- Peščanik - https://pescanik.net -

Svršena stvar

 
Radio emisija 03.11.2006, govore: Miloš Vasić, Vladimir Todorić, Jovana, Dražen, Bojan, Stanislav i Milan iz LDP i GSS i Nikola Vitas.

 
Svetlana Lukić: Tek je peti dan posle referenduma, ali su se svi potrudili da slavlje zbog pobede ustava i svih svetih prođe brzo, skoro neprimetno, kao da smo samo usnuli jedan mali, ali koristan san, koji će nam omogućiti da brže stignemo i do Prištine i do Brisela. Nad toliko toga smo naricali u ovih šest godina posle 5. oktobra. Naricali smo nad onim što nikada nismo imali, niti je bilo nade da možemo imati – koliko-toliko pristojnu državu i malo manje ponižavajući život. Činilo se ipak da smo se 5. oktobra izborili za slobodno izjašnjavanje građana na biralištima. Sa tog jedinog stepenika na koji smo se bili popeli, proteklog vikenda su nas oborili. Ovaj referendum je bio sve samo ne slobodno izjašnjavanje građana.

Pritisaka i patriotskih ucena bilo je i pre početka glasanja, ali je nedelja posle podne bila sramotna. Predsednik vlade nam je pretio da će ako ne izađemo i ne izglasamo ustav, posledice po našu zemlju biti nesagledive. Mediji su preneli navodnu vest da Albanci spremaju vatromet, kojim će šiptarski separatisti slaviti našu propast. Vladike su izvukle na glasačko mesto patrijarha Pavla, da nas bude sramota što taj svetac koji hoda krši svoj monaški zavet i izlazi na glasanje, a mi stado pravoslavno ručamo kod kuće prve sarme ili poslednje punjene paprike.

Patrijarh Pavle je još jednom poslušao svoje verne čuvare, kao što ih je slušao i onda kada je išao na noge Miloševiću, Milutinoviću, primao Arkana, generala Lazarevića i Vojislava Koštunicu. Jedino je Njegovu svetost patrijarha srpskog gospodina Pavla izdala snaga kada je trebalo da ode i kaže koju reč nad odrom Zorana Đinđića.

Građani ove zemlje su na isti takav način tretirani od svoje vlasti i to nam je demonstrirao u nedelju uveče predsednik parlamenta, Predrag Marković. Rekao nam je da smo svi mi koji smo ovaj referendum bojkotovali u stvari prizivali protektorat ili diktaturu. Da prevedem ovo sa protektoratom – mi smo u miru izdajnici ili petokolonaši, a u ratu bi nas zvali kvislinzima ili lokatorima. Maskota G17 plus našla je izgleda novog učitelja umesto Miroljuba Labusa – Tomislava Nikolića.

Jedan od najvećih gubitaka koje smo pretrpeli na ovom referendumu je konfuzno, plašljivo i sumnjivo ponašanje CESID-a. Napadi Koštunice i njegovih najbližih saradnika na CESID počeli su odmah posle 5. oktobra. Na jednom od onih neuspelih izbora za predsednika republike, Demokratska stranka Srbije je napala CESID kao ekspozituru Demokratske stranke. Kuka i motika se digla na CESID posle referenduma u Crnoj Gori. Nezavisni DSS analitičar, Slobodan Antonić, u nedelju uveče je na državnoj televiziji optužio CESID za slabu izlaznost u subotu, jer je CESID u preliminarnim istraživanjima pre referenduma tvrdio da će na referendum sigurno izaći četiri miliona ljudi, i šta – ljudi su se u subotu opustili, a u nedelju ujutru su prvo prokleli CESID, a onda otrčali do prvog biračkog mesta i glasali. Dakle, oni u koje smo gledali kao u boga, kojima smo bezrezervno verovali na svim dosadašnjim izborima, CESID, od nedelje je za mnoge pod velikim znakom pitanja. Ili su morali malo manje da se znoje ili da izađu kao i uvek do sada i da nam kažu šta se dešavalo iza paravana.

I predstavnici Evropske unije koji su posmatrali referendum, tvrde da je sve bilo u redu i da ko gubi ima pravo da se ljuti. Brine me ovaj dodatak, ko gubi ima pravo da se ljuti, to je čist višak i, uz rizik da zvučim gubitnički i rasistički, reći ću da su nam Evropljani najzad jasno stavili do znanja da osim Bantu crnaca za njih postoje i Bantu Srbi. Ovo je, izgleda, po njihovom mišljenju dovoljno demokratije za nas, višu lestvicu nismo u stanju da preskočimo. Kako bi rekao jedan britanski analitičar, nekadašnji Blerov saradnik, moramo se naviknuti na dvostruke aršine: među sobom Evropljani mogu funkcionisati u skladu sa najvišim demokratskim standardima, ali pri susretu sa drugim svetom, Evropa mora uvažiti zakone džungle koji vladaju na tim divljim terenima.

Ovakav odnos međunarodne zajednice prema srpskim vlastima podseća na ono vreme kada su ne znajući šta će sa njim, Miloševića proglasili faktorom mira i stabilnosti na Balkanu. Posle su se dosetili drugog diplomatskog rešenja srpskog pitanja – bombardovanja.

Na početku Peščanika slušate novinara lista Vreme, Miloša Vasića.

Miloš Vasić: To je bio jedan od onih mađioničarskih slučajeva, znaš ono, izleti čupavac iz kutije, pa izvučemo zeca, pa izvučemo ustav iz cilindra. Videlo se na samom početku kako je ta cela stvarbila spakovana u tren oka. Odmah se videlo da je tu postignut nekakav besprincipijelni kompromis. Onda se to meni zgadilo, jer je kompletna priča sa ustavom uvreda za zdrav razum i lepo vaspitanje. Uopšte nisam hteo da se bavim time, ne zanima me, baš me briga i ostalo. Pa sam pravio društvo nekoj mojoj drugi iz detinjstva i komšinici, koja je funkcioner LDP-a za opštinu Zvezdara, pa smo merkali iz jednog auta jedno glasačko mesto i lupali crte, prateći istovremeno razne programe na radiju u autu, uključujući i čuveni radio Fokus. Pa sam baš između pet i sedam popodne bio svedokom nagle navale, posle čujem da su se tu detonirali svi mogući, i patrijarh Paja i Voja. Onda je radio Fokus insistirao, parola je bila – nemojte da se Agim Čeku raduje, on je čovek već spremio vatromet. Ali ispalo je da je to naše glasačko mesto otprilike odgovaralo grafikonima izlaznosti, koje smo objavili u ovom broju Vremena. Ali s obzirom na uloženi trud, rezultat je malo razočaravajući. Ja sam očekivao više, s obzirom na to koliko su se oni trudili.

Tu se nalazimo u jednoj situaciji u kojoj su oni, da iskoristim metaforu mog druga Milana Miloševića, došli da se venčaju i rekli – da, ali nekako preko one stvari. Pa sad da vidimo da li će da konzumiraju prvu bračnu noć. To ćemo znati za Mitrovdan, kada se hajduci rastaju. Sve je to jedno smandrljavanje. Moram da citiram Danu Popović s Ekonomskog fakulteta, prepametnu ženu, koja je lepo u današnjoj Politici objasnila da je Koštunica doneo ustav mnogo brže nego što je Zoran Đinđić ikada izbacio punu pepeljaru kroz prozor. Da vidimo onda ko je smandrljator, ko radi na brzinu i, što kaže Dana Popović, u pitanju je politički pragmatizam i nemojte više da se folirate da ste kabinetski ljudi. Oni sada imaju taj ustav i sami su sebi natovarili to nesrećno Kosovo na vrat da bi taj Ustav, po njihovom mišljenju, uopšte doneli. Oni bi ga doneli i bez Kosova, ali kako bi onda braća radikali tu ušli. Osim Kosova, koje je završen slučaj i ne bih trošio reči na to, natovarili su si donošenje ustavnih zakona i praktično dali svoja jajca u ruke Vučiću i Nikoliću, jer im je potrebna dvotrećinska većina. Pošto su oni ljudi legalisti i ljudi kontinuiteta, sada to treba da se izglasa u skupštini, koja je manje- više, kako da vam objasnim, u ostavci, ali moraćemo još i to.

Slušam pre neki dan Tomu Nikolića na nekoj televiziji kako prede kao zadovoljni mačak, kaže – sad ćemo da vidimo čija nana crnu vunu prede, ko ide po slovo Z i onu ostalu radikalsku retoriku, jer sad vas imamo za jajca i šta ćete sada da radite. Moraćete da proglasite Voju Šešelja za sveca ili već šta god nam padne na pamet. Ovi će morati da pristanu, jer bez saveznika radikala i socijalista ne mogu da završe svečano ništa. Tako da, kako god to čovek okrene, tu nastaje neko zamešateljstvo. Stvarno ne vidim šta će oni dalje s tim, najverovatnije će poštovati taj ustav onoliko koliko su poštovali i Miloševićev, to jest u meri u kojoj im to odgovara. Ne vidim šta će im skupština od 250 poslanika, kada im je dovoljna skupština od pet poslanika. Ako je stranka vlasnik mandata, šteta je trošiti sve te grdne dnevnice i putne troškove, za šta su drugovi radikali eksperti. Lepo su im pametni ljudi objašnjavali da, kada se izvuče kubni koren, to vam je otprilike 150-160 poslanika, puna kapa. Ali ne, ima tu gladnih usta na partijskim jaslama, treba namiriti sve to. To je najviše nalik Nušićevim komedijama s kraja XIX veka, gde su se događale slične stvari: Jututunci su dobili Juhahahu i baš ih briga i evo nama veselja.

Već su babe na radio Fokusu, njih nekoliko za redom, tražile od Marka Jankovića da svi koji bojkotuju ustav budu proterani iz Srbije, a ovaj je sve vreme vikao – tako je gospođo. Treba slušati taj radio Fokus, mnogo je zanimljivo. I onda šta kaže – nesagledive posledice. Pametni ljudi su nedelju dana pre toga objasnili koje su posledice u pitanju i nije da su nesagledive nego su veoma sagledive. Ako referendum ne uspe, pravite ustavotvornu skupštinu koja će i dalje biti manje više ista ovakva, pa izvolite napraviti predlog ustava koji ustavotvorna skupština onda usvaja. Onda se ona sama raspusti, pa idemo na nove izbore, da vidimo šta će biti. Dakle, ne vidim tu ničeg preterano nesagledivog i apsolutno sam uveren da naš premijer Koštunica to zna vrlo dobro i da je sagledao nesagledivo. On time navodno lupa glavu već tolike godine.

