- Peščanik - https://pescanik.net -

Teror i terorizam

Početak godine protječe u znaku teroriziranja nacije (točnije: njezine metropole) uvjeravanjem da su tri (manje) eksplozije sve samo ne teroristički akti. U maniriranoj gluposti izjava državne administracije reciklirana je dobro znana formula: „Nema razloga za paniku!“ Teško da išta može efektnije rasplamsati paniku od ovakva iskaza – jer, ona, prema definiciji, nastaje bez razloga, ali ju svaki povod pojačava, posebice službeno nijekanje „razloga za paniku“. No, razloga za zabrinutost i strah ipak ima – nekakve su eksplozivne naprave ipak eksplodirale, premda je oficijalna interpretacija odmah bila izričita: „to nije terorizam!“.

Vlast je (gotovo) otpočetka nekako znala ne samo da se ne radi o terorističkim aktima, nego i to da eksplozije ne mogu plašiti građan(k)e. Još produbljenije poznavanje psihe svih u društvu nešto je kasnije, u drugome povodu, demonstrirala ministrica kulture nepojmljivom izjavom da stanoviti kazališni plakat „nikoga ne vrijeđa“. I u boljim se državama događalo da policija producira slične izjave, hrvatska je specifičnost u tomu da i Ministarstvo kulture raspolaže podacima o tomu što građanstvo misli i/ili osjeća. Riječju, vlast se ponaša kao da raspolaže ne samo političkom moći i novcem od poreza, nego i nesmetanim uvidom u intimu svih u društvu, kao da su svi građani pred njom ne samo goli, nego i prozirni.

Život u prozirnim uvjetima

Nekada je mladi Marx nekako i mogao nevino fantazirati o jedinstvu biti i opstanka socijalističkoga čovjeka (u popularnoj amerikaniziranoj frazi: what you see is what you get). Walter Benjamin je to stoljeće kasnije još mogao konsekventno nastaviti podjednako neodgovornim pripovijedanjem o životu u prozirnim uvjetima. No, s iskustvima posljednjih stotinjak godina ovakvi su iskazi bitno obilježeni kao sastavina totalitarne prakse. Činjenica da to hrvatski funkcionari najvjerojatnije nisu imali na umu upozorava na njihovu komunikacijsku neodgovornost, koja, također, može plašiti (dakle, i opet, doslovce: terorizirati).

Problemski je kompleks ipak složeniji no što se to na osnovi nejasnoća u javnome govoru može činiti. Riječ je ovih dana ponajprije o nasilju, točnije (za sada) o prijetnji njime. I to, doista, samim sobom još ne dostaje za dijagnosticiranje terorizma, jer teror nije naprosto nasilje (niti svako nasilje djeluje teroristički), ili prijetnja. Teror je simbolički orijentirano nasilje, takva, dakle, uporaba nasilja koja “nadilazi” neposredni objekt nasilnoga čina. Žrtva terora najčešće nije i žrtva neposrednoga nasilja, nego nasilje nad (slučajno, ili zbog simboličkih razloga namjerno) izabranom žrtvom prenosi poruku terorista neposrednim (i medijima posredovanim) svjedocima. Ovima pak preostaje tek da (re)organiziraju svoje životne strategije kako se i njima ne bi dogodilo nešto slično. Utoliko se u Zagrebu ovih dana posve razvidno radi o prijetnji terorizmom, svima se kazuje: možemo vas napasti gdje i kada hoćemo, to što još nitko nije stradao (osim jednoga od vjerojatnih počinitelja) prije je znak dobre volje nego nesposobnosti aktualnih terorističkih vježbenika.

Nasilje je komunikacijski medij

Antropologijska je osnova čitava složaja u jednostavnoj – i začudo odveć često previđanoj – činjenici da je nasilje ponajprije komunikacijski medij. Dapače, ono je dosegom najširi zamislivi modus (i medij) komuniciranja – poruku koju nasilje prenosi “razumiju” (ili, čak, odista: razumiju) i stranci koji ne govore jezik i ne poznaju običaje sredine, gluhi i slijepi, idioti i posve mala djeca, životinje, možda čak i biljke. Na sreću, rečeni je komunikacijski medij podoban tek za posve rudimentarne komunikacijske sadržaje – no nerijetko je uporabiv za naglašavanje pojedinih (naravno, sadržajem nužno primitivnih) sadržaja što se prenose drugim komunikacijskim medijima. Ovome antropologijskome izvorištu specifičan politički kontekst omogućuju teror (kao djelovanje vlasti na produkciji straha u društvu) i terorizam (kao korištenje metoda terora “odozdo“, protiv vlasti, ili nakupina moći, u organizaciji malih, ili barem politički marginaliziranih skupina). Nasilje se pritom koristi za indirektno komuniciranje, točnije za provociranje onih koji su na drugoj strani, a s kojima druge komunikacije nema. Upravo zato i (uvjerljiva) prijetnja nasiljem može djelovati kao mogući teroristički sadržaj. Kako to pogođeno kazuje Clausewitz, prijetnja je sjena objekta (pa mali objekt može, ovisno o izvoru svijetla, bacati dugu sjenu – i obratno).

