Hoće li „Balkan express“ otkriti puno više od ubojica Ive Pukanića? Jesu li ubojstva u Hrvatskoj povezana sa srbijanskom mafijom ili mafijom uopće? Kome odgovara nesigurnost na ulicama Zagreba i postoje li politički interesi koji je kreiraju? To su pitanja koja su nakon brutalne likvidacije Ive Pukanića i Nike Franjića (kao kolateralne žrtve) postavljena pred hrvatsku javnost, a kojima se, između ostalog, sugeriralo da pozadina kao i kontekst tog zločina imaju mnogo dublje korijene nego je to izgledalo u prvom trenutku.
U tom smislu su se, kao mogući odgovori, javile brojne teze, većina kojih taj događaj nije izvlačila iz konteksta hrvatske zbilje, njene bremenite prošlosti 90-tih, kao i otužne sadašnjice. Tako je primjerice predsjednik Stjepan Mesić kazao kako su rat, samoizolacija i selektivna primjena zakona pridonijeli jačanju gospodarskog i organiziranog kriminala. Neki su pak vidjeli uzroke u „ratnoj prvobitnoj akumulaciji kapitala bez presedana“, koja se nikada nije raščistila. Drugi su uzroke potražili u 90-tim kada je „krenulo etničko i političko čišćenje policije i pravosuđa“, kombinirano sa kadrovskom politikom s elementima „rodijaštva“ i političke korupcije, čime je stvorena podloga za razvoj svakovrsnih zala. Neki su to jednostavno iskazali sintagmom: „vlast koja je podzemlju udahnula život“. Oni još analitičniji su uz sve pobrojano dodali i promjenu političkog i ekonomskog sustava, definirajući sadašnje stanje „bezobzirnim kapitalizmom“. Bilo je i onih koji su u odgonetanju upozorili na surovu činjenicu da je novac postao mjerilo svega, ma kako se došlo do njega. „Tamo gdje je novac, tamo je išlo i društveno uvažavanje, socijalni status, medijska pozornost. Čak i onda kada se znalo da novac ne dolazi iz zakonite sfere i poštovanja moralnih načela“.
Grijeh vlasti i politička volja
Ma kako matematički većinu grijeha, promatrajući problem sa političko – stranačkog aspekta, možemo laka srca svaliti na HDZ, koja je punih desetljeće i pol na vlasti, ni najjača oporbena stranka se ne može osloboditi djelića odgovornosti, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog nedovoljne glasnosti u suprotstavljanju takvim pojavama, ali i zbog neuspjeha da započne obračun s takvim stanjem u vrijeme dok je koalicijska vlast vodila igru. Naime, problem je u tome što ta – koalicijska, vlast i nije mogla drugačije, jer je prihvatila naslijeđeni obrazac vladavine, ali i administrativnog ustrojstva Hrvatske. Priča o regionalizaciji, odnosno decentralizaciji Hrvatske u administrativnom, ali i financijskom smislu, kojom su oporbenjaci pred izbore 2000. godine punili novinske stupce nestala je s tih istih stranica netom je koalicija zasjela na vlast. S tada uspostavljenom novom vlašću puhnuo je lahor promjena. Govorilo se kako se „lakše diše“, ali se u strukturalnom smislu ništa nije promijenilo. Obećano smanjenje PDV-a nije ostvareno, jer se željelo i dalje kontrolirati pozamašna sredstva prikupljena tim najvećim porezom u Evropi. Jednako je tako bilo i sa medijima. Nova vlast tako, primjerice, nije, unatoč sudskoj presudi, htjela vratiti „Slobodnu Dalmaciju“ njenim novinarima, ostavljajući je u državnom vlasništvu kako bi i dalje kontrolirala ključni tiskovni medij u Dalmaciji. Kakav je odnos bio prema „provinciji“ govori i podatak da je, tokom cijelog svog mandata, tadašnji premijer bio samo jednom službeno u Splitu – drugom gradu po veličini i značaju u Hrvatskoj. Dijelom i zbog nesposobnosti, ali i tko zna kakvih drugih, široj javnosti neprepoznatljivih razloga, općinama i gradovima nisu vraćani, ili dodjeljivani dojučerašnji vojni objekti, koji i danas zjape prazni i propadaju, ili navodno čekaju nekakva pravna rješenja kako bi im se odredila sudbina, umjesto da su odavno već upregnuti u gospodarske uzde, a time i u razvoj. Split se tako, primjerice, još „muči“ oko Dračevca, hotela „Duilovo“, ali i stotina kvadrata praznih poslovnih prostora u Ulici Ruđera Boškovića.