Meni se čini da tu imamo posla sa tom dogmom DSS-a, jer ti ljudi nikako ne mogu da zamisle dva ishoda nekog procesa. Setimo se samo crnogorskog referenduma, oni apsolutno ni u snu nisu dopuštali ni mogućnost da Crnogorci mogu da izglasaju nezavisnost, to nije dolazilo u obzir. Da se među njima eventualno i našao neko da digne dva prstića i kaže – izvinite molim vas, sve smo se lepo dogovorili, ali šta ako ovi ipak izglasaju nezavisnost Crne Gore, oni bi mu rekli – ćuti budalo, popio bi šljagu odmah – šta ti je, bre, kako uopšte može da ti padne na pamet nezamislivo. Oni ljudi kada nešto smisle, onda to ima da bude tako i nikako drugačije. Oni su kao iz filma Dogma, u kojem se pokreće ona čuvena dilema – da li je Bog u pravu i ako Bog nije u pravu, onda se egzistencija ukida kao takva. I tako, njima se čini da će srpstvo vaskoliko da skonča u jednom monumentalnom, epohalnom kurcšlusu, kratkom spoju, neće ga biti ako se ne usvoji ustav. Mislim da oni stvarno u to veruju i to je ono što me najviše brine kod njih.

Lično ne mislim da se tu mnogo kralo, malo smo štrpnuli tu i tamo, glasalo se za familiju, dopustili su da bude više listića nego glasača. U principu se na našim izborima više ne krade posle Slobinih vremena, kada se to radilo, brate, industrijski, ljudski i ozbiljno, jer služba ne proizvodi škart nego kad se radi, radi se. Sećamo se onih vreća sa listićima koje su pljuštale iz savezne skupštine 5. oktobra popodne. Nakon 24. septembra 2000, ako je neko nešto i štrpnuo, štrpnuo je vrlo malo. Ne verujem da su krađa ili nepravilnost doprinele uspehu ovog referenduma. Ne, mislim da bi to uspelo i da je sve bilo najpoštenije, jer je politički stvorena takva atmosfera, koja je onda drukana i pumpana. Ako je kao pravilo igre  postavljeno da nema izbornog ćutanja, da se može do poslednjeg trenutka, do osam sati i nakon toga galamiti do mile volje, onda je sve u redu i mislim da je ovo potpuno fer ishod.

Šta je jadan CESID tu mogao da svrši ili ne, ne znam, oni su ljudi opominjali i upozoravali na vreme. Sve je prošlo u skladu sa plebiscitarno usvojenim pravilom igre. Mislim, oni su nam rekli da će nebo pasti na Srbiju ako se ne usvoji ustav i sad, ko im je poverovao – poverovao im je. Svaki građanin je odlučio u skladu sa svojim zdravim razumom. Ja bih dodao i lepim vaspitanjem, jer oni su uvredili i zdrav razum i lepo vaspitanje i šta onda da se očekuje – ljudi su zapali u paniku. Lako je tebi i meni, koji stalno nešto kao pratimo, pa vodimo računa, pa nam je manje-više jasno, jer nam je posao da držimo taj sektor pod kontrolom, ali šta da radi bogobojazni, pošteni geometar, vozač hitne pomoći i takav svet. Moj komšija je autolakirer, sjajan tip, ali ima pametnijeg posla nego da po ceo dan proučava novine kao ja. Ja ga, naime, poslednjih petnaest godina snabdevam novinama da pokriva automobile kada ih lakira. Ne mogu da se odbranim od raznih ljudi koji me stalno pitaju da im objasnim šta se dešava. Ama ljudi, jedva i sam uspevam i svu svoju emocionalnu, intelektualnu i fizičku energiju trošim samo na to da mi bude jasno šta se zapravo desilo i da budem siguran da nismo naseli na neku podvalu.

S druge strane, sve što čovek u politici radi, radi o svom trošku, kao i inače u životu. U politici taj trošak vrlo brzo bude vidljiv, najkasnije nakon četiri godine, pa neka ova gospoda vide šta će. Imali smo euforiju, odbranili smo Kosovo. To je divno, mislim, od koga smo ga odbanili? Nema, nema odgovora na pitanje od koga smo ga odbranili. I šta će sada biti? Sećam se jedne rečenice Roberta Muzila iz Čoveka bez svojstava, epohalne knjižurine, u kojoj on negde pred Prvi svetski rat upozorava na – naplavine i rasuline svega onoga što se uzalud osećalo, koje su narasle toliko da će se srušiti i potopiti i upropastiti ceo svet. Tako je i bilo u Prvom svetskom ratu. Sve veštački izazivane emocije su te naplavine koje se gomilaju i prete da se uruše. Političari bi morali da vode računa o tome, oni su sad izazvali fenomenalnu euforiju, kao Sloba kad je onomad pobedio NATO pakt, spasao Ujedinjene nacije, međunarodno pravo, pravdu i kosmički poredak. Sada su ovi spasli Kosovo, a vreme se već meri nedeljama, dakle ne mesecima i godinama, kada vrlo lako može da ispadne da je to Kosovo koje su oni spasli postalo neka vrsta polunezavisnog entiteta. Što bi rekao moj drug Teofilo Pančiću, ako ne bude tako, vodim u Đakovicu na bogatu večeru, pod uslovom da je platim u dinarima.

Ta potpuno ludačka, slaboumna i paranoidna fikcija o tome da je Kosovo deo Srbije, kao i svaka druga fikcija, ako se druka dovoljno i ako se dovoljno spinuje, što bi rekli ovi naši majstori za marketing, dovešće do zablude da ovi veruju da su dobili ustav na referendumu samo zbog preambule u kojoj se pominje Kosovo. A ponavljam, dobili bi ga i bez Kosova. Ja im od početka govorim, sva su rešenja koja predlažete su fenomenalna – samo uverite kosovske Albance da to tako treba da bude. Čim oni pristanu, mi smo završili posao. Ali na hrvatskoj televiziji danas je bio gost Aleksandar Simić, savetnik našeg premijera Koštunice, koji je sve vreme kosovske Albance sistematski, na radost hrvatskih kolega novinara, zvao šiptarskim separatistima. I onda šta dobijamo, dobijamo jednu potpuno nadrealnu situaciju u kojoj se sada nalazimo.

Svetlana Lukić: Bilo je tužno gledati one večeri slavlje u Kosovskoj Mitrovici, gde tim ljudima ti ulivaš lažnu nadu. To me je podsetilo znaš na šta, na ono kada su posle bombardovanja ruski oklopni transporteri iz Bosne prešli u Prištinu i kada su tamo svi dočekali Ruse kao oslobodioce.

Miloš Vasić: Sa hlebom, solju i rakijom i Rusi su bili presrećni, sve je bilo u najboljem redu, da bi se oni odmah potom šapatom izvukli odatle, jer šta će ljudi tu da rade. To je bilo u okviru Slobinog pokušaja da izazove treći svetski rat zbog gubitka Kosova. Sad imamo istu tu priču, ovi jadnici tamo se raduju, jer zahvaljujući upornoj i sistematskoj infiltraciji propagande, što od medija, što od službi, što od stranaka oni stvarno misle da će se srpska vojska i policija vratiti na Kosovo. Oni žive u 1993. i oni žive u nekoj vrsti Republike Srpske Krajine, gde će se vratiti razni Mikelići, Martići, Babići, setio bih se još nekih ljudi koji su se obogatili, razni Arkani, Dragani Čičići, Gorani Hadžići, ta ekipa koja je klepavala lovu. Oni se ljudi vesele i provode i plašim se da će se na kraju provesti kao Srbi iz Hrvatske – mnogo verovali, mnogo osećali i mnogo slušali pogrešne ljude.

Što se sudjenja za ubistvo Zorana Đinđića tiče, glavni sport već godinu i nešto dana čekanje Bagzija. Vidi se da svi oni zuje kao muva ispod čaše, ne znaju gde udaraju, zašto – zato što su dogovori koji su bili pokušani sa Bagzijem očito propali. Bagzijev iskaz u specijalnom tužilaštvu i na zatvorenoj sednici sudskog veća gde se odlučivalo o svedoku saradniku je fiksiran, snimljen je video, audio i Bagzi nema prostora da mnogo mrda od onoga što je ispričao. Ako se pokuša još neki dil, ne verujem da će Bagzi pristati, suviše je inteligentan, tako da ćemo se načekati do kraja novembra da čovek konačno ispriča šta ima, pa da završavamo i taj posao.

Svetlana Lukić: Šta je na kraju bilo sa onim razgovorom Bagzija i Kajganićke koji si objavio u Vremenu, pa su hteli da te tuže?

Miloš Vasić: Postoji i taj snimak u sastavu sudskog predmeta, pa će sud morati da, kada dotle dođe, izvede i taj dokaz. Treći opštinski sud je jednom odbio da ga izvede, pa će morati da ga izvede ovog puta, pa smo onda mirni gospođa Kajganić i ja. Na svu sreću, promenjen je krivični zakon, pa više ne mogu da odgovaram da sam oklevetao državnu vlast, nego mora svako od njih da me goni privatno, na šta su instruirani presudom kojom se obustavlja postupak. Ali do sada se niko nije javio od svih tih koji su bili do neba uvređeni i oštećeni, njih ukupno pet, da ih sad ne nabrajam, na čelu s premijerom. Ali njima je puno zanimljivija bila nerazrešiva misterija kako je taj snimak do mene došao nego da je tu možda reč o pakovanju lažnog svedočenja. Ljudi, to ih nije zanimalo, zanimalo ih je odakle to Miši Vasiću. Pa je taj čuveni transkript presretnutog razgovora proglašen za nepostojeći, pa da ga jeste bilo, ali da nema ton. I poslednje dostignuće, u NIN-u je to nedavno kvalifikovano kao naknadno prepravljeni transkript. Videćemo dokle ćemo još stići.

A kako im je to promaklo, pa promaklo im je tako što je to do mene došlo dok sam bio u inostranstvu, hvala na pitanju, gde oni ne mogu da slušaju. I nije tu Rade Bulatović kriv ni malo, on se čovek trudi. I tu se vraćamo na dogmu DSS-a, jer ako su neki Saša Tijanić i neki Grada Nalić i neki Rade Bulatović još 2001. u leto rekli – ma Gavru je ubio Đinđić – e, onda je to partijska dogma, jer ako slučajno ispadne da nije, šta smo onda uradili. Treba da se nađemo u situaciji jadnog Dejana Mihajlova zvanog Guza, koji dođe na sud pa kaže – znate, ja sam, kako da vam kažem, to lagao u žaru političke borbe. Mislim, oni su potpuno usvojili radikalsku političku etiku u kojoj je sve dozvoljeno. Klevete, laži, bestidnosti, najjeftiniji mogući cinizam, gde u žaru političke borbe mogu da kažem šta hoću, baš me briga. Da sam ja rekao sve što mi je palo na pamet, pa klepili bi me globom da mi uši otpadnu – s punim pravom. Ali kod njih to može, planirani kal kao u bakalnici, možemo da lupetamo sve što nam padne na pamet, možemo da lažemo, izmišljamo, klevećemo najstrašnije. I šta je to, to je žar političke borbe, eto.

Eksplozija u Paraćinu je, što kažu Anglosaksonci – pisala na zidu. U Lisičijem potoku 1994. u junu se desila ista stvar, ali na svu sreću je pljuštala kiša, pa se to manje-više samo ugasilo. Sedeo sam na tom brdu i gledao na šta to liči, oni su jadnici svu tu municiju, eksplozivna sredstva, mine, rakete i ostalo dovlačili kako god znaju i trpali gde god stignu uključujući i lokaciju ravno ispod Vojno medicinske akademije. I gde je sve to otišlo, u Lisičiji potok. Hrvatska je imala jedan još strašniji slučaj, u Dugom selu, gde je bilo mrtvih i puno većeg razaranja. Podsetiću te da smo u Crnoj Gori imali slučaj da su se pomešale vežbovne nagazne mine sa bojevima, pa su stradali vojnici i neki podoficiri. Hoće to tako posle mnogih ratova, velikih evakuacija, a sa ograničenim resursima i u opštoj atmosferi u kojoj svi sležu ramenima – onda se događaju takve stvari.

Svetlana Lukić: I tako ćemo da taljigamo dalje.

Miloš Vasić: Naravno, dok se ne postigne kritična masa uverljivog broja birača koji će doneti odluke kakve su bile donosene 24. septembra 2000. Neko treba da probudi apstinente. Lako je nama s radikalima i socijalistima, ima ih tačno toliko i svi će uvek da izađu, problem su oni koji ne izlaze. A to više nije problem ni radikalski, ni socijalistički, ni DSS-ovski, to je problem, da budem potpuno konkretan, Demokratske stranke, koja je svojim pipirevkama, igricama, prostačkim deobama i konformizmom i dremljivošću uspela da ono što je njeno prirodno glasačko telo od sebe odbije i uspava. Sada nekako moraju da ih probude. Čeda sam ne može da ih probudi, jer se i Čeda malo previše razmahao, u čemu što ga ja razumem, treba da postoji jedna takva snaga. Ali problem je Demokratska stranka, koja ne može da bude istovremeno i mejnstrim i opoziciona i da se cenjka, pa da ide s ovima da pravi ustav pod krajnje jeftinim izgovorima. Moraće oni malo da sednu i da razmisle.

Svetlana Lukić: Kada si rekao da se LDP, odnosno Čeda razmahao, na šta si mislio?

Miloš Vasić: Mislim da Čeda i LDP koriste preoštar rečnik. Nazvati ovaj ustav Legijinim ustavom je izvesno preterivanje koje i kod najdobronamernijih pristalica stvara rezervu. Ne treba biti svadljiv, ne treba biti nabusit, to uspeva radikalima. Svadljivost, krupne reči, velike optužbe nisu za jednu takvu stranku, to sam hteo reći.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Miloš Vasić, novinar lista Vreme, a sada da obradujem one koji stalno kukaju kako nema novih glasova u Peščaniku. Evo jednog novog, makar za Peščanik, to je magistar prava Vladimir Todorić. Vladimir je magistrirao pravo Evropske unije u Engleskoj misleći da će nam to biti potrebno. Trenutno uređuje Srpsku pravnu reviju.

Vladimir Todorić: Ustav se desio poput neke prirodne pojave na koju niko nije mogao preterano da utiče. Svejedno, opet treba čestitati građankama i građanima Srbije, a prevashodno srpskim građanima i građankama i svima onima koji se tako osećaju. Može se reći da je sama činjenica da je ustav usvojen nebitna, jer niti oni koji su se zalagali za ustav preterano slave. To je bilo jadno slavlje od pola sata, pokušali su da stave osmehe na lica, a mi Indijanci u rezervatu, osuđeni da govorimo po ovakvim emisijama ili da nešto napišemo u Danasu, i mi pomalo besnimo, puštamo neke krike da to nije u redu, ali i s tim je gotovo. Zato kažem da se to desilo kao prirodna nepogoda koju smo svi morali da prihvatimo.

Što se tiče samog toka referenduma, do pred kraj drugog dana nisam sumnjao u regularnost procesa. Jeste malo atipično da glasanje traje dva dana, nigde na svetu referendum nije trajao dva dana, ali hajde, tu je CESID, pa će da nas brani. I bilo mi je okej što nije bilo pripadnika antireferendumske koalicije u izbornim komisijama da se bune. Okej je bilo i to što su puštali Boj na Kosovu na televiziji i terali ljude da pod pritiskom gubitka Kosova izađu na referendum. Pa su pretili vatrometom Agima Čekua i da će se desiti smak sveta te večeri ako referendum ne uspe. I to mi je bilo okej i nisam ni tada sumnjao u referendum, ali kad sam video da su gosti Olje Bećković u Utisku nedelje pisci sa Sajma knjiga, znao sam da će biti neke žešće muvačine, video sam da se sprema debela amortizacija. Na našem nekada najvoljenijem programu TV B92, u zvanično najboljoj političkoj emisiji najvažniji događaj za našu zemlju nije bio tema. Nažalost, više nemamo ni kome da se žalimo, Savet Evrope je rekao da je sve bilo super, Havijer Solana posle tri godine podržavanja državne zajednice i gubljenja vremena opet nastavlja da pruža podršku ovoj koaliciji, iz bojazni da može biti još gore.

Hajde samo malo da premotamo film unatrag. Da li se sećate referenduma u Crnoj Gori i koliko je naša vlada tada insistirala da obe opcije budu ravnopravno zastupljene, koliko je bilo emisija na državnoj televiziji i koliko je Evropska unija učestvovala u svemu tome. Sada nije bilo ničeg slično. Evropska unija misli da će pristajanjem na ovakav ustav pomoći da dođe do izbora, ali oni time istovremeno ohrabruju politički konsenzus, koji smanjuje mogućnost da se na tim izborima politička konstelacija promeni. Tako da mislim da, ako se u protestima 1996/97. nismo mnogo pitali imamo li zeleno svetlo iz Brisela da se borimo protiv izborne krađe, zašto bi sada izbegavali da razmišljamo svojom glavom. Sećate li se Gonzalesovog izveštaja, u kojem on nije bio previše kritičan prema Miloševiću – ko se od nas tada obazirao na to. Sada nismo postupili na takav način i stvar je završena, barem na neko vreme. Ne bih hteo da se ponavljam, ali mislim da je ovaj ustav prevara, čiji će se rezultati pokazati u vrlo kratkom roku.

Ni oni koji su se zalagali za ustav nisu svesni šta su ovim političkim manevrom iznedrili i do koje mere su podigli očekivanja građana u odnosu na rešenje statusa Kosova. Tako je to kada ste veoma neiskreni i kada iza vaših istupa ne stoji realna politička volja. Uzmimo dvojicu najvažnijih političara koji su se zalagali za taj ustav. Predsednika republike je samo pre godine preko svojih partijskih funkcionera Šutanovca i Dušana Petrovića tvrdio da ustav ne sme biti proizvod dogovora političkih oligarhija i da DS odbija da pristane na predlog ustava Vlade Republike Srbije koji je, by the way, mnogo bolji nego što je ovaj koji smo sada usvojili. Tada nisu pristajali, ali su promenili mišljenje i pokazali svoju neprincipijelnost i nekonzistentnost. Pa onda imate Koštunicu, koji je 1974. izbačen sa fakulteta zbog javne rasprave koju je on sam pokrenuo; 1990. se bunio zbog toga što nije bilo javne rasprave o Miloševićevom ustavu, a sada je po kratkom postupku doneo ustav bez javne rasprave i još je pustio krilaticu da je javna rasprava tekovina titoizma.

Sumnjam u iskrenost tvrdnji da će novi ustav, ako u njemu i postoji išta dobro, biti sproveden u realnost. Ako pogledamo gde je Srbija posle 2000. i koje probleme mi i dalje imamo, videćete da ovaj ustav ne rešava ni jedno od ključnih pitanja. Najveći problem Srbije i dalje je nereformisana služba bezbednosti, uključujući i vojnu bezbednost i BIA. Zar treba nabrajati šta se sve tu desilo, ko je učestvovao u ubistvu premijera Đinđića, ko čuva Mladića, ko je ubio dvojica vojnika u Topčideru i tako dalje. To je zmijsko leglo, koje je ovim ustavom još jednom abolirano, rehabilitovano i data mu je inekcija mladosti. Onda imate neemancipovano sudstvo, u kojem nije toliki problem to što ono nije reformisano, već to da ono samo mora da pokrene sopstvenu reformu, koju i dalje kontroliše izvršna vlast. Ovim ustavom zadržava se direktna kontrola skupštine, odnosno vlade, odnosno političkih partija nad imenovanjem sudija. I do sada su se sudije imenovale po principu procentualne zastupljenosti partija u skupštini – koliko ko ima poslanika u skupštini, toliko ima sudija.

Kada je u pitanju ekonomsko i teritorijalno uređenje, u Srbiji je najveći problem regionalizacija. U severnom, regionalizovanom delu zemlje imate najnaprednije i najbogatije opštine, a ostatak zemlje je pustoš, iz koje su svi otišli u inostranstvo, zemlja Mordor, ostavljena na milost i nemilost kiši i vetru. Razlika između najbogatije i najsiromašnije opštine Srbije po zvaničnim statistikama Zavoda za urbano planiranje Republike Srbije je 30 puta. Regionalizacija je jedini odgovor da se tako nešto reši. Još uvek je nerešen i problem decentralizacije, jer ne postoje čvrste ustavne garancije prava na izvorne prihode regiona i opština. I ono što je najbolnije je taj kontinuitet sa Miloševićevim pravno-političkim sistemom. Za one koji tvrde da je ovaj ustav prekid tog kontinuiteta, ne znam da li to govore iz neznanja ili su jednostavno neiskreni. To znači da ovaj ustav nastavlja stari ustav, produžava mu život i crpe legitimitet iz njega. Dodatni problem je što je on donet sa nereformisanim Miloševićevim partijama. Naši ustavni oci su bili Vučelić, Nikolić i Šešelj. Neke konsultacije su morale biti obavljene sa Šešeljem iz Haga da bi se ovaj ustav progurao, da bi radikalna stranka iskoristila svoju veliku pregovaračku moć, jer njihovi glasači su najdisciplinovaniji i bez njihove podrške ovaj ustav ne bi mogao biti donet.

Ono što više nikoga i ne zanima je taj konflikt države sa građaskim društvom. Hajde, navedite mi jedan institucionalizovani odnos, jedan zakon, jednu instituciju koja brine o građanskom društvu, koje, slažem se, ne obuhvata samo nevladine organizacije. Uopšte nema odnosa države sa građanskim društvom, osim tog konflikta sa nevladinim sektorom. Indikator toga je bilo upravo odsustvo javne rasprave i u pravu su oni koji vide da je ovo jedno nastavljanje Miloševićeve priče, u kojoj je njemu navodno bilo bitno, a u stvari podjednako nebitno, i mišljenje radnika i seljaka kao i profesora univerziteta. Da ne govorim o stanju pluralizma i demokratskim institucijama. Pogledajte naš parlament, u kojem je stanje već bilo katastrofalno. A sada će činjenica da su partije faktički kontrolisale glasove svojih poslanika, kojima nije bilo dopušteno da razmišljaju i glasaju po svojoj savesti, postati ustavno načelo. Time smo se, kao što je Vladimir Goati rekao, učlanili u klub od samo četiri zemlje, u kojem su sem nas još Bangladeš, Nepal i Indija. To je izvrdavanje principa suverenosti građana i tu nema govora o demokratskom  donošenju zakona i njihovoj primeni.

I kada sam vam sve to naveo, vi pitate – pa šta onda ovaj ustav rešava – ništa. Ali ne brinite, ljudska prava su super rešena, ona su bombona, tu imamo najviše moguće standarde, koje smo usvojili iz Evrope i sveta. I to bi trebalo da bude dovoljno, i bilo je dovoljno izgleda, da se progura ovaj ustav, ako zataji Kosovo. I o tim ljudskim pravima će se izgleda brinuti novi, veći i lepši ustavni sud, koji će imati 15 sudija umesto sadašnjih 9. Znači, biće ih više, biće pametniji, jači, ali nažalost oni ne mogu da se dogovore ni sa ovih 9, jer ih trenutno ima samo 6, nemaju predsednika i ustavni sud je u blokadi. A ako se dogovore, to će opet biti politička trgovina – ti meni daj tu opštinu, ja ću tebe da pustim da imenuješ onog sudiju za sudiju ustavnog suda.

Ustav će jednostavno zamrznuti sve naše probleme, kao kada gledate film na video rekorderu i onda pritisnete pauzu i taj zamrznuti frejm ostaje da stoji neko vreme. Politički konsenzus koji je postignut u vezi sa ovim ustavom simbolizuje kolektivno odustajanje od reformi. Bitno je da su oni ostvarili taj srpski fetiš – jedinstvo i svi mi sada treba da budemo srećni što je san Nikolaja Velimirovića napokon ostvaren: svi Srbi su ujedinjeni oko nečega i nekima je čak krenula suza kada su videli da je sva skupština ustala i aplaudirala u slavu – pa ničega, jednog praznog papira koji ništa neće rešiti. I ako hoćete, glavna inspiracija ovog ustava je bio strah, ljudi su bili plašeni time da će izgubiti Kosovo, kao da ga već nisu izgubili 1999. Trebalo bi da neko ljudima kaže – ej, budite iskreni, slavili ste prestanak rata na Kosovu, jer je meso iz zamrzivača počelo da vam se kvari. To bi bilo najpravednije reći. Bio sam gost u emisiji na TV5 u Nišu i javio se nekakav simpatizer radikala, kaže – ja podržavam ovakav ustav, sviđa mi se što je u njemu zacrtano da će Kosovo zauvek biti teritorija Republike Srbije i uputio bih jednu konstruktivnu kritiku, kaže – ako je već tako, zašto onda u ustav nismo uneli i liniju Karlobag – Karlovac – Ogulin – Virovitica. Taj čovek ispravno prati logiku ustavotvoraca: mi ne odustajemo od svega toga, bez obzira da li je to sada naše ili će tek biti.

Jedna od posledica referenduma je da će posle ovako bezobzirne upotrebe Kosova i tih ljudi odozdo, ljudi ovde reći – ako ste nas naterali da izađema i glasamo za ovaj ustav, nemojte da vam sada padne na pamet da pristanete na bilo kakav kompromis koji od vas zahteva međunarodna zajednica. S tim u vezi imate i Koštuničinu pretnju zemljama koje jednostrano priznaju nezavisnost Kosova da taj njihov akt neće proći bez posledica. Možda ga je nazvao i ruski ambasador i rekao mu – pripreti ti umesto nas, pusti taj probni balon, pa neka oni razmišljaju. Siguran sam da su se svi u savetu bezbednosti jako uplašili. Super, idemo u još dublji konflikt sa međunarodnom zajednicom i svetom. To je direktni rezultat političkog manevra koji su izveli sa ovim ustavom. Vidite kako je Demokratska stranka odmah pokušala da pobegne od takve izjave, pa su rekli – dobro, mi jesmo upotrebili Kosovo u ustavu, ali budimo realni, nije to baš tako i ne treba ići mimo sveta. Oni se već odriču političke posledice koju su proizveli svojim uključivanjem u politički konsenzus o ustavu. DS nam se pravda – sada je takav politički trenutak, šta hoćete, mi imamo samo 32 poslanika u parlamentu i ovo je naš maksimum. Barem smo ljudska prava super sredili, nemojte ništa da brinete. Slažem se sa tim, ali ostaje pitanje čemu takav politički konsenzus?

Moram da podsetim ljude da Zorana Đinđića nije zgazio kamion, nije mu pao klavir na glavu, postoji tu neka doza političke odgovornosti na kojoj neko mora da insistira. Zna se ko je morao da insistira na političkoj odgovornosti, to je Demokratska stranka, ali  oni ne da nisu insistirali na političkoj, nego nisu insistirali ni na krivičnoj odgovornosti direktnih izvršilaca tog političkog ubistva. Ko je ikada video čelnike DS-a da prisustvuju suđenju ili da ih ono uopšte zanima. Tu ne računam Ružicu Đinđić, koja je nažalost maskota jedne impotentne politike, koju sada nažalost vodi Demokratska stranka. Ko je ikada video ikoga od njih da daje nekakvu političku podršku sudjenju, osim uopštenih izjava koje daju jednom mesečno i ređe. Da li su se oni nešto preterano bunili u vezi sa problemima koje je specijalni sud imao u svome radu. Ne, oni nisu dali svoju političku podršku tom sudu. Principi su najvažniji za identitet političkih stranaka i to je ono što će se pokazati kao najvažnije, siguran sam, u narednom periodu.

Svetlana Lukić: Ali na bilbordima samo Demokratska stranka koristi citate Zorana Đinđića.

Vladimir Todorić: Ne bih mogao da dam ocenu jednog takvog postupka, a da ne izgovorim neku uvredu. To je stvarno bezobzirno jahanje na nasleđu Zorana Đinđića, a da izgleda ništa nisi shvatio iz tih citata. Sećam se da je Zoran Živković, kada je trebalo da raspiše izbore u maju 2003, imao dovoljno obraza da kaže – neću da dobijem izbore na mrtvom Zoranu Đinđiću. Izgleda da je tada postojao barem minimum moralnih skrupula i obzirnosti u politici. Sada je toga nestalo, činimo suprotno od onoga što bi Zoran Đinđić radio, a ipak neumitno jašemo na njegovom političkom nasleđu. U tome vidim vrhunsko licemerje, pri čemu još uvek verujem da se bez njih ne može ostvariti nikakva reforma u društvu. Zaista sam pokušao da dešifrujem njihovo ponašanje u zadnja dva meseca. Nemam šta da dešifrujem radikale, DSS, Vučelića, Novu Srbiju Velje Ilića, jer znam kakvi su. Oni su istorijska datost, slepo crevo u razvitku civilizacije, ali zaista sam pokušao da razumem zašto je Demokratska stranka smatrala neophodnim da podrži ovaj ustav. Rekli su da se na to mora pristati da bismo imali izbore, jer je to način da DS materijalizuje svoj pravi značaj. Onda su rekli da je vlada pala i da će izbora i onako biti. Te dve izjave su u raskoraku i jedna od njih ne stoji.

Onda sam pre neki dan čuo da su pristali da donesu ovakav ustav da bi otklonili tromb iz srca Srbije i da bi prestala ta blokada koja sprečava Srbiju da napreduje. Pa svaka ti čast, ako si otklonio taj Miloševićev tromb sa Vučelićem, Šešeljem i Nikolićem. Misliš da bi oni tako nešto uradili – ne bi nikad i u velikoj si zabludi ako misliš da si to uradio. Koji si problem rešio ovim ustavom – ni jedan jedini, a ako misliš da je sada lakše doneti sledeći ustav, da je to vrhovna dobit od ovog ustava, pa to je opet nešto u najavi, to je ustav na veresiju. Ti mi, u stvari, duguješ. Ili nam kažu – ne daj bože, moglo je doći do ustavne krize. Pa ljudi moji, mi smo već odavno u ustavnoj krizi i institucije su nam smejurija. Nema ustavnog suda, on je u blokadi, poslanički mandati se odavno kradu ili se njima trguje, uUstavni sud donosi suprotne presude o vlasništvu nad poslaničkim mandatima. Nisu nam ostala ni dva ministra, sve su to neki v.d. građani koji dolaze na dužnost. Dinkić je ukinuo ček na poček, ali je izmislio ostavku na poček. Oni su podneli ostavke, skupština je zasedala, niko nije raspravljao o tome niti konstatovao njihove ostavke i time je direktno prekršen ustav. A oni tvrde da bismo zapali u ustavnu krizu tek u slučaju da ovaj ustav bude odbijen. Pa znate šta, neka bude ta ustavna kriza, neka ova trula ustavna arhitektura zaista pukne već jednom i da onda počnemo da razmišljamo na realan način. Nemojte da brinete o tome kakvu poruku ćemo time da pošaljemo međunarodnoj zajednici. Daj da pošaljemo međunarodnoj zajednici poruku da živimo u realnom svetu, to bi bilo dobro za početak.

