Sreli smo se u Zagrebu. Dva Brčaka, stotinama kilometara daleko od svog grada, slučajno, u kafani trećeg Brčaka. O čemu drugom da pričamo nego o Brčkom. Moj prijatelj je preživio brčanski kazamat. Zvali su ga sa svih strana svijeta da priča o tome – samo nisu brčanske vlasti. Naprotiv, kritikovan je što govori o svojim patnjama. Poslednji put kada je bio u Brčkom, stao je da primi auto stopera. Prepoznao je nekadašnjeg čuvara, junaka koji je pred njegovim očima ubio sedam golorukih, napaćenih ljudi. Dao je gas i nije se više vraćao u Brčko. Ne zbog straha – zbog gađenja.
Sličnih priča sigurno ima još. Jedini način da one prestanu jeste da se kaže istina. Čini mi se da je Karađorđe rekao: ”Svaki svoga ubijte subašu!” Parafraza bi mogla biti: ”Svaki svoga prijav’te zločinca!” Pri tome se misli na to da svaki narod prijavi svoga izroda, da se očisti žito od kukolja. Nema genocidnih naroda, nema zločinačkih naroda, ima samo takvih pojedinaca. Ti pojedinci su činili zlo ”u ime naroda” ne pitajući da li ih je narod ovlastio za to. Zato taj isti narod ne smije da ćuti, da se zlo opet ne ponovi. Da nam se djeca ne mrze.
Ćutanje i prikrivanje ponovo nas je dovelo do podjela. Ponovo iste stranke, samo drugi ljudi i premundurene ideje vode kolo, a u njemu narod, u belaj. Jedino to i znaju, ne znaju da stvaraju – za njih je stvaranje guranje para u svoje džepove. Ne znaju da poštuju – a traže poštovanje. Ne znaju da šire ljubav – mržnja je njihov život, bez nje ne mogu da prežive. Umjesto hljebom – hrane narod mržnjom. Umjesto napretka – vuku u vijekove unazad. Umjesto istine – pune uši naroda lažima. Puštaju da dižu glave oni koji su začinjali zlo. Traže od nas da se stidimo onoga čime se svako normalan ponosi.
Zato vazduh miriše na rat. Zaparložene njive još su prepune mina, a stomaci sve češće prazni. Puno djece nije izašlo ni iz svoje mahale, a kamoli vidjelo drugi grad, drugu zemlju. Zato moj prijatelj i mnogi drugi ne dolaze u svoj rodni kraj. Zato – neka se šutnja prekine.
Peščanik.net, 08.12.2008.