- Peščanik - https://pescanik.net -

Sveljublje ili privatnost?

Jedva preživjevši raspojasano blagdansko sveljublje, (ne)vjernički se puk, hoćeš-nećeš okreće drugoj, svakidašnjoj, strani okupiranja pojedinačnih privatnosti. Dok je u blagdansko doba osnovna strategija (za histerijom nezaražene) bila u preživljavanju koncentriranih aktivističkih nasrtaja dobronamjernih nositelj(ic)a žlijezda slinovnica, ali i simboličkoga ljubavnog topništva, ostatak godine proteći će (kako se već sada čini) u još teže zaustavljivim tehno-ideologijskim nasrtajima na privatnost.

Sukus je simboličkoga sveljublja (u kojemu bi, nekako, svi da ljube sve), na polnoćki dakako, izrekao zagrebački nadpastir: „Otkad je Bog postao čovjekom i nastanio se među nama, nijedan se čovjek na ovoj zemlji ne smije više osjećati sam i napušten“. Zabraniti ljudima da se osjećaju sami doista je ambiciozan projekt, možda i odveć ambiciozan za smrtnike, pa je vrhunaravna pomoć gotovo nužna. Jer, prema logičkoj pretpostavci (koja, barem donekle, vrijedi i za obznanjenu vjeru), ovaj je naum smislen samo ako se „nijedan čovjek“ ne želi osjećati sam, ako baš ni za koga ne važi glasovito opori Nietzscheov izrijek: „Kada sam sâm, znam barem da sam u dobrome društvu“. Polazi se, dakle, od kolektivnosti kao odlikovanoga lika ljudske egzistencije, čak štoviše; nikomu nije dano da ju izbjegne, da joj nekako izmigolji, da bude sam i svoj.

Opravdanje je onih koji žele zabraniti samoću – čak i u narcističkoj verziji kojoj je splendid isolation naravna podloga (demonstrirana, primjerice, u svojedobno popularnim stihovima Warrena Zevona) – najopasnije onda kada je intimno vezano uz ljubav. Jer, od nje se je, zna se, doista teško braniti (iako katkada potrebno). Oni koji bi ljubavlju socijalizirali ljude promiču – nolens-volens – totalitarno nijekanje društva, bazirano ponajprije na (njima) poželjnoj neposrednosti odnosa među društvenim čimbenicima, te nijekanju same mogućnosti konstitutivnoga sukoba među njima (bez čega, međutim, oni – kao subjekti – nisu ni mogući).

Da bi se društveni subjekti uspostavljali nije dostatno njihovo međusobno (društveno) odnošenje, jer je njihov postanak vezan uz posebni locus tvorenja identiteta, privatnost. Upravo se privatnošću, koja specifično filtrira (i najšire) društvene utjecaje, omogućuje individualiziranost, dakle nosiva pojedinačnost svakoga od društvenih čimbenika. Termin privacy uvode u engleski (iz kojega se kasnije širi) 1890. pravnik (poslije i sudac Vrhovnoga suda) Louis Brandeis, te pisac i odvjetnik Samuel D. Warren u veoma često citiranome članku The Right to Privacy, objavljenome u „Harvard Law Review“. U kontekstu o kojemu je ovdje riječ važno je to da je bit privatnosti definiran kao “the right to be let alone“ dakle, kao pravo osobe da bude ostavljena na miru (nasamo).

Baš to nije moguće u danima (i noćima) na razmeđu godina, (gotovo) nitko neće biti ostavljen na miru, jer svi bi ostali s njime/njom nešto htjeli. Većina, već prema vlastitu samorazumijevanju, zna što je za ostale dobro, zna kada treba slaviti i – obvezatno – „biti sretan“ (npr. u „najluđoj noći“), ili kako treba pisati (npr. latinicom). Oni kojima je do privatnosti su, naravno, party-breakers (rasturači žurki u dobro pogođenome rock prijevodu), crne ovce, bijele vrane, itd. Jer, takvi ne žele drugo do da budu lišeni utjecaja ostalih (ma kako dobronamjeran on bio), a pojam privatnost i dolazi od latinskoga glagola koji označuje baš lišavanje (privo 1).

Razaranje privatnosti

Naslijeđe ranijih političkih sustava – podudarno s patrijarhalnom potkom lokalnoga društva – načelno je u hrvatskoj sredini otklanjalo (i otklanja) privatnost kao vrijednost, a posebice pak kao pravo; ta se praksa, razvidno je, i aktualno nastavlja (npr., ni u „Hrvatskoj općoj enciklopediji“, Leksikografskoga zavoda, niti u „Općoj i nacionalnoj enciklopediji“ u izdanju „Večernjega lista“ odrednice privatnost uopće nema). Da takva odrednica postoji, morala bi – što je u pristojnijim sredinama i slučaj – upozoriti na to da privatnost označuje osobnu sferu u koju ostali nemaju pravo uvida (osim onih koje osoba o kojoj je riječ pripušta u tu sferu). Odrednica bi, također, morala upozoriti na posebne (ustavno i zakonski određene) uvjete pod kojima javna vlast, ili drugi čimbenici, smiju povređivati pravo na privatnost. No, kod nas, eto, nema ni leksikografijske odrednice, a kamoli uljuđene (pravne, političke, policijske, medijske ili crkvene) prakse.

Nije to, jasno, pogubno tek u blagdansko doba; dapače – medijska i policijska, susjedska i vjerska invazija na privatnost stalna je, ne tek tolerirana, nego počesto i javno promicana društvena praksa. Takvo stanje traje dovoljno dugo (i intenzivno) da se sve više prihvaća kao normalnost, ali nerijetko i kao opravdanje za paranoične (ili, barem, paranoidne) obrasce ponašanja (nebrojeni se telefonski razgovori, ali i drugi komunikacijski kanali, svakoga dana prekidaju već rutiniziranom formulacijom: o tomu ćemo u četiri oka…). Ono što čitav kompleks čini još pogubnijim činjenica je da se pritom ne radi o nekoj lokalnoj specifičnosti, nego o participaciji u svjetskome trendu.

Taj je trend svojevrsnom eksplozivnom skandaloznošću ponovno postao svima očitim prije nešto više od pola godine, nakon Snowdenovih otkrića. Premda je naglasak većine interpretacija bio na – uobičajeno površnome – zgražanju nad činjenicom da ni „vođe američkih saveznika nisu ostali pošteđeni prisluškivanja“, sam je Snowden od samog početka jasno formulirao problem: “Američka vlada pokušava razoriti privatnost”. No, bio je, kako se je pokazalo, uspješniji u „krađi“ (nedopustivo skupljenih) špijunskih tajni, no u javnome nametanju jedne bitne teme. Zanimljivijim se problemom dominantnome diskursu učinilo Snowdenovo igranje skrivača, nezaobilazna Putinova uloga i (podjednako nezaobilazno) samosramoćenje Obame. U dodacima se moglo naći i Kineze, razne špijune (ili ljepotice u njihovoj pratnji) ili, na lokalnoj razini, pripovijedanje o Srbiji kao „crnoj rupi“ na američkoj špijunskoj karti, itd.

Privatnost je konceptualno ostala u pozadini ne samo zato što je u naravi suvremenih medija da okolišaju, dakle: obilaze oko neke teme. Ta je praksa već toliko proširena da je u političarskome (i izvještavalačkom) govoru već uobičajena formulacija: dogovorit ćemo se oko toga (kao i obično, svojom nesklapnošću taj govor, iole pažljivoj recepciji, otkriva ono što bi da skriva – dogovaraju se, najčešće, doista oko problema, a ne o njima). No, sustavsko okolišanje nije ni izdaleka jedini razlog za zapostavljanje bitnih aspekata privatnosti kao teme od čije površinske eksploatacije mediji već godinama žive; postoje, čini se, još barem dva:

– mediji, koji su u raznim varijantama globalno pronosili uvjerenje da vlasti, barem, „pretjeruju“ u žrtvovanju prava na privatnost interesima (inter)nacionalne sigurnosti i sami su mnogo prije dio problema, negoli sastavina njegova rješenja. Možda je najjasniji primjer za ovu konstataciju niz skandala vezanih uz Murdochove novine „News of the world“ koji su, posebice u proljeće i ljeto 2011, obilježili britansku (a dijelom i amerikansku) javnost. Industrija prisluškivanja svih i svakoga (među poznatima, bogatima, i moćnima, dakako) u cilju pribavljanja juicy news nadišla je i najgora očekivanja kritičara medijskih korporacija. A sam je skandal u svojoj razvijenoj fazi otkrio turobni paradoks: već i zbog tehničke opremljenosti jedina obrana od prisluškivanja za potrebe „žutih“ medija bili su oni koji to inače rade, ali u ime države, nacije, patriotizma, itd. (a nad kojima, barem načelno, ipak postoji barem neka vrst kontrole, dok nad medijskom reprodukcijom javnosti takve kontrole ni načelno nema). Riječju: Incidit in Scyllam, qui vult vitare Charybdim;

– svjetonazorski pristupi koji su – teorijski, a potom i aktivistički – mogli štititi privatnost od učestalih presezanja bili su suočeni s masivnim domoljubnim nabojem koji je (u cijelome svijetu?!) slijedio zbivanja 11. rujna 2001. Nasuprot toj sigurnosno-patriotskoj bujici nije bilo mnogo ideologijskih kandidata za obranu privatnosti kao vrijednosti po sebi. Ljevica je tradicionalno prezirala privatnost (smatrajući je – i u najboljim tekstovima – ustanovnom preprekom programski zadanoj socijalizaciji), feminizam je u ovome pogledu ostao u mnogome paraliziran jednom od svojih nosivih parola („privatno je političko“ – neovisno o drukčijem značenju koje je toj paroli originalno pridjevano), a liberalizam se, koji je iz tradicije imao najčišći kategorijalni sklop za zaštitu privatnosti, upravo u to doba našao na zlu glasu, kako zbog krivo pojmljene (i, na žalost, realizirane) postkomunističke tranzicije, tako, još i više, zbog asocijativne vezanosti uz globalno omraženi „neoliberalizam“.