Već su to rekli u Peščaniku, 5. oktobar je došao prerano. Nismo pustili da se logika tog sistema uruši sama od sebe. I sa ovim ustavom mi mu produžavamo život, naopakim političkim konsenzusom dali smo mu eliksir mladosti. I neka se ne ljute moji prijatelji iz Demokratske stranke što analiziram njihovu politiku, jer ipak smatram da bez njih ne može doći do velikih promena. Ako krenemo od njihovih čuvenih fruškogorskih zaključaka – sada ćemo da rušimo vladu, pa preko nepristajanja na predlog ustava Vlade Republike Srbije, do toga da sada hoće ustav, ja ne znam kako da nazovem tu politiku. Da li je to izraz jedne principijelne neprincipijalnosti ili izraz jednog površnog prilaza politici? Po načinu na koji su oni usvojili ustav, bez prethodnog dogovora o ustavnom zakonu i o vrsti izbora i o datumu njihovog održavanja, ipak mi se čini da je to izraz površnog prilaza politici. Nisu konsultovani ljudi u Demokratskoj stranci i pri njoj, koji bi dali pametan savet onome ko je doneo krajnju odluku da Demokratska stranka pristane na ovakav ustav. Ne da nisu konsultovani, nego je od njih bilo skrivano sve  što se ticalo neposrednih pregovora o ustavu. I nažalost, takva politika je povukla za sobom mnoge stručnjake koji su bliski Demokratskoj stranci, koji često gostuju u Peščaniku i oni su se dali u branjenje ustava, da on nije baš najbolji, da ima vremena za promene, da je bolje da dobijemo ustav sada nego nikada, da je bolje da imamo uUstav bez javne rasprave, nego javnu raspravu bez ustava. Tim zamenama teza hvalili su ustav kao što majka hvali ludo dete. Ja bih im postavio pitanje – pa zašto onda, ako vam je toliko bilo stalo da donesemo bilo kakav ustav, niste kritikovali Demokratsku stranku pre godinu-dve dana kada nije htela da pristanu na predlog ustav Vlade Republike Srbije, koji je imao mnogo bolja rešenja nego ovaj ustav. Ako su tada ćutali i aminovali sve što je vrh stranke govorio, bilo bi im bolje i pametnije da ćute i sada. I čast izuzecima, ja znam i koga ću da pohvalim, Vesnu Rakić-Vodinelić, koja nije pristala, iako je sigurno trpela velike pritiske, da im i ona aminuje ovakav ustav.

Hvala bogu, Evropa nam više ne diše za vratom, oni su aminovali ovaj ustav i zadovoljni su – mislim da je ovo pogrešna interpretacija evropskog stava, koja potiče od takozvanih portparola Evropske unije koji rade u Beogradu. Videćemo 8. novembra kakve će biti njihove prave primedbe. Siguran sam da će oni pobrojati većinu stvari koje sam ovde rekao, ali da će ipak pristati na ovo, sa nadom da će doći do izbora i krupnih političkih promena u Srbiji. U stvari, nama Evropska unija kao da više nije potrebna. Stalno smo je pominjali dok nas je podržavala u onoj nesrećnoj državnoj zajednici sa Crnom Gorom, dok je Havijer Solana držao stranu Koštunici protiv Đukanovića i dok smo se nadali da će nam držati stranu i u vezi sa Kosovom. Sada kada vidimo da od toga nema ništa, više nam nije ni potrebna. Hvala bogu, Koštunica se više i ne viđa sa Havijerom Solanom, sa Oli Renom smo već, da ne kažem na šta, davno smo i u fudbalski lošim odnosima sa Finskom i ostatkom Evrope.

Naši odnosi sa Evropskom unijom zagazili su u najlošiju etapu od 5. oktobra 2000. Ta kriza je u stvari najveći problem koji ova zemlja ima. Ona je ukupan zbir svih onih nerešenih političkih problema, ne toliko ekonomskih koliko političkih, bez čijeg rešenja zaista nećemo moći da napredujemo. Do sada smo živeli u simulacija pridruživanja Evropskoj uniji. Sada, kada nismo isporučili haške optuženike, više nema potrebe ni za simulacijom pridruživanja i nama zbog toga čak nije ni žao. Mi stupidno kažemo – Evropska unija je napravila veliku štetu kada je prekinula pregovore sa Srbijom. Pa izvini, molim te, to nije njihova greška nego cena koju mi plaćamo i zbog koje ćemo mi da trpimo. Njima, iskreno rečeno, sada uopšte nisu potrebni novi kandidati, jer imaju dovoljno problema sa Poljacima, Slovacima i ostalima. To je taj voz koji mi nismo uhvatili. Sačekali smo krizu u koju je ušao proces pridruživanja Evropskoj uniji. Rumunija i Bugarska ne bi bile primljene 1. januara 2007, da nisu već ranije ostvarile neke uspehe. Mi smo opet zakasnili, moraćemo debelo da čekamo pre nego što opet dobijemo priliku da uspešno pregovaramo sa Evropskom unijom.

Kada je u pitanju naša čuvena saradnje sa Haškim tribunalom više se ne priča kako Rasim Ljajić radi danonoćno, kako ne stiže da vidi svoju porodicu, Vukčević više ne preti da će pohapsiti sve jatake Ratka Mladića. Oni su veoma dobro osluhnuli glas naroda u Kosovskoj Mitrovici, koji je pao u orijentalni trans i uzvikivao – Ratko Mladić. Ti ljudi to doživljavaju kao izraz slobode, a naši političari shvataju da je to veliki politički kapital, koji ne treba olako odbaciti, naročito ne pred izbore. Zato i nisu demantovali da su učestvovali u tome, nisu rekli da iza toga ne stoji država. To rade vrlo pametno, jer nesaradnja sa Haškim tribunalom koja je do sada bila njihov veliki minus, pokazaće se kao plus u predizbornoj kampanji koja je izgleda već počela.

Oni nisu sposobni da izvrše internu preraspodelu političkih prioriteta, jer su u suštini antievropski orijentisani. Oni nikada neće moći da se odreknu svoje političke orijentacije, svog već zacrtanog političkog identiteta, oni neće moći da naprave taj kopernikanski obrt. I ako iko misli da će moći da uđe u koaliciju sa njima da bi ih kasnije naterao da promene svoj politički identitet, gaji duboku zabludu i samo produžava agoniju. Bojim se da se već razmišlja o postizbornoj koaliciji DS-DSS, ali nažalost ona neće dati rezultat. Ta koalicija će biti zasnovana na principu međusobnih kočnica, koje neće funkcionisati kao uzajamna demokratska kontrola. Ustav kao nekoherentna ideološka mutljavina zasnovana na političkoj trgovini odražava i naše odnose sa Evropskom unijom. Strategija naših političara se svodi na to da odu u Brisel i moljakaju po kancelarijama – hajde, progledajte nam kroz prste, jer ako to ne uradite, na vlast će doći radikali. Onda se vrate ovde i kažu nama – borili smo se da nam ukinu vize i stave nas na belu šengensku listu, ali oni neće. Izvini, molim te, zar ti niko od tvojih savetnika nije rekao da i ti moraš da učiniš nešto da bi dospeo na tu belu šengensku listu. Moraš da potpišeš sporazume o readmisiji, a ti nećeš da ih potpišeš, jer ako ih potpišeš, svi nelegalni rezidenti iz Nemačke, čitaj Romi i ostale nacionalne manjine, će morati da se vrate ovde, a ti jednostavno ne znaš šta ćeš sa njima. Zato nemoj da govoriš da je Evropska unija kriva zbog toga što mi nemamo vize. Trebalo bi da svi političari barem jednom dobiju vizu kao sav ostali narod, da vidimo na koga će onda da budu ljuti. S druge strane, Evropska unija i ne može tako lako da nam ukine vize, to mora ići postepeno, jer toliko ljudi želi da ode iz ove zemlje da, kada bi nam ukinuli vize, bilo bi ono – neka poslednji ugasi svetlo.

Svetlana Lukić: Na početku Peščanika sam govorila o gubicima koje smo pretrpeli na ovom referendumu. Dodala bih još jedan – Demokratsku stranku. Ni jedna od većih stranaka u Srbiji nije za proteklih deceniju i po učinila više za demokratizaciju ove zemlje. Ta velika stranka je bila naša karta za modernu, evropsku Srbiju. Prošlog vikenda je upravo ona zadala težak udarac toj istoj modernoj, evropskoj Srbiji. To me podseća na priču o venecijanskom grofu Kengsmaku, jednom veoma učenom čoveku koji je pisao knjige o tome koliko je nesrećan što su grad Atina i Akropolj pali u ruke varvara, odnosno Turaka. E, istorija je učinila da je upravo on voljenom gradu zadao najbolniji udarac. Za Turke je Akropolj bio samo zgodno mesto na kome se čuva municija. Grof je onda jednog dana, a taj dan je 26. septembar 1687, svojim trupama naredio napad na Atinu. Od jedne granate odleteo je u vazduh krov Partenona i više od 20 stubova. Plakao je grof nad Partenonom, tvrdio da je to bila greška, međutim postoji opravdana sumnja da su mu grčki špijuni javili šta se tamo nalazi, da ona fatalna granata nije bila slučajna i da su grofove suze bile lažne.

U nastavku Peščanika slušate decu iz Liberalno demokratske partije i Građanskog saveza; govore Jovana, Dražen, Bojan, Stanislav i Milan.

– Za mene su sporne tri stvari. Pokušali smo na nekoliko biračkih mesta između 19 i 20 časova u centru Beograda da proniknemo u tu krađu i javašluk i svuda smo uspeli. Znači, ni sa jednog biračkog mesta građani, koji su pokušali da glasaju za drugoga ili da uzmu dva listića, nisu vraćeni. Znači, uspešnost je bila stopostotna. Druga stvar, za mene je potpuno sporan CESID i njegova uloga u celoj priči. U 17 časova oni govore o krađi, pa su prekinuti na RTS-u i do uveče menjaju svoju izjavu. Uloga CESID-a me je baš šokirala i znači, s CESID-om smo završili, kao što smo završili i sa mnogim drugim stvarima. I treća stvar koja je za mene sporna je medijska blokada. Snimak koji je pušten na vestima B92 je najbolji snimak od svih, ima ih još nekoliko. Jedva je pušten i na B92 i to posle 15 minuta hvale referenduma, uspeha, raznoraznih izjava, premijerove objave da ćemo prekinuti diplomatske odnose sa svima koji priznaju Kosovo. Zato je i krao, da bi mogao da prekine diplomatske odnose sa zemljama koje priznaju Kosovo. Postavlja se pitanje zar su zbog toga ljudi morali četvoronoške da idu da glasaju. Kada smo objavili našu konferencija za štampu sa snimkom krađe, nekoliko televizija nije smelo da pošalje novinare, a ovi koji su ih poslali većinom nisu to posle smeli da objave. To stvara utisak gvozdene zavese i kada ljudima kažete – to je kao za vreme Slobe, i krađa i ta medijska blokada i sve, oni vam odgovore – ne, nije kao za vreme Slobe. Dobro, to je soft diktatura, ali jeste diktatura u pravom smislu te reči. I pitanje koje zaslužuje duži odgovor je gde se zaustavlja vlast koja pokrade izbore, koja je spremna na sve.

