Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Ekonomski program kojim se garantuje isplata plata za sve radnike i zaposlene, pomoć privrednim subjektima, a pre svega mikro, malim i srednjim preduzećima, i privremena finansijska pomoć nezaposlenima, jedino omogućava da svi zaista ostanemo kod kuće i uspešno prebrodimo epidemiju. Potrebna nam je država koja brine o svim svojim građanima, a ne sadašnja simulacija države, koja brine samo i isključivo o profitu velikih igrača.

Svi nam govore da je jedan od načina da se zaustavi pandemija i umanji šteta po zdravlje ljudi prouzrokovana korona virusom – da svi ostanemo kod kuće. Svi, osim ljudi koji su zaposleni na poslovima koji su neophodni da bi naša država i naši gradovi funkcionisali nesmetano: od zdravstvenih radnika, preko proizvođača i prodavaca hrane i drugih esencijalnih potrepština, do rudara, novinara i đubretara. Ali da li možemo svi da ostanemo kod kuće i kako pomoći onima koji ne mogu?

Iako su predstavnici vlasti u početku odbijali da prihvate realnost i širenje epidemije, ipak su, kad su shvatili da se šale sa životima ljudi, uveli nužne restriktivne mere, na nesreću putem nelegalno proglašenog vanrednog stanja. Cilj ovih mera je da se onemogući neposredna interakcija građana i „poravna krivulja“ zaraženih kako zdravstveni sistem ne bi krahirao zbog opterećenja od istovremenog oboljenja velikog broja ljudi, za šta nijedan zdravstveni sistem na svetu nije spreman. Predstavnici vlasti, a posebno predsednik, premijerka i ministar zdravlja, nikako nisu zadovoljni ponašanjem građana te im svakodnevno prete tokom konferencija za novinare i uvode sve restriktivnije mere. Međutim, put od neozbiljnog pristupa epidemiji do jednog od najrestriktivnijih u Evropi, pređen je u svega nekoliko dana, uz brojne kontradiktorne i dramatične istupe predstavnika vlasti kojima su dodatno zbunjivali građane. Zato bi odgovornost za ponašanje ljudi pre svega trebalo da snosi vlast, zbog načina na koji je odluke donosila, njihovo sprovođenje organizovala i načina na koji ih je komunicirala.

Ali pored nesavesnih i neodgovornih građana, koje predstavnici vlasti ne propuštaju da pomenu na konferencijama za novinare, postoji veliki broj ljudi koji ne može da ostane u svojim kućama. Ne mislimo na one koji rade kako naši gradovi ne bi stali, već na one koji ne mogu to sebi da priušte. Život košta, a najskuplji je za one koji imaju najmanje.

Nije namera ovog teksta da se osporava potreba za restriktivnim merama, nego da se osudi način na koji se one donose, obrazlažu i sprovode, i ukaže na veliku „slepu mrlju“ u pristupu krizi ovih vlasti. Vlast svesno preusmerava pažnju javnosti na sugrađane starije od 65 odnosno 70 godina plašeći ih nabrajanjem beogradskih grobalja koja neće imati dovoljno parcela ukoliko se ti ljudi prošetaju jednom dnevno; svesno optužuje za manjak patriotizma srpske državljane koji su se vratili ili pokušavaju da se vrate iz inostranstva „jer nam donose virus“ i „žele da se kod nas leče besplatno“, ili za nedisciplinu građane koji brinu o svojim kućnim ljubimcima, koji bi da se prošetaju, ili one koji krše pravilo obaveznog karantina. Vlast svesno ne želi da spomene radnike koji svakoga dana odlaze na posao, pokušavajući da stignu polu(ne)organizovanim prevozom na svoja radna mesta. One koji rade u fabričkim postrojenjima tzv. velikih firmi i koji svakog dana odlaze na posao, dovijaju se za prevoz i zaštitnu opremu, borave u zatvorenim prostorima zajedno sa svojim kolegama i nadaju se da se neće razboleti, ali se istovremeno plaše da će ostati bez posla. Za njih se ne može reći da proizvode ono što su u ovom trenutku esencijalne potrepštine. Šta oni proizvode? Profit za vlasnike velikih firmi i korporacija. Njihovi poslodavci su odavno kod kuće, a njih primoravaju da rade, kršeći specijalne mere o bezbednosti i zaštiti zdravlja na radu. Mnogi od privrednih subjekata koji ove mere krše, i to ne samo tokom vanrednog stanja, su primaoci državnih subvencija za doprinose za zaposlene i omiljeni privrednici naše vlasti.

