Fotografije čitateljki, Lazara Marinković

Fotografije čitateljki, Lazara Marinković

Javna preduzeća Srbiju godišnje koštaju milijardu evra. To je duplo više nego što će se ove godine uštedeti na platama i penzijama. To nije nov podatak, ali je najbolji da slikovito izrazi štetu koju državna privreda pravi društvu u celini i građanima pojedinačno.

Razornih činjenica, međutim, ima još. Javna preduzeća karakteriše preveliki broj zaposlenih, bar 30.000, kao i loša uprava. Njihovi gubici iznose milijarde evra. Neizvršene obaveze mere se takođe milijardama evra. Zato su ona osnovni generator tzv. nelikvidnosti, čime podrivaju finansijski sistem zemlje. Masovno nepoštovanje ugovorom preuzetih obaveza znači rušenje pravnog poretka. Javna preduzeća su leglo korupcije, što znači urušavanje moralnog sistema.

Nije dakle čudo što je Ljubomir Madžar javni sektor nazvao „malignim tkivom“, pri tome još „duboko utkanim u sve pore naše privrede“. Pa ipak, kad god se potegne pitanje „šta da se radi“ sa tom rak-ranom srpske ekonomije, digne se prava buna.

I navedeni citat i pobrojane karakteristike mogli bi se uzeti kao neki mini rezime savetovanja o javnim preduzećima koje je nedavno održano na beogradskom Ekonomskom fakultetu. O tome sam opširno pisao u Novom magazinu, ali ću za ovu priliku izdvojiti još nekoliko najvažnijih stvari. Upravo kao odgovor na gore postavljeno pitanje.

Za javna preduzeća, dakle, čulo se na pomenutom skupu, postoje dve vrste rešenja: prva, neposredna i druga, posredna. Prva se odnose na sama javna preduzeća, druga se tiču njihovog užeg i šireg okruženja, tj. ukupnog privrednog ambijenta.

Prva grupa rešenja – o tome je najviše govorio Milojko Arsić – sastoji se iz tri elementa: a) privatizacija; b) liberalizacija i c) prestrukturiranje.

Prestrukturiranje bi bilo primenjeno praktično svuda gde postoje prirodni monopoli, odnosno gde bi država „zauvek trebalo da ostane vlasnik“ u „prirodnim monopolima“, kao što su: „EMS, Srbijagas, Železnička infrastruktura, Pošta, Srbijavode, Srbijašume, Putevi Srbije“. U ovu grupu spadaju i komunalna preduzeća za vodovod i kanalizaciju.

Liberalizacija znači uvođenje konkurencije u pojedine delatnosti, recimo proizvodnju električne energije, gradski saobraćaj, pojedine komunalne delatnosti (iznošenje smeća, na primer).

Konačno, privatizacija bi, kako to preporučuje Milojko Arsić, obuhvatila samo javna preduzeća koja posluju u uslovima konkurencije, kao što su Telekom, rudnici uglja Resavica, Jat tehnika i neka lokalna javna preduzeća (možda uređenje parkova i slično). Arsić za Aerodrom misli da je koncesija ili zajedničko ulaganje srećnije rešenje od privatizacije.

Sve u svemu, nasuprot teškim, a nadasve tačnim ocenama, i nasuprot uvreženom mišljenju da se ekonomisti zalažu za privatizaciju svega i svačega, recept koji oni predlažu prilično je blag: najveći deo javnog sektora ostaje u državnom vlasništvu. Od njega se traži da postane makar malo efikasniji, da ne bude toliko mnogo privilegovan i da ne bude toliko užasan teret na plećima privatnog sektora.

U stvari, ovaj drugi je prava uzdanica ekonomista. „Temeljni preduslov i ključ za sređivanje hipertrofiranog i dramatično neefikasnog javnog sektora sastoji se u krajnjoj liniji u stvaranju potrebnih pretpostavki za uspešan razvoj privatnog sektora. Put ka institucionalno uređenom, organizaciono sređenom i obimom na pravu meru svedenom javnom sektoru – vodi preko snažne akceleracije rasta privatnog sektora“, zaključuje Ljubomir Madžar.

Madžar se – razumljivo, s obzirom na datu priliku – ne upušta u razradu pretpostavki i načina tog ubrzanog razvoja. Ali nalazi za shodno da izdvoji i naglasi: „Jedno je, međutim, sigurno. Poslovni svet i stratum privatnog preduzetništva mora dobiti potpuno drukčiji, u odnosu na sadašnjicu korenito preokrenut društveni tretman. Umesto da budu u velikom broju sudski gonjeni i zatvarani, poslovni ljudi treba da budu maksimalno favorizovani i stavljeni u sam centar društvenog uvažavanja i staranja. Oni u doslovnom smislu treba da postanu junaci našeg vremena. Neće biti nimalo lako za njih izboriti opštedruštvenu pažnju i uvažavanje. Zna se kakav odnos ovdašnja najšira javnost ima prema tzv. tajkunima. Vlast bi morala da na tom planu nađe načina da slomi otpor javnosti i orkestriranim nastupom krene da odsudno menja masovnu percepciju preduzetništva i privrednog poslovanja“.

Zbilja, teško je naći, ako je uopšte moguće, društvenu grupu ili profesiju koja je na tako lošem glasu. Primera koji to ilustruju, u bližoj i daljoj prošlosti, ima koliko hoćete. Evo, za ovu priliku nekoliko karakterističnih: Delta, Nibens, Farmakom, Tigar, Agroživ.

Počećemo od poslednjeg. Pre desetak godina, preduzeće Agroživ iz Zrenjanina u vlasništvu Miroslava Živanova bilo je najveće te vrste u Srbiji. I najuspešnije. A onda se jednog dana kao kula od karata sve srušilo. Vlasnik i još dvadesetak rukovodilaca su uhapšeni. Do dana današnjeg, međutim, taj sudski proces nije završen i pitanje je kada će.

Dragan Nikolić, direktor pirotskog Tigra, uspeo je ono što niko u Srbiji nije. Uspeo je da u zabit istočne Srbije, daleko od modernih saobraćajnica i visokih škola, dovede jednu od najmoćnijih svetskih kompanija, francuski Mišlen, koji sad tamo diže nove pogone, povećava proizvodnju i takoreći čitav grad održava u životu. Umesto da mu podignu spomenik, uhapsili su ga, naravno s najbližim saradnicima, pod optužbom, ni manje ni više, za – zločinačko udruživanje. Proces traje već tri godine.

Slučaj Miroslava Bogićevića je najsvežiji među pomenutim. Uhapšen je pre godinu dana, držan šest meseci u pritvoru – uzgred, mada to nikako nije uzgredna stvar, svi osumnjičeni su potpuno nezakonito u zatvoru držani mesecima – a onda pušten, ali optužnica još uvek nije podignuta. U međuvremenu, firma se rastura. Simptomatično je da je Farmakom oteran u stečaj iako je svoje obaveze ispunjavao redovno, sve dok dve banke (Findomestik i Sberbank) nisu pre vremena pustile menice i tako blokirale kompaniju. Stečajni upravnik, koga je postavila država, na tu činjenicu, čiji pravni i faktički značaj nije moguće prenaglasiti, uopšte ne obraća pažnju.

Na suđenju Milu Đuraškoviću, vlasniku Nibens grupe, takođe se pojavila – tačnije, nedavno je obelodanjena – činjenica od krucijalnog, što bi rekli pravnici, značaja. Bivši ministar saobraćaja Milutin Mrkonjić pred sudom je, naime, rekao da Nibens ne bi propao da Đurašković nije uhapšen. U stvari, nije toliko važno Mrkonjićevo mišljenje koliko podatak koji je izneo. U trenutku kada je Đurašković uhapšen, Nibens je (od države, na tenderu) dobio posao vredan 180 miliona evra. To je ogroman novac. Te pare spasavaju državu Srbiju, a ne jednu firmu. Ali za Đuraškovića je već bilo kasno.

Konačno, ali nikako najmanje važno, dođosmo i do trećeg u ovoj priči, Miroslava – to jevanđeljsko ime se izgleda pokazuje kao baksuzno – onaj najpoznatijeg, Miškovića. Suđenje vlasniku Delte po svemu sudeći ima više simbolički i politički, nego pravni značaj. Jer, kad Vučić sa govornice poruči da „tajkuni više nikada neće vladati Srbijom“, pučina ispred vrata zna na koga se to odnosi. A zna i ona unutra. I prema tome ima da se ravna.

Sve su ove priče, kao što se vidi, različite. Jer sve srećne liče jedna na drugu, dok su nesrećne – da parafraziramo gorostasa iz transparentne poljane – nesrećne svaka na svoj način. Nije nam, dakle, namera da između njih stavljamo znak jednakosti, niti da sve njihove junake stavljamo u isti koš. Ali baš takve i tako različite, one poput kockica mozaika slažu jednu prilično vernu, iako nimalo veselu sliku položaja privrede i privrednika u Srbiji.

Pre desetak godina Miroslav Mišković i Ivica Todorić, vlasnik Agrokora, ozbiljno su razmatrali ideju da se na neki način povežu i stvore regionalnu kompaniju. Poslovne biografije dva najveća regionalna biznismena do tada se nisu mnogo razlikovale. Danas ih deli provalija. U međuvremenu, Todorićeva imperija se širi i jača, a Miškovićeva slabi i sužava se.

Izlišno je napominjati, ali da to ipak učinimo: nije namera ovog teksta da sudi i presuđuje. Tu su paragrafi, pa neka sud zagrabi i neka je isto i đavolu i đakonu, što bi rekao Đorđe Balašević. Problem je, međutim, u tome što su naši pravosudni organi „laki na obaraču“, tj. lako hapse, ali teško dokazuju.

Moguće je da osnovni ekonomski zakon koji važi u Srbiji jeste onaj „ko bi doli, sad je gori“ i obrnuto, tj. da se s partijom diže i s partijom pada. Ali to za zemlju u celini znači da nema rasta, nego samo neprekidne preraspodele jednog manje više istog kolača.

I zbilja, kad se pogleda Srbija u 21. veku, to je manje-više njena osnovna karakteristika. S jedne strane javna preduzeća pod ogromnom zaštitom države, sa druge strane privatna preduzeća na udaru države. Javni sektor – preglomazan, neefikasan; privatni sektor slab i onemogućen da se razvija.

Rezultat – stagnacija.

Stagnacija koja danas, kao i uvek uostalom, ali danas više nego ikada znači – zaostajanje. Naša Vlada je strašno zadovoljna što će Srbija ove godine umesto pada bruto domaćeg proizvoda od pola odsto imati otprilike toliki rast, dok će u isto vreme prosečna svetska stopa rasta biti iznad tri odsto. A prosek bivših socijalističkih zemalja biće 2,5 odsto, dakle pet puta veći od našeg rasta. Za iduću godinu Srbiji se, u optimističkoj varijanti, predviđa povećanje BDP-a od dva odsto, dok će globalna stopa rasta opet biti znatno, možda čak i dvostruko veća. Dakle, i kad se razvija, Srbija ne sustiže svet, nego za njim zaostaje.

Mislimo o tome.

Peščanik.net, 26.10.2015.

Srodni link: Mijat Lakićević – Naopaki etalon


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)