- Peščanik - https://pescanik.net -

Švajcarska omča

U medijima se ovih dana odvija debata o kreditima u švajcarskim francima, pri čemu se stiče utisak da se problem umanjuje. Preovlađuju napisi da je u Srbiji mali broj građana koji je podigao kredite u „švajcarcima”, da je bivši guverner Radovan Jelašić upozoravao građane na rizik, te da bi bilo kakva intervencija države analogna merama u susednim državama bila diskriminatorna prema građanima koji su se zadužili u evrima.

Činjenice govore drugačije. Da li je broj od oko 25.000 građana sa kreditima u „švajcarcima” mala? Da li bi država smatrala da (ne) treba da pomogne da je isti broj građana pogođen elementarnom nepogodom? Takođe, zaboravlja se da su pojedini ministri pozivali građane da se zadužuju u „švajcarcima”. To potvrđuje i sam gospodin Jelašić: „Dozvolite mi da vas podsetim da su neki ministri javno pričali 2007, 2008, 2009. da nema ništa lepše na svetu nego zadužiti se u ’švajcarcima’.”

Argument o diskriminaciji građana sa kreditima u evrima traži podrobnije obrazloženje. Ugovaranje valutne klauzule dozvoljeno je kod nas tek 1993, izmenama Zakona o obligacionim odnosima. Do tada je valuta ugovora u domaćem prometu mogla da bude isključivo dinar. Svrha valutne klauzule jeste zaštita poverioca od pada vrednosti domaće valute. Njome se ostvaruje načelo jednake vrednosti uzajamnih davanja iz člana 15. ZOO. Poverilac iz ugovornog odnosa treba da dobije protivvrednost onoga što je dao ili učinio dužniku. Ni manje, ali ni više od toga. Valutna klauzula ne sme biti sredstvo neopravdanog obogaćenja poverioca. U slučaju banaka, jedini izvor profita treba da bude ugovorena kamata. Na stranu to što banke redovno, (ne)prikriveno, ugovaraju i druge naknade.

Za poslednje četiri godine vrednost švajcarskog franka u odnosu na evro skočila je za 80 odsto, pa su za banke krediti u „švajcarcima” ne samo sredstvo zaštite od depresijacije dinara, već i izvor popriličnog profita. Konverzija kredita u evre praktično znači podizanje novog kredita, u visini preostale glavnice ranijeg kredita. Kod većine korisnika iznos preostale glavnice, pretvoren u evre, veći je nego u vreme podizanja kredita. Konverzijom kredita dužnik sve što je do sada platio baca u bunar, ponovo se zadužuje za veći iznos i pride plaća naknadu za konverziju. Druga solucija je produženje ili odlaganje otplate. U ovom slučaju korisnik će platiti veći iznos kamate, a rizik rasta franka i dalje postoji. Treća mogućnost je prevremena otplata. Pod uslovom da ima odakle da plati, korisnik i u ovom slučaju mora da plati više nego što je stvarno dobio.

Rešenje je u tome da se povrati ravnoteža u uzajamnim davanjima. ZOO u članu 133. sadrži odredbu koja to omogućuje: Ako posle zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane u toj meri da je očigledno da ugovor ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po opštem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze može zahtevati da se ugovor raskine. Ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se uslovi ugovora pravično izmene.

Rešenje su pregovori između banaka i klijenata. Pošto banke imaju mnogo veću pregovaračku moć, korisnike kredita treba da zastupaju udruženja za zaštitu potrošača, kojima bi pomagali pravni i ekonomski stručnjaci. U pregovorima treba da učestvuje i država u svojstvu posrednika. Odlaganje rešenja problema kredita u „švajcarcima” imaće za posledicu sve veće kašnjenje ili nemogućnost otplate kredita (to se već dešava), što nije u interesu banaka, ali ni države.

 
Politika, 12.08.2011.

Peščanik.net, 12.08.2011.

Srodni link: