- Peščanik - https://pescanik.net -

Svi smo u istom čamcu – zar ne?

U svakom trenutku, stotine hiljada Amerikanaca i Evropljana plovi svetom na „brodovima zabave“ – krstaricama kao što je Costa Concordia, koja se nasukala na greben i prevrnula kraj italijanske obale.

Ovi brodovi su fantastične kreacije, i milioni ljudi plaćaju ne tako mnogo da provedu nekoliko nedelja u rajskom mehuru, okruženi brojnim reprodukcijama slika i umetničkih dela iz davnih velikih civilizacija.

 

 
Želim da ispričam priču o rađanju moderne industrije krstarenja: kako je stvorena šezdesetih godina prošlog veka, kao obećanje da će svima na Zapadu približiti svet aristokratskog luksuza. Tu je i skrivena priča o tome šta je bilo od tog obećanja.

Mnogi prekookeanski brodovi zapošljavaju stotine radnika iz najsiromašnijih zemalja sveta, koji rade za mizernu platu – ponekad za manje od dva dolara na sat – i opslužuju putnike.

Mnogi od ovih radnika mogu da zarade za život jedino od milostinje putnika – od napojnica koje im ovi daju. U uvrnutom veselom svetu krstarica, konobari, kabinsko osoblje, kuvari i ostala posluga žive u stanju neprekidne ugroženosti – bez zaštite većine zakona o radu koji važe na kopnu. Pored toga, mnoge kompanije u čijem su vlasništvu ti ogromni brodovi ne plaćaju nikakav porez.

Međutim, sve to je bilo zamišljeno sasvim drugačije.

Najveća kompanija za krstarenja je Carnival Corporation iz Majamija (Costa Concordia je u vlasništvu jedne njihove podružnice). Carnival potiče iz jedne male kompanije osnovane šezdesetih godina, koja je imala utopijsku viziju da bi krstarice mogle transformisati svet. Jedan od njenih osnivača verovao je da su ti džinovski brodovi mašine koje će nas uvesti u novo razdoblje svetskog mira.

On je bio ubeđen da će prekookeanski brodovi ujediniti bogate zapadnjake i siromašne žitelje Trećeg sveta, odvodeći turiste u nove i daleke predele. To će omogućiti novo, prosvećeno međusobno razumevanje, koje će dovesti do jednakosti i pravde u čitavom svetu.

Ali nije tako ispalo. Ovo je priča o tome šta se zaista desilo – to jest kako se dogodilo nešto sasvim suprotno.

To je takođe priča o jednom od ključnih potrošačkih fenomena našega doba: demokratiji luksuza. Pola sveta je počelo da živi aristokratski, dok su stanovnici druge polovine pretvoreni u njihove sluge. To je omogućilo pravoj elitnoj aristokratiji našega vremena – koja je postala bogatija od bilo koje takve grupe u istoriji – da naizgled nestane i postane nevidljiva.

 

 
Ideja o eleganciji i aristokratskom uživanju na prekookeanskom brodu rođena je po uzoru na slike bogatih vladara britanske imperije koji lagano plove prema Indiji i Dalekom istoku, pijuckajući na palubi džin-tonik – koji im prinose muškarci u belim sakoima.

Međutim, sa demokratizacijom britanskog društva posle Drugog svetskog rata, sve više ljudi je poželelo da doživi to isto, i desila se takozvana „kruzer revolucija“. Šezdesetih godina izmišljeno je „jednoklasno krstarenje“ – putnicima je obećano da će ovo iskustvo i dalje biti ultra deluxe, ali da svako može da se ukrca na brod, bez podele na prvi i drugi razred.

Zapravo, ova ideja je rođena iz očajanja. Veliki putnički avioni na mlazni pogon preoteli su većinu prekookeanskih putnika, pa brodski prevoznici više nisu znali šta će sa svojim krstaricama.

Alan Viker je 1966. snimio divan dokumentarac o jednom ovakvom krstarenju. Krstarica se zove The Andes, i ovo je zabavna ilustracija posleratne britanske klasne strukture u malom, gde su svi zajedno strpani na jedan brod. Svi govore da se sjajno slažu – ali se međusobno ogovaraju i mrze novobogataše.

Ovde vidimo kako uživaju u žanrovskoj literaturi.

 

 
Ali, uvek se nađe i neki otpadnik.

 

 
Posebno mi se dopalo ono misteriozno dete na brodu, za koje se svi žale kako ide od jednog do drugog i poručuje putnicima da „začepe gubicu“, ali Viker nikako ne može da ga nađe.

Tu je i žena koja jednom pronicljivom rečenicom ukazuje na problem koji će snaći demokratizaciju luksuza. „Došla sam jer sam očekivala milionere“, kaže ona – „ali pronašla sam samo gomilu Hagetsa“. Hagetsi su bili fiktivna radnička porodica iz poznate radio drame toga vremena.

Kada ekskluzivna mesta postanu dostupna svima, prestaju da budu ekskluzivna.

Evo jednog dela filma.

Međutim, Amerikanci su ti koji su od revolucije krstarenja napravili globalni fenomen.

Sredinom šezdesetih, američka prekookeanska industrija pretrpela je katastrofu. Stari prerađeni ratni brod, Yarmouth Castle, krstario je Bahamima, zapalio se i poginula je 91 osoba. To je bio strahovit skandal, protivpožarni sistem nije radio, kao ni razglas. A kapetan je, kako se tvrdilo, među prvima uskočio na brod za spasavanje i odjezdio u noć. Kasnije se pravdao da je otišao da pozove pomoć.

Na ovoj slici vidimo razglednicu sa broda Yarmouth Castle i fotografiju požara.

 

 
Jedan izraelsko-američki preduzetnik po imenu Ted Arison prepoznao je priliku za oživljavanje prekookeanske industrije – uz upotrebu modernih brodova.

Sredinom šezdesetih, Arison se bavio aerotransportom u Njujorku, ali njegova porodica je tridesetih godina posedovala brodove u Palestini i Evropi, i on je želeo da pokrene posao sa krstarenjem.

Pronašao je jednog Norvežanina po imenu Knut Kloster, koji je imao odgovarajući brod. I Kloster je poticao iz stare porodice brodskih prevoznika. Obogatili su se na transportu leda iz Norveške u Evropu, a sada su imali ogromnu flotu tankera. Kloster i Arison su 1966. osnovali kompaniju pod nazivom Norwegian Cruise Lines sa sedištem u Majamiju.

Danas se Kloster i Arison smatraju utemeljivačima savremene industrije krstarenja. Na svom prvom brodu, Sunward, organizovali su jednonedeljna krstarenja za pripadnike američke srednje klase, iz Majamija za Jamajku – i uspeh je usledio odmah. Postali su bliski prijatelji.

Kloster je verovao da cilj kapitalizma nije samo u tome da se zaradi novac, već i da se on iskoristi za stvaranje boljeg društva. Smatrao je da se svet deli na bogati, industrijalizovani Zapad – i na Treći svet koji pokušava da se izvuče iz stega kolonijalizma. Smatrao je i da je distribucija globalne moći još uvek strahovito nejednaka.

Njegove krstarice trebalo je da poprave to stanje.

Klosteru se nije dopadala ideja da njegovi brodovi prosto vode dobrostojeće američke belce na jeftine odmore u daleke zemlje, gde lokalno stanovništvo živi u bedi. Podržavao je levičare na Jamajci koji su tvrdili da je „turizam kurvanje“.

Ovo su Kloster, njegova žena i jedan izuzetno veliki brod.

 

 
Kloster je organizovao sastanke u kompaniji, na kojima se raspravljalo o novim idejama koje će navesti američke turiste da se zainteresuju za život onih u koje upiru svoje foto aparate. Jedan sjajan predlog bio je da se ženama iz jamajčanskih fabrika kafe daju jeftini fotoaparati, kako bi slikale turiste prilikom obilazaka. Cilj je bio da turisti osete kako je to kad neko blene u tebe i fotografiše te kao da si životinja u zoološkom vrtu.

U svojoj divnoj i inteligentnoj knjizi o istoriji industrije krstarenja, Devils on the Deep Blue Sea, Kristofer Garin opisuje još jednu Klosterovu zamisao. Zvala se „Nova iskustva“, i podrazumevala je „jednu jamajčansku porodicu“ na svakom krstarenju.

New York Times je opisao šta je trebalo da se dogodi:

„Putnici će biti pozvani da neformalno upoznaju Jamajčane, da zajedno večeraju, piju, igraju, da postavljaju pitanja i da u prijateljskom razgovoru saznaju sve što ih zanima, uključujući i politička i rasna pitanja.“

A zatim – kada brod stigne na Jamajku – trebalo je da usledi „eksperiment upoznavanja ljudi“, gde bi putnici provodili jedan dan sa Jamajčanima koji su im bliski – lekari bi upoznavali lekare, nastavnici nastavnike – dakle, ljude za koje je Kloster smatrao da će biti „dovoljno artikulisani da komuniciraju“.

Jedini problem je bilo taj što na Jamajci nisu mogli da nađu dovoljno pripadnika srednje klase, a za mnoge koji su smatrani odgovarajućim ovaj eksperimet je bio strahovito ponižavajući. Uz to, Kloster je saznao da se, njemu iza leđa, u centrali u Majamiju ovaj eksperiment zove „Izvedi crnju na ručak“.

 

 
Klosteru je pomagao njegov podpredsednik za odnose sa javnošću, po imenu Herb Hiler, koji je bio neka vrsta supkulturnog teoretičara menadžmenta. Hiler je 1970. napisao najbolji strateški plan svih vremena:

 

 
Znamo da je krstarenje format koji se može prodati. Vidimo samo ono čemu se približimo. Mi smo zbir naših iskustava, sabijen u avionski kljun našeg dolaska. Iza tog avionskog kljuna smeštena je bomba neverovatne snage. Ona je potencijalni kulturni istrebljivač. Ona bruji, zuji, kruži nad nepoznatom sredinom. Zanosi se kao gost na nekoj čudnoj planeti, začuđen oblicima i impulsima oko sebe. To je ogroman energetski naboj.

Ali onda je sve krenulo naopako, jer je Kloster otkrio da njegov prijatelj i poslovni partner, Ted Arison, nije od onih finih kapitalista, nego od onih sasvim nemilosrdnih.

Kloster je tvrdio da Arison uzima avanse od rezervacija koje je trebalo da čuva, i da taj novac koristi za razne sumnjive poduhvate. Uz to, veliki deo novca je nedostajao. Kloster je optužio Arisona za prevaru, Arison je to porekao i izbila je velika svađa. Arison je napustio kompaniju i odneo sa sobom sve rezervacije. Onda je Kloster jedne noći provalio u Arisonovu novu kancelariju i ukrao ih.

Arison je osnovao novu kompaniju pokušavajući da nadigra Klostera – zvala se Carnival Cruises, a njen finansijer bio je fantastičan lik po imenu Mešulam Riklis.

Riklis je bio krupna zverka u oblasti neprijateljskog preuzimanja kompanija tokom sedamdesetih i osamdesetih, i služio se visokorizičnim obveznicama za izgradnju svoje finansijske imperije. Proslavio se po tome što je 1981. organizovao luksuzne večere za članove žirija Zlatnog globusa – a mnogi misle da je to razlog zašto je te godine nagradu dobila njegova žena, glumica Pia Zadora, za ulogu u filmu Leptir.

Ovo je slika Teda Arisona.

 

 
Da bi podstakao rast kompanije Carnival Cruises, Arison je spustio kriterijum – ponudivši iskustvo krstarenja ljudima koji ga nikada ranije ne bi uzeli u obzir. Zatim mu se 1977. sreća osmehnula, jer je televizija ABC počela da emituje seriju Love Boat. Serija je istog trenutka postala hit i transformisala je imidž krstarica. Ne samo što ih je predstavila kao seksualni raj, već presudno, kao raj otvoren za svakoga. To je bila sušta suprotnost eksluzivnom i nedostižnom svetu prikazanom u Dalasu i Dinastiji.

 

 
Međutim, da bi krstarenje postalo povoljno, Carnival je morao da smanji troškove – i Arison je to uradio kroz restruktuiranje menadžmenta. Koliko su mere bile oštre, videlo se 1981. godine, kada su se posade dvaju „zabavnih brodova“ u Carnivalovom vlasništvu odlučile na štrajk. Posade nisu bile sindikalno organizovane, već se radilo o spontanoj reakciji na surove uslove u kojima su bili prinuđeni da žive i rade, i na niske plate.

U tom trenutnu, drugi u komandnom lancu bio je Arisonov sin, Miki. U Garinovoj knjizi opisano je šta je Miki uradio. Čekao je četiri dana, a zatim pozvao istaknute štrajkače da siđu na obalu i razgovaraju. Ali to je bio trik.

Za to vreme, Miki je poslao lažne televizijske helikoptere da obleću oko broda. Štrajkači su pojurili na palubu da pred kamerama pokažu transparente – i u tom trenutku, privatno obezbeđenje sa šlemovima i palicama pojurilo je na brod. Opkolili su preplašene štrajkače, odvukli ih sa broda i predali imigracionoj službi – koja ih je odmah deportovala nazad u Honduras.

Ovo je bila sušta suprotnost Klosterovom utopijskom kapitalizmu.

Ali Knut je imao još jednu viziju pomoću koje će se svi u industriji krstarenja obogatiti više nego što su mogli da sanjaju.

Kloster je još uvek upravljao kompanijom Norwegian Cruise Lines, kada je 1986. došao na ideju o „projektu Feniks“, što je trebalo da bude gigantski brod kakav niko još nije video.

Novinar Kristofer Garin ovako opisuje Klosterovu viziju:

Feniks je trebalo da prima zapanjujućih 5.200 putnika, kao i dodatnih 1.800 članova posade – što je otprilike bilo isto kao i ukupni kapacitet flote bilo kog njihovog konkurenta. Brošure su oduševljeno opisivale brod dizajniran za 21. vek – „plutajuću metropolu“, brod sa sopstvenim horizontom.

Nadgradnju broda trebalo je da čini nekoliko kula, od kojih bi svaka bila visoka osam ili devet spratova, izgrađenih iznad velike sale koja bi se prostirala na površini od četiri fudbalska terena. Imao bi plaže, palme, i pokretno pristanište, gde bi mogli da se usidre manji brodovi. Za razonodu bi ukupno bilo odvojeno 9.300 kvadratnih metara.

 

 
Tipično za njega, Kloster je ovo smatrao jednim od načina za stvaranje boljeg sveta. U brošuri je pisalo:

Danas, direktori najvećih kompanija sleću svojim helikopterima na srednju kulu, kako bi učestvovali na konferenciji o kapitalizmu i razvoju Trećeg sveta.

Ali upravni odbor NLC smatrao je da je Kloster sišao s uma, i on je 1987. napustio kompaniju. U svom poslednjem govoru uporedio je sebe sa Džonom Deloreanom, rekavši da je „biznis u Americi bezličan“ – i nestao sa scene. Ili se bar tako činilo.

Međutim, narednih godina sve ostale korporacije u Majamiju, pre svega Carnival, radile su upravo ono o čemu je Kloster sanjao. Gradile su superbrodove po ugledu na „plutajuću metropolu“ koju je on želeo da napravi.

Savremene krstarice neverovatno podsećaju na „projekat Feniks“ – osim u jednom detalju – niko ne dolazi na krstarenje da razgovara o problemima sveta u razvoju i stvaranju svetskog jedinstva.

Taj deo Klosterove vizije nije se održao.

Umesto toga, ovi brodovi su postali plutajuće palate, gde se svi ponašaju kao aristokrate na morskoj plovidbi.

Devedesetih je BBC snimio dokumentarnu sapunicu na jednom od novih gigantskih brodova – Galaksiji, u vlasništvu kompanije Royal Caribbean Cruises, takođe sa sedištem u Majamiju. Evo nekih inserata iz nekoliko epizoda – pružaju dobru sliku života na brodu, i njegove ekstravagantne uvrnutosti.

Naročito mi se dopao „ponoćni švedski sto“. U ponoć se otvaraju vrata ogromnog restorana i sva sila putnika navire i baca se na skulpture od hrane, dok jedna članica posade stoji iznad njih sa mikrofonom i preko razglasa recituje statističke podatke koliko se hrane pojede na jednom putovanju.

Ali ova serija pokazuje i kako se zaista živi ispod palube. Spojio sam sve delove sa Edvardom, koji je upravo unapređen u „batlera“. Stiče se dobar utisak o tome koliko je posao naporan. Edvard radi po osam meseci, uz vrlo dugo radno vreme, sedam dana u nedelji, i dobija samo dva slobodna sata svakog drugog dana.

Savremene gigantske krstarice koje su se pojavile devedesetih, predstavljaju nešto više od pukih brodova. One su zapravo plutajuća društva. Ali ova društva su izrazito čudna.

Mnogi prekookeanski brodovi funkcionišu kao čista vizija kapitalizma. Plutajući svetovi skoro da ne plaćaju nikakav porez, mnoge radnike štite samo malobrojni zakoni, a mnogi od njih preživljavaju samo ako zadovolje potrebe i prohteve putnika, toliko da im ovi daju veliku napojnicu. To je slobodno tržište u najslobodnijem mogućem obliku.

Sve je to moguće zbog principa „pogodne zastave“. To je bila ideja koje su se dosetili Amerikanci početkom Drugog svetskog rata, koja im je omogućila slanje pomoći Britaniji. Ruzvelt se bojao da bi Hitler mogao objaviti rat Sjedinjenim državama – pa je doneo zakon koji je omogućio američkim brodovima da se registruju u Panami ili Liberiji.

Pogodna zastava je nastala iz altruizma, ali sada se koristi iz čisto sebičnih razloga. Mnoge kompanije registruju svoje brodove u zemljama poput Paname ili Liberije, što znači da ne moraju da plaćaju poreze na dobit u Americi, i ne ograničavaju ih zakoni o radu.

Novinari i istoričari koji su se bavili ovom industrijom objasnili su rezultat. Na mnogim brodovima, hiljade radnika u potpalublju često radi sedam dana nedeljno, ponekad do četrnaest sati na dan. Plaćeni su dva do tri dolara dnevno – i da bi zaradili za život, oslanjaju se isključivo na napojnice. Čoveku je nemoguće da stigne da obavi sav posao koji se od njega zahteva u jednoj smeni, pa tako i sami radnici moraju da plaćaju druge radnike da im pomognu.

Rezultat je uvrnuta skrivena ekonomija.

U svojoj knjizi, Kristofer Garin opisuje kako mnogi radnici moraju da podmićuju druge u složenoj brodskoj hijerarhiji – konobari plaćaju kuvarima da bi hrana bila topla, čistači kabine moraju da potplaćuju šefa vešernice da bi na vreme dobili čiste posteljine. On opisuje svet u kojem krstarice u potpunosti koriste slobode „pogodne zastave“ kada su u pitanju radnici. Ceđenje radne snage uz najmanju moguću platu jedan je od ključnih razloga za profitabilnost ove industrije, i krstarice su ovim delom posla potpuno ovladale.

Odgovarajući na takve kritike, kompanije tvrde da su životni uslovi osoblja u velikoj meri poboljšani. I kažu da je sistem minimalnih plata i velikih napojnica jedini način da cena aranžmana ostane pristupačna. Takođe kažu da radnik, uz dovoljan broj putovanja, može da zaradi relativno dobru platu. Ali priznaju i da je rad mukotrpan.

Godine 2001, tadašnji direktor korporacije Carnival, Bob Dikinson, pristao je da bude zamorče u BBC-jevom dokumentarcu Back To The Floor. Dikinson je prihvatio posao najnižeg člana posade na Carnivalovom brodu Fun Ship MS Imagination, koji je krstario Karibima.

Za to mu treba skinuti kapu, jer emisija pokazuje koliko je naporan i zastrašujuće nesiguran ovaj svet. Prava zvezda filma je Alina, Rumunka koja čisti kabine za 45 dolara mesečno, i koja u emisiji radi sa Dikinsonom.

 

 
Alina zna da je Dikinson šef, i primetno se suzdržava. Ali i pored toga, jasno nam stavlja do znanja kakav se život zaista vodi na Carnivalovim „zabavnim brodovima“.

Primetio je jedan veliki problem u pravcu razvoja krstarica. One su osmišljene kao ogromni plutajući teatralni mehuri, u koje obični ljudi mogu da uđu i da se na nekoliko dana predaju luksuznim uživanjima koja su nekada bila privilegija bogataša.

