- Peščanik - https://pescanik.net -

Tehnika narodu!

 
Lozinka je trenutka: tehnička vlada – eksperti namjesto političara, ekonomisti umjesto premijera, itd. Riječ je – za sada – o izvanrednim situacijama u kojima se kao opravdanje za (grčke, talijanske i tko zna još čije) promjene u osnovi rabi dva pojma: efikasnost i stabilnost. Bilo bi, možda, odveć zlobno podsjećati na to da su identična opravdanja prije nekoliko desetljeća rabile vojne hunte u Grčkoj, Čileu i Argentini, jer prilike su doista drukčije. No, kako je već i na ovome mjestu prije mjesec dana bilo napisano – kao da demokracija zaista šteti suvremenome kapitalizmu (obrat tek valja ozbiljnije propitati).

Evropska unija odjednom prednjači u redukciji demokratskih procedura, a dugo je smatrana (naddržavnom) zajednicom koja je uzor ne samo po razini životnoga standarda, nego baš po standardima demokratske vladavine prava. U međuvremenu ovih se dana formira (u frankfurtskoj operi, da se barem evropsku kulturu ne zaobiđe) ne samo nadnacionalni, nego i nadinstitucionalni krizni osmerac, bez kormilara dakako. On se iskazuje kao svojevrsni direktivni izvor, e da bi se „spriječilo prelijevanje grčke i talijanske depresije na zdrave ekonomije EU“.

I grčka i talijanska vlada u međuvremenu su prokazane kao djelatno nesposobne, što ni po čemu nije izvanredno stanje u pluralističkoj demokraciji. Ono što se, međutim, pokazuje izvanrednim u svakome pogledu situacija u kojoj se, namjesto vlada koje su i same jedva čekale da odstupe, ne kandidiraju parlamentarne, dakle stranački podržane alternativne varijante, nego, i opet izvaninstitucionalne, tehničke vlade. Riječju, u pitanju više nije samo (in)kompetentnost izvršne, nego i zakonodavne vlasti.

Nasuprot velikome broju komentara, situacija nikako nije jedinstvena; sama sobom još ni izdaleka ne indicira kraj jednoga razdoblja. Marcello Musto, profesor iz Toronta, upozorio je, primjerice, na u mnogome usporedivu situaciju britanske tehničke vlade 1852./55., ali i na – suvremeno primjenjive – zajedljive komentare tadašnje situacije koje je, iz pera Karla Marxa, objavljivao New York Tribune. I tada su, naime, brojni komentatori razglabali o propasti političkih stranaka, kraju političkoga pluralizma, i sl. Rugajući se onima koji su u tehničkoj vladi earla od Aberdeena vidjeli „milenijski prevrat“ i početak ere u kojoj će vladati samo najsposobniji, Marx u siječnju 1853. ironizira to što se novumom smatra „polumrtve birokrate koji su služili u svim vladama“. Zaključno, on će ocrtati temelje svoje filozofijsko-povijesne pozicije i u ovome povodu: „Možda je najbolje što se može reći u prilog ’tehničkoj’ vladi to što ona predstavlja nemoć (političke) moći u trenucima tranzicije“.

O tomu se, vjerojatno, opet radi – o još jednoj tranziciji (koja je – nakon perifernih sredina, poput naše – i u svjetskim metropolama zakucala na vrata), o ponovnoj nemoći političke moći. Ali, da bi se to moglo tvrditi valja pretpostaviti klasno-kritičku, u konsekvencijama: revolucionarnu analizu, onu koja, povremeno, protustavlja ekonomsku i političku moć. Marxovo je poimanje tranzicije bilo, naime, vezano uz pretpostavljeni prijelaz iz klasnoga u besklasno društvo. U takvu bi društvu, kako to u Anti Dühringu na razini parole ustvrđuje njegov sudrug Friedrich Engels, „na mjesto vladanja nad osobama stupilo upravljanje stvarima i vođenje proizvodnih procesa“, a „država ne bi bila ’ukinuta’, nego bi odumrla“.

Čini se, eto, da, predrasudama nasuprot, malo utopije u pozadini pomaže realističnosti spram postojećega.

No, kao da ni druga strana nije imuna na utopijske slike. Glasoviti ekonomist, nobelovac Paul Krugman spočitava vođama Evropske unije ni više ni manje do – romantizam. Polemizirajući s općeprihvaćenim shvaćanjem vodećih političara EU kao tehnokrata, Krugman ih naziva nepraktičnim romantičarima koji pred očima imaju „san o ujedinjenoj Evropi“, a ne ekonomske realnosti. Upravo stoga upropaštavaju jednu po jednu nacionalnu ekonomiju država članica u ime održavanja zamišljene zbilje, ekonomski i političke integrirane Evrope (ili, barem, Evropske unije).

Drukčije rečeno, Krugman ih vidi kao utopiste, ali zapostavlja ključnu konstrukcijsku osobinu svake utopije/romantike – da je, naime, udaljena od svijeta. Kada takvo, romatično/utopijsko shvaćanje obuzme one koji kontroliraju moć više nije riječ o Marxu ili Engelsu (odnosno Saint Simonu), nego o Staljinu ili Pol Potu, ni o Schumanu, nego o Merkozyju. Želi li se, naime, realizaciju utopije (čak i ako nije epohalno udaljena od sadašnjosti kako se to donedavno činilo za eurointegracijske planove), potrebna je enormna moć, štoviše: koncentrirana moć. Upravo o tomu se ovih dana i radi, o koncentriranju moći u najkraćem mogućem vremenu, a to ponajprije znači: o smanjenju broja funkcionara koji njome raspolažu, te o labavljenju kontrole nad njima.