– Ja bih krenuo od propagande koja je vršena čitavog dana u nedelju. Na Pinku je emitovan film Boj na Kosovu, onda su nas sa RTS-a non stop pozivali da idemo da glasamo, patrijarh, pa premijer, pa onda ona vest da će Agim Čeku da organizuje slavlje ako propadne referendum. Već to su dovoljni razlozi da se alarmira celo društvo, da ne govorim o krađi. Išli smo i svojim očima gledali kako kradu, neki od nas su i sami ulazili i glasali sa dva listića, bez lične karte, bez ičega. to se dešavalo i na opštinama Stari grad i Vračar. Milošević nikada nije mogao da ukrade ni jedan glas na Vračaru i Starom gradu. Ovi su sada svi braća u zločinu. I nije mi jasno zašto je Evropska unija to odobrila. Možda su im ovi za uzvrat obećali da neće praviti galamu u vezi sa Kosovom ili nešto tako. Onda su oni vršili nasilje nad sopstvenim građanima da posle ne bi pravili halabuku u vezi sa Kosovom.

Svetlana Lukić: Pominjao si svoj strah.

– Da, da, kada sam vas zvao i kada smo se dogovorili za ovaj razgovor, ja sam se isparanoisao, sedeo sam sam u kancelariji i gledao sam non stop kroz prozor da neko ne uđe. Zaključao sam se. Onda kad sam krenuo kući, okretao sam se, a kada sam stigao, zaključao sam odmah i stan. Majka me pita – šta to tebi treba, jesi li ti lud. Onda sam i na nju preneo paranoju, pa mi ona kaže – treba da dođe neko da nas bije ovde, da nas ubije, šta radiš ti. Baš sam se isparanoisao juče.

Svetlana Lukić: Ako je tako, zašto onda to radiš?

– Pa ne znam, ne mogu da se pomirim sa time, ja sam legao u krevet u 4 ujutru posle svega ovoga i nisam mogao da zaspim, stalno mi se vrti ta slika, ne mogu da verujem da se to dešava. To su osnovni principi demokratije, da svaki čovek može da odluči o nečemu. Znači, taj dan je veliki za njega, on odlučuje direktno o svojoj budućnosti. Kada mu vi to ukradete, onda šta je ostalo. Mnogi ljudi mi kažu – dobro, znali smo da će da kradu, što se nerviraš. Znao sam i ja da će da kradu, ali ne na ovakav način, u centru grada.

– Na temi referenduma cela država i sve bitnije karte koje simbolizuju ovu državu su bačene na sto, samo da bi to prošlo. Imamo državu u kojoj više od 50 odsto stanovništva ne veruje toj državi i ne želi da da se prošeta 100 metara do svog biračkog mesta i galasa na za najviši pravni akt. Te večeri smo razmišljali – super, radujemo se što nije prošao referendum, ali šta su onda oni spremni da urade. Okej, nema ustava, ali onda oni mogu da kažu – e sad ćemo da radimo šta hoćemo. Ja sam bio mali 1990, kada je počela Miloševićeva era. Malo sam sazreo negde u drugoj polovini devedesetih, bio sam svestan 5. oktobra, ali tada su postojala dva bloka i koliko god oni bili brutalni mi smo imali neko utočište i to utočište je bilo veliko. Trenutno, mi nemamo ništa. Ja kao građanin koji želi da živi u normalnoj zemlji nemam kome da se obratim u medijima. Imam opciju da ćutim i pustim da neko drugi upravlja mojim životom. Tako da je to veliki problem za moju generaciju, za mlade ljude koji jednostavno moraju da žive život kakav im se diktira, jer ako ne žive takav život automatski su izopšteni iz zajednice i stavlja im se etiketa da su izdajnici. Mene lično su u subotu na Trgu Republike napala četiri momka, divljaka, jedan mi je prišao i rekao – a, ustaše, šta, voliš Šiptare. I ja sam mu rekao – nemam stav po tom pitanju. I stvarno nemam, to mi je isto kao da me neko pita – da li voliš Singapurce. Stvarno, u životu sam možda upoznao nekoga muslimanske veroispovesti, možda sam kao mali bio na Kosovu, ali ja Šiptare kao Šiptare neznam. Stvarno nemam ništa protiv njih, ali ni ne volim ih. Taj tip je posle toga udario mog druga pored mene i vi shvatite da sutra na ulici može bilo ko da vas presretne i da vam uradi bilo šta i vi nemate zaštitu, nemate kome da se obratite. To je poražavajuće. Da li opet treba da čekamo 15 godina da bismo nešto promenili, da bi se za 6 godina sve vratilo na staro, pa onda opet Jovo nanovo. Ja mislim da je to nedopustivo.

– Prolazio sam kroz Dubrovačku ulicu sa par prijatelja i sreli smo članove biračkog odbora. Jedan od mojih prijatelja ih je prepoznao i pitao – je li, šta se ovo dešava, kako možete ovo da dozvolite, da li ste vi normalni, gde je vama svest. Oni su odmah reagovali – pa dobro, dešava se svuda, pa šta. Vi nemate kome da se obratite kada imate problem u tom smislu. Nemate kome da se obratite. Oni su se super uvezali, svako ima svoj sektor. Ako imate problem sa finansijama, uputiće vas na G17, a ako njima kažete da imate problem sa teritorijama, oni će vam reći – u, super, naši koalicioni partneri, radikali, će vam pomoći u vezi sa teritorijama. Taj ustav je rezultat kompromisa većine loših rešenja svake od tih političkih organizacija. Tako smo dobili dokument za koji se ni jedna od njih ne zalaže u potpunosti i sada će oni krenuti da se peru od tog ustava. Kada radikali budu imali sudiju ustavnog suda i kada on bude tumačio ustav na svoj način, Demokratska stranka će reći – a ne, mi nismo podržali ustav zbog toga nego zbog nečeg drugog. Ostaje činjenica da su oni dokazali da im ništa nije strano, da se ničega ne plaše i možemo samo da čekamo izbore, da vidimo na šta su sledeće spremni. Preostaje nam da živimo u tom strahu i iz tog straha ljudi će se pasivizirati, iz tog straha će reći – e, bolje ja da se povučem, ovi su sada krali, sutra mogu da biju po biračkim mestima.

– Dvodnevno glasanje, nemoguć pritisak, neverovatno agitovanje. Ja sam prilično mlad, ali pratim stvari i mislim da ovako nešto još nije zabeleženo u Srbiji. Fudbalska reprezentacija koja poziva da se glasa za ustav – pa ko im je dao to pravo? Za tu reprezentaciju Srbije može da navija svaki građanin Srbije, ali ja prvi više nikad neću da navijam za njih. To me je naročito pogodilo kao osobu koja se bavi sportom i dosta vremena provodi na tim terenima. Ja sam bio frapiran da se to događa u Srbiji, u Beogradu 2006, posle toliko godina protesta, borbe za demokratiju. Upravo ti ljudi koji su sa nama bili na ulicama, posle toliko progutanog suzavca, dobijenih pendreka, oni sa ljudima koji su nas pre toga krali na još perfidniji način kradu. Poslali smo jednog našeg druga da u ime nekog drugog glasa bez dokumenata i pustili su ga. Onda smo lepo ušli u tu prostoriju i rekli – gospodo, kako vas nije sramota, stariji ste ljudi. Kada su se malo konsolidovali, predsednica tog glasačkog odbora mi je rekla – deco, zašto ne idete tamo gde su mladi, pa se sa njima sukobljavajte, zašto dolazite kod nas kada svi kradu. Suočen sa takvim činjenicama čovek ostaje potpuno poražen.

– U tome je učestvovao ogroman broj ljudi. Postoji sedam, osam hiljada biračkih mesta, pa ako ih je bilo po šestoro ili osmoro na svakom, znate li vi koliko je to ljudi. I oni svi ćute. To je strašno, ne što ćute, nego što im je to normalno, što posle odu da spavaju. Je l’ idu da kradu po prodavnicama, stvarno ne znam, je li to sledeće. Kao ukrali su, pa nema veze, sad možemo da krademo i po radnjama, svejedno je.

– To je ono što je najbolnije, za njih je ta krađa legitimna.

– Moj drug i ja smo u ponedeljak, dan posle referenduma šetali kroz grad kao najveći ludaci, smejali se, nesuvislo pričali, podsvesno smo bežali od realnosti. Ja sam odlučio da svakome koga sretnem pričam o tome. Znači, kada sretnem nekoga i on se pozdravi sa mnom i kaže – zdravo, kako si, ja ću mu reći – nisam dobro, pokrali su referendum. I počeću da mu pričam kako su krali i više se neću družiti sa ljudima koji to budu negirali i pravili se ludi. Šta ja imam od toga što mi je neko drug iz detinjstva, 20 godina se s njim družim i kažem mu – čoveče, krali su, objasnim mu, video sam svojim očima, a on mi kaže – pa dobro. Šta, sad treba da idem s njim na piće, da se zezamo, da muvamo ribe, a on čovek neće da prizna elementarne stvari. Uvek sam imao strpljenja da sedim satima i raspravljam da li je politika Demokratske stranke ovakva ili onakva, ili politika Koštunice ili čak i radikala. Od sada ni sa kim ne ulazim ni u kakve rasprave, ovo je kraj. A ako je ekstremizam reći da su oni lopatama trpali glasove u kutije, onda dobro.

Svetlana Lukić: Da li vam pada na pamet da dignete ruke od svega?

– Evo, ja danas imam 26 godina i lekarka sam, koja ne može da dobije posao u Srbiji, a imam sve kvalifikacije i ne da mi je padalo na pamet da odem nego mislim o tome konstantno. Ta dilema je u meni 24 sata i razlog nije novac nego stanje u društvu, nedostatak vrednosti, negativna selekcija. To je ono što te ubija, hoće ova palanka da te ubije, to mi najviše smeta. Ključni trenutak za mene biće ovi izbori. Mislim da normalna opcija, ne bih čak rekla ni građanska opcija, nego zdrava, normalna, proevropska, civilizovana opcija mora da nađe svoje mesto u parlamentu na ovim izborima. Ona nažalost u ovom trenutku ne može da osvoji više od 50 odsto iz raznoraznih razloga, ali se nadam da će to moći za nekoliko godina. Prvi korak je da ta opcija uđe u parlament, to je za mene trenutak kada ću, ako se to desi, razmisliti o tome da ostanem. Ukoliko se to slučajno ne desi, onda ću definitivno da odlučim da par meseci učim i spremim to što mi je potrebno, ispolažem i odem.