Ali gde da odu oni zaista bogati i moćni – ako se svi Hagetsi ponašaju kao da vladaju svetom?

Knut Kloster je smislio rešenje. Osmisliće najluksuzniju plutajuću metropolu svih vremena, na koju mogu da dođu samo bogataši. Oni će moći da kupuju luksuzne apartmane za nekoliko miliona dolara i mirno plove bez dosadne svetine.

Ovo je reportaža iz BBC-jevog jutarnjeg programa 1998, kada je ovaj brod iz snova prvi put najavljen.

Kloster je prikazao brod 2002. Nazvao ga je Svet. Kao i svi ostali, izgleda da je i on odustao od svoje ranije vizije svetskog jedinstva i solidarnosti sa siromašnima i poniženima – ovo je bila utopija isključivo za bogate.

Novinarima je bilo dozvoljeno da pogledaju brod – i Oliver Berkman je opisao šta je video:

„Ovo nije ni privatna jahta, niti krstarica“, rekao je Kloster. „To je životni stil koji nadmašuje sve što je ikada postojalo.“

Svet – dugačak 200 metara, na dvanaest nivoa, koji je navodno koštao 532 miliona dolara – redefinisao je značenje ekskluzivnosti. Za milion i po do pet miliona funti, ultra-bogati mogu da kupe stan u ovoj, praktično, plovećoj državi, koja ima svoje tržnice, šest restorana, jedini teniski teren u pravoj veličini na moru, crkvu, nekoliko bazena, od kojih jedan može da posluži i kao plesni podijum, stazu za trčanje, spa od 650 kvadratnih metara, heliodrom, pokretno pristanište, i jednog člana posade po stanovniku.

Apartmani su se dobro prodavali. Mnoge milijardere očigledno je privukla činjenica da je multi-konfesionalnu crkvu dizajnirao član norveške grupe A-Ha.

 

 
Ali kako se bližio dan za isplovljavanje, 30 od ukupno 110 apartmana ostalo je neprodato. Onda je kompanija učinila nešto o čemu nije obavestila stanovnike. Iznajmila je apartmane „vrlo bogatim“ ljudima koji su želeli da odu na krstarenje.

Sredinom 2002, Svet je krenuo na putovanje oko sveta. I sve je pošlo naopako – oni „vrlo bogati“ putnici očigledno su se polakomili na besplatno piće i krenulo je teturanje i povraćanje. Ponašali su se kao Hagetsi. Stanovnici su se razbesneli – i na brodu je doslovno izbila pobuna. Stanovnici su se 2003. udružili i otkupili brod od banaka u čijem je bio vlasništvu.

Svi putnici su proterani – i Svet je otplovio u tajanstvenu ekskluzivnost.

 

 
Kada su Knut Kloster i Ted Arison pre četrdeset godina došli na ideju da organizuju moderna krstarenja – barem jedan od njih je imao viziju o izgradnji nove ere svetske harmonije i mira.

Razvoj i mutacija krstarenja u narednih četrdeset i nešto godina išli su u korak sa promenama savremenog kapitalizma – od naivne utopijske vere u transformaciju sveta – do surove, strogo utilitarne vizije slobodnog tržišta, gde se od svih, i iznad i ispod palube, očekuje da se ponašaju kao „racionalni maksimizatori korisnosti“.

I danas svet modernih krstarica reflektuje savremenu strukturu našeg društva. Milioni ljudi žive u svetu gde očekuju luksuz koji je ranije bio dostupan samo malobrojnima. S druge strane, milioni drugih širom sveta muče se iz dana u dan da održe stubove na kojima počiva taj lažni luksuz.

Za to vreme, malobrojna elita zaista bogatih i moćnih plovi daleko odatle u sopstvenom brodu – i proteruje svakog ko se napije i drzne da njihovu plovidbu nazove krstarenjem.

A naši lideri nam govore da svi plovimo na istom brodu.

Ali šta ako brod počne da tone? Da li će ti lideri prvi uskočiti u čamce za spasavanje i odjezditi u noć, uveravajući nas da idu po pomoć?

 

 
bbc.co.uk, 31.01.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 15.02.2012.