Privatnost i anonimnost

Zaštita privatnosti konceptualno je, međutim, posljednjih desetak godina doslovce cvala u povodu u mnogome moralno (pa i pravno ili komunikacijski) neodrživih situacija na internetu. Internetska je anonimnost postala za mnoge zaštitnim znakom novoga komunikacijskog poretka, no sve se jasnije pokazuje da je njezina, nikako tek sporadična, posljedica upravo cyberbullying. Ma koliko to bilo neugodno, bitnim (posebice u Hrvatskoj) ostaje nešto drugo – internetski forumi, po strani od poplave govora mržnje i nesuvisloga prostakluka, jedva da išta doprinose iole ozbiljnoj javnoj raspravi. Teško da je i jedna važna tema inicirana (a kamoli argumentirana) na nekome od stotina foruma koje – posve nekritički – uzgajaju brojni portali. Moguće je da ti forumi imaju neku funkciju sa stajališta javnoga zdravlja (prije svega psihičkog), ali i to bi tek trebalo dokazati. Paradoks je, čak: perverzija u tomu da dio ljevice i liberala anonimnost na webu brani, premda je veoma teško zamisliti koncept privatnosti neke anonimne pojave (koja, naime, nije osoba).

Prava bez subjekta, ili fantomska prava, nisu samo popudbina liberalno-ljevičarske interpretacije interneta (praktički nitko od njih ne zastupa slična „prava“ kada je, primjerice, o pismima čitatelja riječ). Pridružuju im se – na drugi način i, vjerojatno, s drugim motivima – njihovi neprijatelji, velike komunikacijske korporacije. One, tako, u svakidašnju komunikaciju milijarda ljudi – ničime izazvani – uvode „pravo“ na telefonske pozive sa skrivenim pozivnim brojem, dakle „pravo“ na neravnopravnu komunikaciju (jedna strana zna s kime razgovara, druga pak ne). Neke od najvažnijih hrvatskih institucija imaju čak tehničku mogućnost da na zaslonima telefona koji primaju njihove pozive ostavljaju pogrešne brojeve (valjda zbog sigurnosti)…

Ukratko, štiti se fantomska privatnost anonimnih (na internetu, ili posredstvom mobitela) pa čak i institucija (!?), ali rijetko je na javnome dnevnom redu privatnost onih koji to, kao osobe u punome smislu riječi, zaista trebaju – da, na primjer, obitelji prononsiranih zastupnik(c)a nepopularnih stavova ne bi postajale automatski žrtvama te nepopularnosti. Riječju, tamo gdje se radi o zbiljskim osobama jedva se brani anonimnost (bez koje tih osoba ne može biti), no kada je riječ o cyber-anonimnosti (uz to i spoznajno posve neproduktivnoj – za razliku, recimo, od one koju rabe „Federalisti“) obrana je privatnosti ovih naširoko razmnoženih fantoma neprestance na djelu.

Pravo javnosti da zna

U hrvatskim je okvirima ova, više-manje univerzalna, situacija zaoštrena i sve očitijim djelatnim prijezirom značajnoga dijela medijske scene spram samoga koncepta (i, posebice, prakse) privatnosti. Pritom se najčešće rabe fraze poput: “pravo javnosti da zna”. No, ta je parola izvorno bila razvijena kao nijekanje sustavne tajnovitosti vlasti (arcana dominationis – još od Tacita), u cilju javne kontrole funkcioniranja aparata moći. Suvremena primjena toga načela, primjerice na ljubavni život glasovitih sugrađana/sugrađanki, sadržajno je naprosto besmislena – ali kao ideologija omasovljene prostote očito besprijekorno funkcionira.

Nije u svemu tomu sporno to da oni koji u javnosti (i od javnosti) žive imaju i dodatne obveze, da, u krajnjoj konzekvenciji, takvim statusom pristaju na djelomičnu redukciju svojega prava na privatnost. No, i ta bi cijena trebala imati (barem načelno određene) granice. Po strani od pomodnoga skandaliziranja nad nedostatkom morala u medijima (podobnoga za medijske emitere moralne panike à la Branimir Bilić), u Hrvatskoj je problem i ozbiljniji. Nije riječ tek o novinarskim ispadima (ma koliko česti oni bili), nego o paralelnome (ne i zajedničkom) kljaštrenju privatnosti u ime kršćanske ljubavi, (nad)državne (i korporacijske) kontrole nad osobama (uz zaštitu prava cyber-fantoma), feminističkoga politiziranja privatnosti i desetljećima kultiviranoga masovnog voajerizma.

Onima koji bi se od toga nekako branili preostaje tek – anonimnost. Ili, riječima koje je na vrata svoje sobe svojevremeno bio napisao jedan pacijent „žute kuće“ u Vrapču, preostaje tek da se na kućna vrata, umjesto imena npr., stavi natpis: „Molim da me se ne primjećuje!“. Od mržnje ili podcjenjivanja to možda i štiti, no od agresivne ljubavi ni to nije dosta – srećom njezino je trajanja (u punome kapacitetu) uglavnom ograničeno na dva tjedna godišnje.

Banka, 10.01.2014.

Peščanik.net, 10.01.2014.