Već iz ovih kratkih napomena je jasno da je uvijek bila riječ, a i danas je, o političkoj volji. Ili bolje rečeno, nedostatku volje da se uspostavljeni, centralizirani obrazac strukturiranosti, pa time i vladanja Hrvatskom promijeni. Jer, primjerice, lijepo je glumiti spasitelja brodogradilišta jednokratnim uplatama milijuna eura za plaće, jer se tako prikriva neimanje stvarne strategije razvoja i restrukturiranja sustava, pri čemu nedavne promjene odredbi o porezu na dobit su uglavnom kozmetičke naravi. A taj i takav sustav (čije se uvođenje dijelom brani potrebama obrambenog rata) je u proteklih 15-tak godina proizveo velike štete cijeloj državi, istovremeno stvarajući mastodonta snažnijeg od cijele Hrvatske, ali u kojem je i sve ostalo veće i važnije te snažnije nego u ostatku Lijepe naše. Nedavno je hrvatska javnost ostala zgranuta činjenicom da je Zagreb jači i po nekoliko puta od ostalih gradova iz velike hrvatske četvorke (Osijeka, Rijeke i Splita). Ali ne samo od gradova, nego i od županija. „Provincija“ je tako ekonomski oslabljena da je postala gotovo potpuno beznačajna, pa time i neutjecajna. Ona je ta koja se nada dijelu kolača kojim raspolaže Vlada, kao da taj kolač nije stvoren u cijeloj Hrvatskoj. U tom smislu „centru“ je „periferija važna samo pred izbore, kada se bori za birače. U svakoj drugoj prilici raspodjela novca je u biti skopčana sa manipulacijom i uglavnom se odlijeva opet tamo gdje onaj koji odlučuje očekuje izborne glasove.
U Zagrebu vlast, moć i kapital
O tome kakva je koncentracija, ne samo vlasti i moći, nego i kapitala u Zagrebu rječito govore sve ankete. Tako je, ne samo sjedište najznačajnijih poduzeća u Zagrebu, nego i deset najvećih. Među 50 najvećih samo ih je 16 iz ostatka Hrvatske. Među 100 najvećih samo ih je 36 iz ostatka Hrvatske. Slično je i kada gledamo najuspješnije tvrtke. Među 50 najuspješnijih je 16 iz ostatka države, a među sto najuspješnijih ih je 35. Zato i ne čudi da je među „top 20“ društava za osiguranje (da ne spominjemo banke), prema ukupno zaračunatoj premiji 18 njih iz Zagreba. Iako je splitski „Konstruktor inženjering“ d.d. prvi od 100 najvećih graditeljskih firmi u Hrvatskoj, on je tek jedan od 24 među prvih 50, odnosno među 55 od sto najvećih u Hrvatskoj, ali pritom nije ni među prvih deset po ostvarenoj dobiti, među kojima su samo tri poduzeća izvan Zagreba. Tek kao pridjevak tim brojkama za spomenuti je izjavu Jure Radića o tome da njegov IGH pobjeđuje u Hrvatskoj na 42 posto velikih natječaja. O tome kako su 90-tih bili favorizirani zagrebački sportski klubovi, ne treba ni govoriti, kao što je i jasno da oni i danas uživaju u činjenici da egzistiraju u gradu koji za hrvatske prilike obiluje novcem. Taj projekt, sličan onom DDR-ovskom, bio je loše zamaskiran takozvanim liberalnim kapitalizmom i tržišnom ekonomijom. Pritom, osim što je državni proračun u Zagrebu, u njemu je i sjedište i najvećeg hrvatskog holdinga, a gradski proračun Zagreba jači je od zajedničkih proračuna svih velikih hrvatskih gradova.
To daje prostor da se u medijima kalkulira i manipulira sa odabirom „sto naj“, bilo da je riječ o političkim uglednicima, menadžerima, odvjetnicima, liječnicima i sličnim listama. Tako se na tim „popisima“, koje uglavnom plasiraju zagrebački mediji pojavljuje niz imena, koji su uglavnom iz Zagreba. Tek se sporadično, bez prepoznatljivih kriterija pojavi i koje ime iz Rijeke, Osijeka, Splita, ili nekog drugog hrvatskog „zapećka“. Da je bitno objaviti, bez suvišnih kako i zašto, jer bi navođenje kriterija onda dovodilo u sumnju predloženi spisak, govori i lista „100 najutjecajnijih“, odnosno kako je to navedeno u jednom listu „lista najmoćnijih uglednika“. Iako nije jasno po kojim je kriterijima sastavljena, ono što je čini prepoznatljivom jeste to da niti deset posto osoba sa spiska ne živi stalno u Zagrebu (ako među takve pribrojimo primjerice i Državnog odvjetnika). Tako je dakle u Zagrebu sve naj, pa i deset „top medicinskih uređaja“. Uz takve popise, kojima se izravno sugerira da je sve važno i utjecajno u Zagrebu, u medijima se plasiraju i rubrike, kao što su „Zlatno oko“, ili „Portofolio“, preko kojih se također sugerira da se svi važni događaji zbivaju upravo u Zagrebu. Tako je često foto vijest otvaranja nekog kafića „glamuroznija“ i važnija od izložbe koja se otvara u Rijeci ili Splitu (manji gradovi gotovo da i nemaju šanse probiti se sa svojim događajima). Medijski odnos govori mnogo i o odnosu koji se gradi prema ostatku Hrvatske. On tako postaje manje važan. To se vidi po broju priloga, njihovoj veličini i relevantnosti, možda najdrastičnije izražen u „kulturnim rubrikama“.
Mediji su također promovirali i „nove hrvatske dinastije“. Naravno, većina njih je u Zagrebu i zajedničko im je da većinu njih ne smijete pitati kako su zaradili prvi milijun. Neke od tih obitelji, odnosno njihovih „glava“ često se u medijima spominju u kontekstu mutnih poslova, začudnih radnji, sumnjivih poslovnih veza i prekonoćnog bogaćenja, dijelom zasnovanog na uspješnom sudjelovanju u revizijski osumnjičenim pretvorbama, uz blagoslov ljudi koji su nekad bili na ključnim položajima u vladi ili pretvorbenoj agenciji, a i danas obnašaju ugledne društvene dužnosti. To je u stvari naličje gore opisanog modela, koji je u Hrvatskoj osim kriminala donio i podjele na „bogati sjever“ i siromašni jug“ i apsolutno nepotrebne i uglavnom neutemeljene antagonizme između Zagreba i ostatka Hrvatske. To naličje možda najbolje oslikava Željko Malnar u svojim kolumnama.
Sustav hrvatske hobotnice
Da taj model nije donio baš mnogo dobroga samom Zagrebu, svjedoče i nedavno objavljene statistike, po kojima u njemu na 1000 stanovnika dolazi 7,9 bolničkih postelja – tri puta manje nego u Grazu, da je BDP po stanovniku devet puta manji nego u Pamploni, da je životni prostor po stanovniku manji za 40 posto od onoga u Trstu. U Zagrebu se na 1000 stanovnika godišnje dogode 0,04 nasilne smrti, što hrvatski glavni grad svrstava među prvih deset europskih metropola s najvišim brojem ubojstava, samoubojstava i nesretnih slučajeva. Pritom treba spomenuti da se samo u posljednjih godinu i pol dana dogodilo 12-13 likvidacija, koje se vezuju uz organizirani kriminal. Riječ je upravo o ljudima koji su iz različitih sfera društvenog života i koji su bili dio ili bliski krim miljeu. Veliki novac koji je u igri na jednom mjestu, kojeg kontrolira relativno mali krug ljudi, sa velikim ovlastima i nad kojima je mala društvena kontrola rezultirao je koruptivnim sustavom, svojevrsnom hrvatskom hobotnicom, koji je povezao političare, obavještajce, policajce, tužitelje, suce, odvjetnike i kriminalce. Riječ je o novcu koji jednim svojim dijelom rodno mjesto nalazi u ne tako davnoj hrvatskoj prošlosti i koji se danas (bar dio koji nije uludo potrošen) pokušava „oprati“ kroz poslove koji će donijeti daljnje bogaćenje, ali i želju za daljnjom preraspodjelom tog istog bogatstva. Borba za „crno tržište“ uvijek je donosila žrtve po ulicama. Gdje god se vodi takva borba padaju žrtve. Split je takvu fazu prošao u ratu, kada je ostalo na stotine dinamitaških razbojstava i više od desetak nerazjašnjenih smrti. Pritom je sretna okolnost bila što se glavni kriminal, sada već to svi znaju, odvijao kroz „paralelni sustav vlasti“. To se u prethodnom periodu u Zagrebu dogodilo u razračunavanju grupa na koje su imali utjecaj Bagarić, Sliško i ostali. I dok u Splitu i ostaloj „provinciji“ više ne prijeti tolika opasnost, jer tu više i nema novca, a što se da iščitati iz činjenice da je pola policijskih efektiva povučeno u Zagreb, jasnim postaje da je posljednji niz smrti u Zagrebu, koji je kulminirao sa četiri ubojstva u svega nekoliko dana, uz ona kamatarska, dijelom prouzročen i strukturiranošću administrativnog sustava Hrvatske, u kojem svi putovi, pa i oni mafijaški, vode u Zagreb. Premlaćivanje, ili bolje rečeno pokušaj ubojstva novinara Dušana Miljuša bilo je upozorenje da prekine s iritiranjem javnosti koja onda vrši pritisak na sustav da nešto poduzme. Ivo Pukanić je također, očito, predaleko otišao, što ga je stajalo života. Međutim, te spoznaje, uz sve ono što je sustav poduzeo neće biti dovoljni da se bar suzbije organizirani kriminal, ako se ne promijeni i struktura vladanja Hrvatskom. U svibnju Hrvatsku „čekaju“ izbori. Za vidjeti je hoće li itko u predizbornoj kampanji, pokrenuti ovo pitanje, kao preludij za izbore na nacionalnoj razini.
Slobodna Dalmacija, 11.11.2008.
Peščanik.net, 15.11.2008.