Istovremeno, vlasnici mikro, malih i srednjih preduzeća su većinom obustavili rad. Ušteđevine nema dovoljno da se preguraju naredni mesec ili dva, dovijaju se za plaćanje doprinosa, poreza i plata radnicima, a znaju i da je plaćanje pdv-a „tu iza ugla“. Njihovim radnicima je još teže. Smanjene su im plate, a mnogi su već otpušteni ili ih otkaz čeka već naredne nedelje. Ukoliko se epidemija i vanredno stanje produže za dva meseca, najverovatnije će i vlasnici mikro i malih preduzeća deliti sudbinu svojih radnika. Dok je većina mikro, malih i srednjih preduzeća ugrožena i upitno je da li će preživeti ekonomske posledice epidemije, veliki igrači i dalje zarađuju, a njihovi radnici rade. Vlasnici velikih preduzeća verovatno nisu zadovoljni trenutnom produktivnošću, ali bar znaju da njihovi radnici dobro razumeju posledice „eksternih šokova“ po proizvodnju i da se nadaju da će barem zadržati kakvo-takvo radno mesto. Njihovi radnici se nalaze u dilemi: da li je bolje da poslodavac donese odluku da privremeno obustavi rad, pa da nas tako faktički otpusti ili da nastavimo sa radom nadajući se da nećemo završiti na respiratorima?

Ovo nije privatna dilema niti problem pojedinaca – ovo se tiče svih nas. Ako ostanu kod kuće samo oni koji to mogu sebi da priušte, nećemo biti bliže smanjenju epidemije, već će to dodatno opteretiti naše medicinsko osoblje i zdravstveni sistem, a siromaštvo će uništiti našu zajednicu koju nejednakost sve više razara. Politička zajednica čiji smo članovi mora da se brine o svima nama, jer se jedino tako brine za javno zdravlje. Ako je odgovor u popularnom sloganu koji nam svakog dana predstavnici vlasti i spikeri sa televizija saopštavaju – „ostanite kod kuće“ – mora se omogućiti da ljudi mogu da priušte da ostanu kod kuće, a da time ne ugroze opstanak svojih porodica. Da, možda su neki ljudi zaista neodgovorni kada izlaze napolje, ali to nisu ovi ljudi – neodgovorna je vlast koja ne stvara mogućnosti da svima materijalno obezbedi egzistenciju. Umesto ljutnje, zatvaranja delova grada, kažnjavanja kućnih ljubimaca, lova na „nedisciplinovane građane“ pri čemu se, već sada to vidimo, krše ljudska prava na način na koji to ni vanredno stanje ne dopušta, država bi morala da usvoji ekonomske mere podrške najugroženijima, onima koji su bili bez doma i posla i pre epidemije, radnicima koji upravo ostaju bez posla ili snose rizik rada u nemogućim uslovima, i privrednim subjektima, i to posebno mikro, malim i srednjim preduzećima koja su svuda na udaru. Samo na taj način svi mogu ostati kod kuće, sigurni da kiriju, račune i hranu mogu platiti i da će se vratiti na stari ili tražiti novi posao nakon završetka vanrednog stanja.

Ovom se krizom ne može upravljati deljenjem građana na zaraženo i zdravo tkivo. Tu smo igru iskusili više puta i na nju nikada više ne smemo nasesti. Ekonomska podrška za radnike i privredne subjekte u vanrednim okolnostima nije nešto nemoguće niti nezamislivo, čak ni za mnoge kapitalističke države, o čemu svedoče mere koje se svakodnevno usvajaju u zemljama Evropske unije. Plaćamo poreze i prihvatamo obavezu poštovanja zakona države, sa kojima se često i ne slažemo, da bismo bili zaštićeni u uslovima velikih kriza koje ne zavise i nisu prouzrokovane od strane građana, što je svakako slučaj pandemije. Ako ni takve zaštite nema, šta će nam takva država?

Autori su aktivisti Inicijative Ne davimo Beograd. Robert Kozma je politikolog, a Biljana Đorđević docentkinja na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu.

Peščanik.net, 30.03.2020.

KORONA