– Često ponavljam tu priču ljudima – Imaš dve opcije, ili se odmah spakuješ i odeš ili ostaneš i boriš se. Samo nemoj da sediš i da se praviš lud, da mi pričaš da te ne interesuje politika, jer ovo nije politika. Nismo mi u Švajcarskoj, pa se zanosimo po nekim političkim strankama je to borba za normalno, za zdrav razum, da su dva i dva četiri. Za to se boriš, nije to bavljenje politikom.

Svetlana Lukić: Posle martovskih demonstracija 1991, pa studentskog protesta 1992, otišla je iz zemlje čitava generacija mladih ljudi. To su oni koji su šetali do Dedinja i tamo skandirali gospođi Milošević-Marković – Miro, kuvaj kafu. Oni sada ponekad dođu u zemlju sa svojom decom, malim Amerikancima i Kanađanima i Špancima, koji sa dekama i bakama teško komuniciraju, jer ne znaju srpski jezik. Onda su dalje odlazili posle protesta 1996/97, odlazili su pre i za vreme bombardovanja, mahali smo im ispred hotela Slavija, ulazili su u mini buseve i odlazili, najčešće zauvek. Odlazak se nastavio i posle 2000. Ovog trenutka, u avionu za Amsterdam je astrofizičar Nikola Vitas.

Nikola Vitas: Tokom narednih godinu dana biću stipendista Marija Kiri fondacije. Imaću priliku da uradim deo svog doktorata u saradnji sa kolegama sa dva vrlo prestižna instituta i univerziteta, sa univerziteta u Utrehtu i Instituta za teorijsku astrofiziku u Oslu. Nastaviću istraživanje koje sam započeo ovde i koje me je zapravo i odvelo do tih lepih i važnih mesta u Evropi. Tema kojom se bavim zvuči egzotično: formiranje spektralnih linija u sunčevoj atmosferi. Ispalo je stvarno jako simbolično da odlazim iz Srbije na neko duže vreme baš par dana posle referenduma. Referendum me je najiskrenije zbunio. Pokušao sam da pročitam taj dokument i stao sam na drugoj strani. Shvatio sam da je to od onog prologa, u kojem se tvrdi da je Kosovo Srbija, jedna velika laž ili jedna velika iluzija ili projekcija koja nema veze sa stvarnošću. U preambuli je isto tako moglo da stoji da je Ontario Srbija, da je Irska Srbija – jednako bi bilo tačno. Umesto Kosova u Srbiji, bilo bi mnogo poštenije da piše da je Guča Srbija, a u drugom pasusu da je Srbija Guča, čime bi se zatvorila definicija. To bi u potpunosti bilo u skladu sa onim što nam je premijer poručio tokom trajanja sabora u Guči, da ko ne voli Guču ne voli Srbiju, ili ko ne razume Guču ne razume Srbiju.

U drugom pasusu stoji da je Srbija država srpskog naroda i drugih njenih građana. Zašto ne stoji – Srbija je država srpskog naroda i drugih – da znamo da smo drugi, jer kada se ujutru pogledam u ogledalo, ja ne pomislim – vidi, srpski narod, nego pomislim – vidi, to sam ja. Dakle, ako ja nisam srpski narod, ja sam onaj drugi. Čitava ta priča sa referendumom mi deluje kao projekcija u nešto što niti je bilo, niti će biti. I čini mi se, takođe, potpuno neproduktivnim tvrditi da je to reformski ustav, jer ustav je ono što generalno opisuje jednu državu, a ono što opisuje Srbiju u ovom trenutku nikako ne može da stane u bilo kakav pravni dokument. Možda nije loše što odlazim i neću ovde dočekati proglašenje ustavnog zakona. U poslednje vreme Beograd me sve više podseća na Beograd od pre 10 godina. I onaj osećaj koji sam imao tada polako se vraća i taj osećaj je veoma, veoma neprijatan. Godinama sam pričao o tome da treba otići odavde, ali sam uvek podrazumevao da taj odlazak ne sme da bude bežanje, nego mora da bude želja da se vidi nešto drugo, da se upozna druga kultura, civilizacija, šta god.

Jednostavno, želeo sam da odem u onom času kada u Srbiji počnem da se osećam veoma dobro, da odem po svojoj volji i da doživim to kao nadgradnju onoga što već doživljavam u Srbiji. Sada  odlazim zato što bežim odavde. Bežim zato što mi je život ovde postao gotovo nepodnošljiv, jer Srbija 2006. je na neki način u mnogo dubljem ambisu nego Srbija 1996. Ako uporedim te dve godine, čini mi se da smo pre 10 godina imali ideju da, ako budemo radili to i to, stvari moraju krenuti na bolje, moraju se na kraju završiti hepiendom – ili za nas ili za njih. Pa ako se završi dobro po njih, nas neće biti, a ako se završi dobro po nas, njih neće biti. 2006. mi se čini da se ovo neće završiti hepiendom za nas, utoliko što su se oni koji drže moć u Srbiji utvrdili na način na koji Milošević nikada nije uspeo da se utvrdi. Utvrdili su se u inertnosti naroda koji ovde živi, utvrdili su se u kamatama i ratama koje ljudi otplaćuju na kredite koje uzimaju, utvrdili su se na tome da u samoposlugama postoje svi mogući proizvodi koji postoje u Evropskoj uniji, utvrdili su se na nekoliko priča koje su se pokazale kao sigurne teme za održavanje na vlasti, koje su bile sigurne teme za održavanje na vlasti i u Miloševićevo doba. Crna Gora im je izmakla, ali teme Kosova i suda u Hagu su i dalje tu. Čini mi se da ljudi na vlasti više nego ikada jako pažljivo neguju te teme, ali ne zato što misle da Mladić nije zaslužio da bude izručen, nego zato što ako izruče Mladića, oni će ostati bez teme za dnevne novine, bez naslovnih strana za žutu štampu, bez opravdanja za sve ostalo što se ovde dešava.

Mimoišla me je kampanja za referendum zato što nemam televizor u kući. Jedino što sam osetio od te kampanje je ono što sam video u novinama i po beogradskim bilbordima. Čitava ta saglasnost u vezi sa referendumom je nešto što me zastrašuje. Ustav bilo koje države jeste manje-više opšti akt, od kojeg ne zavisi mnogo toga, koliko god se nama predstavljalo da će Kosovo ostati srpsko time što to piše u ustavu ili da će nebo postati crveno ako to tamo napišemo. Ono što je moj problem sa referendumom i zašto sam ja prošlog vikenda radio razne korisne stvari i nisam posetio svoje glasačko mesto, je upravo ta činjenica da su se svi oni složili u vezi sa tim dokumentom. Ukoliko postoji mogućnost dogovora sa ljudima koji su učestvovali u politici devedesetih, mene nikakav proizvod tog dogovora ne zanima. Osećam kao svoju građansku dužnost da kažem – taj dogovor je pogrešan, pogrešna je ideja da se vi dogovarate sa njima o bilo čemu. Nije bitno da li je to ustav ili je to cena hleba u prodavnicama.

Koliko je taj referendum bio demokratski ili nije pokreće pitanje koliko uopšte bilo koji izbori u Srbiji mogu biti demokratski. U zemlji koja ima toliko nepismenih, koliko ima smisla davati priliku ljudima da izaberu svoju vlast na osnovu kampanja koje se vode, za koje smo se toliko puta uverili da su nestvarno lažne. Mislim da su svi oni bili zaprepašćeni kada su čuli da su protesti u Budimpešti izbili zato što je premijer lagao u predizbornoj kampanji. Već mogu da ih zamislim kako kažu – ma nije moguće, pa zar ti ljudi u Mađarskoj ne znaju da svi lažemo u predizbornim kampanjama. To je ovde toliko očigledno da kada bi sutra Koštunica priznao da je sve slagao u predizbornoj kampanji, ili Tadić, ili Nikolić, nije bitno ko – ovde se ne bi pomakla jedna vlat trave, a ne da bi neko ustao da protestuje protiv toga. Jednostavno, ta laž je postala toliko svojstvena srpskoj političkoj sceni, da ako čuješ bilo kakav glas koji ti se čini normalnim i suvislim i učini ti se kao da govori nešto što je stvarno, što vidiš svojim očima, taj glas ti deluje kao da dolazi sa druge planete ili iz nekog drugog univerzuma.

Ta priča – ne sme se izdati Kosovo, ne sme se dozvoliti da Kosovo postane nezavisno, postavlja pitanje – pa dobro, koliko je vama važno Kosovo, hajde ti, reci mi, koliko je tebi lično važno Kosovo, šta si ti spreman da uradiš za to Kosovo. Da li si spreman da odvojiš sat vremena dnevno, da li si spreman da istrpiš bilo kakav bol, da li si spreman da istrpiš bol koji doživiš u zubarskoj ordinaciji za to Kosovo. Da li ste spremni da primite izbeglice sa Kosova. Da li ste spremni da deo svoje imovine date tim ljudima dole da bi oni bolje živeli. Odgovor je najčešće ne. Mogu da razumem ljude koji su vođeni preporukom OEBS-a ipak izašli na referendum o ustavu razmišljajući da ranije ili kasnije moramo da ga usvojimo. Većina tih ljudi ne zna da li u tom ustavu postoji pravo na abortus ili ne i ne zna šta ljudska prava podrazumevaju. Pitanje je koliko ljudi zaista razume koliko je ovaj ustav dobar ili loš. Takođe je pitanje šta je zapravo interes Evrope u tome da se ovaj ustav usvoji, da li je interes Evrope isključivo taj da se Srbija stabilizuje na ovaj ili onaj način ili je interes Evrope da Srbija ide negde napred. Neko je u predreferendumskoj kampanji rekao da, ukoliko se ustav ne usvoji, Srbija će postati protektorat. A Srbija u ovom trenutku, onako kako je ja vidim, već nije nezavisna država.

Svetlana Lukić: Predsednik skupštine, Predrag Marković, izašao je i rekao – zahvaljujem građanima koji su glasali za, zahvaljujem se građanima koji su glasali protiv, a svi oni koji nisu izašli moraju znati da su tim svojim činom, sada će da citiram – prizivali ili protektorat ili diktaturu.