Legitimnost vlasti očito se iznova određuje u ovakvim okolnostima; Berlusconi, dalekosežno indikativno, nije izgubio vlast kada su milijuni prosvjedovali protiv njega, ni kada su mu bile dokazane korupcijske afere (izvukao se je tijesnom većinom istoga dana kada je uhićen Ivo Sanader, koji bi, ako je sve što mu se stavlja na teret istina, eventualno bio šegrtom majstora Silvija). No, izgubio je premijersku poziciju kada su burze naglim skokom pozitivno reagirale na priče o njegovoj ostavci, te potom još dublje potonule kada je demantirao „glasine“. Na veselje gotovo izumrlih marksističkih ortodoksa, vlast je bjelodano pokazala da samu sebe razumije kao „savez vlade i burze“ (opet Engelsova formula).

Među suvremenim komentatorima prevladavaju zbunjeno zgroženi liberali i podjednako zbunjeni, ali doktrinarno zadovoljni ljevičari. Liberali ne smiju prihvatiti institucijske prečace, ali im je – kako su to kritički teoretici već davno pokazali – ipak ponajprije do toga da se očuva stabilnost danoga modela privređivanja (još više od marksista oni zapravo polaze od materijalne baze kao bitne). Stoga će gunđati protiv „preskakanja parlamenta“ i „donošenja odluka iza scene“ (što beskonačno veseli priproste zagovornike raznih inačica teorija urote), ali će, u konačnici, disciplinirano prihvatiti „ono što se ne može izbjeći“.

Ljevičari su pak zadovoljni, pretežito argumentirajući na razvalinama marksističkoga pojmovnog instrumentarija. No, u tim razvalinama više nema prostora za nužna kategorijalna preciziranja, pa se tako govori o krupnome kapitalu (bez kapitalista), o učmalosti parlamentarne demokracije (bez demokracije savjeta), o transnacionalnim moćnicima (bez kritike nacionalne državnosti), itd. S pravom se prigovara novim tehnokratima da preskaču formalnosti demokratske procedure, koje je još nedavno ljevica napadala koristeći zapravo isti vokabular (ali, dakako, u ime drugoga cilja). Klasna analiza pritom posve nestaje (iako njezine sjenke ostaju u ritualizaciji izvorno revolucionarnoga diskursa), jer sada se ovim „poslom kritike“ bave pretežito pisci koje dobro plaća upravo postojeća (kapitalistička) država, ili pak tržište.

Posebno je očita smušenost ove opcije kada pokušava izvesti prijelaz sa strategijske na operativno-taktičku razinu. U najboljem Lassalleovu stilu ostaci se ljevičara tješe time da su tehničke vlade u sadašnjem trenutku možda manje zlo od izbora, jer bi na njima vjerojatno opet pobijedila desnica. S druge strane, antiautoritarna ljevica s pravom (iako zbog svoje permanentne slabosti ne baš i čujno) upozorava na autokratske tendencije koje nedvosmisleno slijede iz općeprihvaćene autonomnosti ovako postavljenih i sastavljenih vlada.

Radi li se ipak o izuzecima, o praksi koja se neće širiti na druge države, ni prekomjerno produžavati u državams u kojima je do nje došlo, velikih posljedica neće biti. Pokazat će se, još jednom, promašenima pustim željama pogonjene prognoze o neposredno predstojećoj propasti kapitalizma. No, sve se ovo mijenja pokaže li se da je riječ o trendu koji se širi, koji doista demonstrira neuskladivost kapitalizma i demokratske procedure. Ekonomski aspekt situacije bit će razmjerno lako razumjeti – kriza će se nastaviti (ili čak zaoštravati) tražeći „redovitost izvanrednih mjera“, reproducirajući, dakle, permanentno izvanredno stanje (tada će odista sve ovisiti o tomu postoje li osviješteni radikalno alternativni, pa možda i revolucionarni subjekti). Ili će kriza biti postupno smirivana, stavljena pod kontrolu, a država će blagostanja opet preuzeti sve u svoje ruke (premda, zasigurno, nikada više u opsegu koji je karakterizirao nedavnu prošlost).

Politički gledano ubrzo će se pokazati razumiju li vladaoci s tehnokratskom legitimacijom sami sebe doista u skladu s tom legitimacijom, ili će se pokušati nametnuti kao „pravi političari“, kao svojevrsni cezaristički diktatori s podrškom. U najgoroj verziji postat će znakovito prezime sadašnjega grčkog prinudnog upravitelja, Papademos – koje bi se, u nategnutoj homerskoj leksici, moglo čitati kao „otac naroda“ (iako papas danas primarno znači: pop). A takvi očevi nisu narodima donosili puno dobra, demokraciju nikada. No, uz malo sreće, pokazat će se možda opet točnim da se (grčka) tragedija ponavlja kao farsa.

 
VL 26.11.2011., preneseno s dozvolom autora

Zamirzine, 05.12.2011.

Peščanik.net, 08.12.2011.