom reprodukcije, koji se iznajmljuje po cijeni znatno višoj od one koja bi se postigla u izvornoj tržišnoj utakmici. Ta transformacija kapitalizma prema reprodukciji bez slobodnog tržišta postala je karakteristična za novu socijalno-ekonomsku paradigmu, inovacijsko društvo, odnosno društvo koje se reproducira inovativnom rentom, unovčavanjem i aplikacijom inovacija kao najvećeg savremenog resursa. U tom se sistemu renta ne stječe, kao u klasičnom kapitalizmu 19. vijeka, eksploatacijom tradicionalnih resursa poput energije, zemlje, saobraćajnica, blizine tržišta i slično, nego organiziranom proizvodnjom novih (i neiscrpnih) resursa, dakle monopolizacijom inovacije i napretka. Jagma za monopolom nad inovacijom i napretkom dovodi do zanemarivanja i rasipanja postojećih resursa, a time i do rasta nezaposlenosti i ostalih socijalnih tenzija. Ona državu, kao instanciju preraspodjele društvenog bogatstva, dovodi pred teško rješive probleme. Umjesto siromaštva izazvanog logikom kapitalističke proizvodnje, govori se o ignoranciji i nekompetenciji kao efektu inovativnog društva. Kako je nagovijestio Manuel Castells: ”Krećemo se od stanja socijalne eksploatacije prema stanju funkcionalne irelevantnosti. Doživjet ćemo dan kada će biti eksploatiran biti privilegija, jer gora od eksploatacije jeste ignorancija.” Isključeni i nekompetentni, još gore od nezaposlenih, gube svaku vezu s društvenom okolinom, i funkcioniraju, u čitavim svjetskim regijama i gradskim predgrađima, samo još kao neupotrebljiva tijela, prepuštena karitasu i solidarnosti, ”upravljanju bijedom”. I postaju izvor nepredvidljivih opasnosti, uključujući terorizam, kao pokušaj hazardnog izlaska iz izolacije.
Novoj industriji nije više odlučujuće da uhodanom mašinskom proizvodnjom i standardno školovanom radnom snagom proizvede što više istovjetnih dobara, jeftine konfekcije, nego što više raznovrsnih dobara namijenjenih masovnoj individualno kultiviranoj potrošnji. Ne proizvodi se, drugim riječima, više za postojeće tržište i njegove potrebe, nego se proizvodi i samo tržište. Na tom se proizvedenom tržištu ne nude gotovi proizvodi, pa ni postojeći preduvjeti proizvodnje (zemlja, rad i sredstva za proizvodnju), nego se nude i prodaju imaginarna dobra koja se proizvode tek kad su kupljena, odnosno prodana na virtualnom tržištu. Virtualno tržište prethodi proizvodnji, a proizvod ne prethodi samo potrošnji, nego i potrebama. Potrebe se primarno ne zadovoljavaju već se najprije proizvode. Danas se više ne zadovoljavaju postojeće potrebe tržišta ili društva, nego se proizvode imaginarne potrebe, koje se naknadno zadovoljavaju realizacijom imaginarne ponude. Radna se snaga pak ne nudi na virtualnom tržištu kao poznata vrsta rada ili usluge. Ona sama pronalazi nova, dotad nepoznata radna mjesta i nove usluge. Ta nova radna snaga mora biti ispred potreba uhodane reprodukcije i poznatih potreba za radnom snagom, jer je tekuća reprodukcija bilo koje usluge ili proizvoda samo posljednja karika savremenog reprodukcijskog lanca. Nakon nje slijedi nezaposlenost izazvana nestankom potrebe za nekom uslugom ili proizvodom. Ukratko, nezaposlenost je, uz zastarjelu tehnologiju i (jeftino) staro znanje, glavni ”izvozni artikl” razvijenih zemalja. Klasični kapitalizam preselio se u nerazvijeni svijet, gdje na klasičan način eksploatira radnu snagu, a zapadni razvijeni svijet bogati se visokosofisticiranom i skupom proizvodnjom i unovačivanjem novog znanja i kompetencija, čija vrijednost raste proporcionalno sa rastućom nekompetencijom ostalog svijeta.
Drugim riječima, vrhunska naučna, umjetnička ili sportska djelatnost postaju danas prvorazredni resursi bogaćenja. Novi zadatak savremene države jeste da potiče i štiti inovativnost kao novi oblik ”privatnog vlasništva” od konzervativnih socijalnih grupacija. Konzervativci su dakako sumnjičavi prema novome, ali i njih država treba štititi od civilizacijskog bankrota, kako ne bi posegnuli za radikalnim političkim i čak nasilnim sredstvima kompenzacije svojih poraza u inovativnoj utakmici. Današnje se društvo podijelilo na progresiste i konzervativce i zadatak je političkih snaga da iznalaze političke oblike rješavanja tog sukoba interesa. Opraštanje dugova, odgoda otplate dugova, čuvanje radnih mjesta kompenzacijama i prekvalifikacijama, primjeri su nove državne politike ”šunjajućeg socijalizma” koja štiti poražene socijalne grupacije i nerazvijene prezadužene države u uslovima dominacije kreativnih naučnih društava.
Peščanik.net, 26.12.2011.