Nikola Vitas: Dakle, pitanje je da li demokratija kao alternativa protektoratu ili diktatura u Srbiji ima nekakvog smisla i pitanje je da li rezultati glasanja ovde zaista obezbeđuju demokratiju. Naravno, pitanje je da li rezultati glasanja bilo gde obezbeđuju demokratiju, a ne samo ovde, ali u ovoj zemlji, nakon svega kroz šta smo prošli, to pitanje je mnogo, mnogo ozbiljnije. Da li zaista smemo da se prepustimo rezultatu izbora i kažemo – ljudi su glasali sa 51 ili 71 ili 91 odsto za ovu opciju, pa to je demokratija, izvolite. Srbija je i dalje u senci rezultata izbora iz 2000, kada se pokazalo da je Milošević pobeđen sa jednim ili dva odsto razlike. Moglo je da bude i drugačije, jedan ili dva odsto nisu ono što garantuje demokratiju ili stabilnost demokratskog poretka u državi. To je ono što me zaista užasava.

Nisam siguran da je nasilje u ovoj zemlji nekontrolisano i nisam siguran da su ispadi fudbalskih navijača u Čačku potpuno nepovezani sa napadima na prostorije stranaka koje drugačije misle i sa svim ostalim što se dešavalo. Neću da kažem da postoji plan ili neko ko kaže – e, vi ćete sada u Čačku da napravite to i to. Ali kad izađeš na ulicu ujutru i kada vidiš koje novine ljudi nose pod rukom, to postaje sasvim razumljivo. Te novine su jedan politički letak, koji se distribuira hiljadama ili desetinama hiljada ili stotinama hiljada ljudi u Srbiji, koji ne govori – glasajte za ovu ili onu opciju, ali govori – ovi su loši, drugačiji su loši, drugačije treba eliminisati, hajde da im pokažemo da smo mi ti koji smo ovde važni. To je ono što plaši i što pogled na situaciju u Srbiji danas čini vrlo pesimističnim.

Kada kažem da mi se čini da je u Srbiji nužno raspuštanje vojnih struktura i preispitivanje svega što ima veze sa militantnim ili oružanim u ovoj zemlji, mislim i na ono što se desilo u Paraćinu pre nekoliko nedelja. Njima je eksplodiralo tri i po hiljade tona eksploziva. Ono što je mene tu zaprepastilo jeste lavina objašnjenja da je do eksplozije u Paraćinu zapravo dovelo nasleđe iz komunističkog vremena, jer eto, komunisti nisu izmislili skladišta dovoljno daleko od gradova. A da niko nije postavio pitanje – pa kog vraga vi čuvate tri i po hiljade tona eksploziva. I ako ga čuvate, koga ste nameravali da ubijate tim eskplozivom. Kada vidiš koliko je Srbija i dalje jedna zemlja podređena sili i podređena tom institucionalnom nasilju, ti ne možeš očekivati da stvari sa ustavom ili stvari sa cenom hlebe ili stvari sa bilo čim drugim idu nekim drugačijim tokom. To je kišobran pod kojim se Srbija nalazi.

17. novembra će biti deset godina od početka studentskih protesta 1996. Sa ove distance to izgleda kao jedno jako romantično vreme, kada smo se borili za neku ideju. Ja sam bio student u to vreme i nešto pre toga smo napravili Studentsku uniju na Matematičkom fakultetu, koja je jedna od prvih studentskih unija u Srbiji. To vreme protesta je na neki način, ja zaista imam taj utisak, spasilo moju generaciju. Koliko god su ti protesti na kraju bili neuspešni, jer nisu dali nikakav opipljiv rezultat, jer nisu promenili vlast, nisu promenili atmosferu i dve godine kasnije smo imali Kosovo i bombardovanje i sve ostalo – oni su mojoj generaciji, koliko god da su bili naivni, dali neku priliku da kažemo – eto, mi smo probali. Sličnu priliku je imala generacija koja je protestvovala početkom dvedesetih na Beogradskom univerzitetu. Trenutno je, koliko znam, u toku protest studenata nekih beogradskih fakulteta, koji traže smanjenje školarine. I ako ovaj protest za smanjenje školarine uporedimo sa protestima devedesetih, razlika je ta da smo mi protestvovali zbog onoga što se naziva velikom politikom, a da studenti sada protestvuju zbog studentskog standarda. A velika sličnost je u tome da su i protest 1996, kao i ovaj protest koji je trenutno u toku, bili veoma naivni, jer kao što mi 1996. nismo tražili da se promeni suštinska politika Srbije, nismo tražili da se uhapsi Milošević, nismo tražili da se prekine sa ratnom politikom Srbije, tako i ovi studenti danas ne traže besplatno školstvo, nego traže da se smanje školarine, dakle, da ne iznose tri prosečne plate nego dve ili jednu. To je cenjkanje.

Da li je uopšte moguće napraviti studentski protest koji bi zahtevao ostvarenje nekakvog suštinskog zahteva, koji bi u ovom trenutku zahtevao promenu te lažne politike čiji smo svedoci danas u Srbiji. Ili ćemo se mi i dalje manje ili više navlačiti sa vlašću i pokušavati da se pogodimo – evo, mi ćemo malo da protestvujemo, a vi ćete nama da date to, pa ćemo se negde naći. Videćemo koliko je naš protest važan i od toga će zavisiti cena školarine ili broj priznatih glasova na pokradenim izborima. Školarine su stvar koja svakako pogađa studente koji su obavezni da ih plaćaju, ali ako čovek pomnoži broj studenata sa iznosom tih školarina, dobio bi sumu koja odgovara ceni većeg stana u Beogradu ili malo skupljeg automobila kakvima se voze naši ministri. Dakle, to je nešto što je potpuno zanemarljivo u odnosu na ukupan budžet Srbije, što je zanemarljivo u odnosu na vrednost onoga što je eksplodiralo u Paraćinu ili što je zanemarljivo u odnosu na gubitke Srbije zbog obustavljanja pregovora sa Evropskom unijom. Jako je neprijatna poruka koju univerzitetske vlasti, od dekana do ministara, šalju studentima koji traže manje školarine, jer oni im kažu – znate, vi morate da plaćate te školarine da bi vaši profesori imali od čega da primaju platu.

Roditelji tih studenata već plaćaju ogromne poreze u ovoj zemlji, od kojih se finansiraju ministarstva, asfaltiraju putevi po zaseocima pred lokalne izbore, plaćaju vojne vežbe, kupuju vojni sateliti. Takva poruka ministarstva zvuči licemerno do krajnjih granica. Nijedan univerzitet na svetu ne živi od školarina studenata. Kada pogledaš jake univerzitete u Americi, koji su u stanju da lansiraju svoje istraživačke satelite, koji imaju svoje laboratorije, koji proizvode Nobelove nagrade, naravno da te laboratorije i ti sateliti nisu lansirani od studentskih para, inače bi školarine na tim fakultetima iznosile milione evra, koliko ti projekti koštaju. Zato insistiranje na komercijalnosti univerzitetskog obrazovanja, posebno u Srbiji, izgleda zastrašujuće, jer ako negde leži potencijal i nada za to da će se u Srbiji bolje živeti za 5, 10, 20 godina, onda je ona u tim mladim ljudima, koji su rođeni u vreme kada je Milošević došao na vlast i koji su detinjstvo proveli slušajući vesti iz Vukovara, Bosne, s Kosova. Nada je u tim mladim ljudima koji su sada generacija mojih studenata i koji još uvek nisu otišli odavde i koji još uvek nisu prezasićeni užasima srpske politike ili njenom besmislenošću. Ako je nešto u ovom trenutku Srbiji potrebno, ako joj nešto u ovom trenutku nedostaje, to je upravo obrazovanje.

Svoj odlazak osećam malo kao moranje, malo kao predaju, iako racionalno znam da odlazim na jedno jako dobro mesto, kojem apsolutno treba da se radujem i koje je u onome čime se bavim jedno od najboljih mesta na svetu. S druge strane, osećam to kao beg od ove zemlje i stalno razmišljam – da je malo bolje ovde, možda bih ipak ostao, možda bismo od Beogradskog univerziteta stvarno napravili jedan od prvih 50 ili 100 univerziteta u svetu. Ali nekad se probudiš ujutru i pogledaš novine ili i pre nego što otvoriš oči, počneš da razmišljaš šta te čeka u toku dana i koje sve sekiracije te čekaju i zaista se osetiš kao da nemaš vazduha. To  Ljuba Tadić u nekom od starih filmova, ne mogu da se setim naslova, kaže – ovde je Bog posejao divlje seme, nešto me pritiska, ne mogu da dišem. E to je to, zaista pomisliš – pa ova zemlja kao da je prokleta, kao da koliko god uložiš truda, taj trud se stalno negde rasplinjava. Ti napraviš nešto dobro, ali čim se okreneš na drugu stranu da pokušaš opet da napraviš nešto dobro tamo, već vidiš da ono prvo što si napravio počinje da se rastače u sastavne delove i prestaje da ima ikakvog smisla.

Ja se zaista osećam kao da ovde više nemam kuću. Danas živim ovde, sutra ću živeti negde drugde, preksutra na nekom trećem mestu, nakon godinu dana ću se vratiti ovde, ali neću se vratiti kući. Vratiću se na novu usputnu stanicu. To je deteritorijalizacija: iako sam od rođenja živeo ovde i nisam se micao sa iste adrese, promenio sam tri, četiri, pet država na koricama pasoša. Osećam da je zemlja u kojoj sam rođen zaista nestala i da je nestalo neko bazično poverenje u sredinu u kojoj živim. Ne znam da li mi je teško. Ja ću tokom tih godinu dana imati priliku da uradim neke stvari za koje ovde nisam imao vremena i jako se radujem tome što me čeka tamo gde idem. Znaš, oguglao sam na to da ispraćam ljude odavde. Prvo sam ispraćao svoje asistente kao student, pa svoje kolege studente, pa sam onda počeo da ispraćam svoje studente. Nakon toliko ispraćaja, gde sam ja bio onaj koji ispraća, jako mi je neobično da sada ja budem onaj koji odlazi. Pričam sa jednim prijateljem i kažem mu – znaš, ovo me malo podseća na odlazak u vojsku, eto, opraštaš se od nekih ljudi, pa im ostavljaš mala nasledstva, pa znaš da većinu njih nećeš videti u narednih godinu dana. Ali ima razlike. Kada odlaziš u vojsku, ti odlaziš u nešto grozno, tamo gde nikako ne bi voleo da ideš, a ostavljaš ljude u nečemu što ti izgleda kao lepo i prijatno. U ovom trenutku, ja odlazim na godinu dana, ali vas ostavljam u nekom haosu i u nečemu što mi deluje neprijatno i ružno, a ja odlazim u nešto bolje. Tako da vi ostajete u vojsci, a ja izlazim iz te neprijatne situacije.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Nikola Vitas. Hvala vam što ste slušali Peščanik.

 
Emisija Peščanik, 03.11.2006. 

Peščanik.net, 03.11.2006.