- Peščanik - https://pescanik.net -

Tajna klozetske šolje

Foto: Katarina Đekić

Pre izvesnog vremena nabasao sam na članak u Njujorkeru „Zašto činjenice ne menjaju našu svest“ Elizabete Kolbert, koja je 2015. godine osvojila Pulicerovu nagradu za dela koja nisu fikcija. Privukao me je naslov, pogađate, najviše zbog stanja svesti našeg naroda. Članak se jednim delom odnosi na okolnosti koje su dovele na vlast Trampa ali se takođe bavi i fenomenom manipulisanja ljudima uopšte.

Da ne bih prepričavao čitav sadržaj ovog interesantnog eseja pomenuću samo njegovu suštinu. Autorka nabraja različita iskustva naučnika koji se bave kognitivnim proučavanjima i koji, primenjujući različite metode, dolaze do sličnog zaključka: čak i nakon što su dokazi za njihova uverenja u potpunosti odbijeni, ljudi ne uspevaju da izvrše odgovarajuće revizije u svojim verovanjima. Postavlja se pitanje zašto neko, ko slepo veruje u nešto ili nekog, ni onda kada mu pokažete nesumnjive dokaze za suprotno, ne može promeniti svoja uverenja.

Takvo stanje svesti većine ljudi odlična je podloga za dolazak na vlast velikog broja osvedočenih prevaranata, od Trampa do Vučića. Jednostavno, dovoljno je da nekoliko lakovernih poveruje u njihove lagarije pa da i ostali to prihvate zdravo za gotovo. Ne pomažu ni dokazivanja, ni ubeđivanja, ljudi su uglavnom zaslepljeni sopstvenim nepromenljivim uverenjima, veoma su sumnjičavi prema svakom suprotnom stavu i krajnje nekritični prema svojim uverenjima.

Naučnici različito objašnjavaju uzroke ovome. Pojedini misle da se radi o takozvanoj hipersocijalnosti. Stiven Sloman i Filip Fernbah veruju da je društvenost ključ za funkciju ljudskog uma ili, možda još prikladnije, za neispravnosti u vezi sa njim. „Jedna od posledica prirodnosti sa kojom delimo kognitivni rad“, pišu oni, je da „nema oštre granice između ideja i znanja jedne osobe i drugih članova grupe. Ovakva zajednica znanja može postati opasna“, primećuju Sloman i Fernbah. Da bi to dokazali, njih dvojica su izveli eksperiment u toaletu, zamenjujući javnu politiku za kućne uređaje.

U tipičnom WC-u sa ispiranjem nalazi se keramička posuda napunjena vodom. Kada se pritisne dugme, voda – i sve što se u njoj u tom trenutku nalazi – usisava se u cev i odatle u kanalizaciju. Ali kako to u stvari funkcioniše? U studiji sprovedenoj na Jejlu, studenti su zamoljeni da ocene svoje razumevanje svakodnevnih uređaja, uključujući toalete, zatvarače i brave cilindra. Zatim je od njih traženo da napišu detaljna objašnjenja o tome kako uređaji rade i da ponovo ocene svoje razumevanje. Navodno, cela stvar je učenicima otkrila njihovo neznanje, pa je njihovo samoocenjivanje znatno opalo. (Ispada da su toaleti složeniji nego što se misli.)

Sloman i Fernbah ovaj efekat nazivaju iluzijom objašnjenja dubine i vide ga skoro svuda. Ljudi veruju kako znaju mnogo više nego što je to zapravo činjenica. Ono što nam omogućava da istrajemo u ovom uverenju su drugi ljudi. U slučaju WC-a, neko drugi ga je dizajnirao tako da ga svako može lako koristiti. To je nešto u čemu su ljudi veoma dobri. „Oslanjali smo se na stručnost nekog drugog otkad smo smislili kako zajedno loviti, što je verovatno bio ključni trenutak naše evolutivne istorije. Od tada dobro sarađujemo“, tvrde Sloman i Fernbah, „pa teško možemo reći gde se završava naše razumevanje a gde počinje nečije tuđe“.

To je, naravno, klopka. To što bez razmišljanja prihvatamo nečije idejno rešenje klozetske šolje projektuje se često i na sasvim drugačije ideje, pa i, u krajnjoj liniji, na politički život. „Jedno je to što sam isprao toalet a da ne znam kako to radi, a drugo je da favorizujem (ili se protivim) zabrani imigracije, a da ne znam o čemu govorim. Po pravilu, snažna osećanja o problemima u društvu ne nastaju iz dubokog razumevanja“, kažu njih dvojica.

Klozetska tematika, primenjena na naše okolnosti, mogla bi glasiti ovako: većina stanovništva u Srbiji prihvata ono što izgovara i čini Aleksandar Vučić na isti način kao što pušta vodu u toaletu. Veruje da je to dobro rešenje i nema ambicija de se udubljuje u detalje kao što su sistem vakuuma ili vertikala u njihovoj zgradi. I to će biti tako do trenutka dok se ne pokvari kotlić ili ne zapuši kanalizaciona cev. Onda će, kada užasni smrad počne da se širi po kući, neko pokušati da pronađe vodoinstalatera. Ali, njega neće biti. Pobegao je sa ostalima iz Srbije u neku drugu zemlju, na neki udaljeni kontinent.

Peščanik.net, 01.11.2019.

Srodni link: Elizabeth Kolbert – Zašto ne menjamo mišljenje