Izazivajući strah – kako to izvorna uporaba termina još od Francuske revolucije jasno označuje – teror najvećma teži zaustavljanju mogućih socijalnih i/ili političkih promjena, terorizam ih pak nastoji promicati. Neovisno o najčešće gotovo nesumjerljivim odnosima moći (pa i kolikoće i kakvoće sredstava za nasilno djelovanje) metodički su obrasci u najmanju ruku usporedivi. Napadima na objekte koji će, posredstvom medija, izazvati pažnju i strah postiže se percepcija (zloćudne) moći onih koji teror rabe. No, istovremeno, ili ponajprije, nastoji se provocirati drugu stranu na djelovanje (ili izostanak djelovanja) koje odgovara autorima terorističkih planova. Državni će aparat tako nastojati paralizirati podanike (takva država, logički, nema državljana/građana), ili barem najveći dio njih kako se opće sustavsko-političke okolnosti ne bi mijenjale. Terorizam će, tomu nasuprot, nastojati napasti državu (ili simbolički odabrane ciljeve koji personaliziraju za teroriste posve neprihvatljive vrijednosti), kako bi pokazao njezinu slabost, a time i mogućnost djelovanja suprotnoga intencijama vlastodržaca.

Uspjeh

Upravo zbog takve strukture terorističkoga djelovanja ono, u pravilu, uspijeva. Globalno orkestrirano fraziranje političara, posebice nakon 11. rujna 2001., o tomu da „terorizam neće pobijediti“ stoga je posve pogrešno (jednako je tako posve pogrešno ponašati se kao da je terorizam postao svjetskim problemom tek onda kada su se na meti našli New York i Washington). Kao što je “veliki teror” u drugoj fazi Francuske revolucije reprodukcijom masovnoga straha očuvao prethodno promijenjenu političku i socijalnu sliku Francuske za čitava desetljeća, terorizam je u šezdesetima i sedamdesetima (posebice u Evropi) radikalno izmijenio sigurnosne uvjete svakidašnjega života milijuna ljudi.

Oni koji, primjerice, putuju avionima svakodnevno tomu (i ne znajući) svjedoče, jer, nekada se je avionom putovalo na način posve sličan današnjem putovanju autobusom, moglo se doći nekoliko minuta prije polijetanja, pokazati kartu i krenuti na put – s vremenom su mjere sigurnosti sve radikalnije proširivane i produbljivane. Ni poraz Francuske revolucije, niti nestanak terorista u sedamdesetima nisu, međutim, označili povratak na razdoblje koje im je prethodilo, nove su (ponajprije, premda ne isključivo policijske) prakse bile nepovratno prihvaćene kao sastavina društvene normalnosti.

Cijena

Ma kakve učinke postizao, teror/izam ima nepojmljivo visoku cijenu – u ljudskim životima najčešće, ili, „barem“, u redukciji nekih kvaliteta života u društvu; od reprodukcije straha, preko gubitka prava i dostojanstva, do paralize prometa, u najmanju ruku. Teror je najradikalniji oblik kršenja ljudskih prava što ih poduzima državni aparat, terorizam pak, istom metodom, u pravilu izaziva reakciju vlasti koja pritom svagda ograničava ranije zajamčena ljudska prava. U oba se slučaja tvrdi kako je riječ o obrani (od prevratničkih elemenata u jednoj, odnosno od presizanja vlasti u drugoj verziji). U oba se slučaja računa na provokaciju kao svojevrsno intimno komuniciranje među neprijateljima koji, na druge načine, ne komuniciranju. Vlasti postižu stanje nedjelotvornosti društva (koje im odgovora e da bi mogle tvrditi kako nitko osim njih ne može voditi zemlju), teroristi, s druge strane, izazivaju vlasti na demonstriranje aparata sile (koje im odgovara kako bi mogli tvrditi da postojeći režim nikada i nije bio demokratski – što je, eto, konačno i pokazao). Razlike u ideologijskoj pozadini pojedinih terorističkih akcija izazivaju i različite političke i svjetonazorske reakcije, svi kao da imaju srcu bliže teroriste – i one druge. Ujedinjene nacije, primjerice, desetljećima besmisleno pokušavaju izumiti razliku između oslobodilačke borbe i terorizma, jer buljuk diplomata nikako da razumije kako je teror/izam tehnika političkoga ekstremizma koja se – uz konstantne obrasce djelovanja – lako vezuje uz svaki program.

Kako su to, ponovno, pokazali i događaji koji su u SAD započeli 11. rujna, upravo time što udara na (simbolički ili faktički) najosjetljivija mjesta zajednice, terorizam postiže jedan od svojih ciljeva: gotovo trenutno napuštanje racionalnosti u javnosti. A prava i slobode, jednakost i solidarnost počivaju prije svega na racionalnim pretpostavkama – svaka ih masovna histerija poništava. Utoliko je on, još jednom, u potpunosti uspio. Najjača je svjetska sila – i tradicijski najstarija demokratska država – reagirala svojevrsnim terorom na terorizam, kako unutrašnjim (najprije praktičkim, a kasnije sve više i zakonskim ograničenjem nekih od temeljnih prava svojih državljana, a posebice stranaca), tako i međunarodnim (napadima na Afganistan i ubijanjem brojnih civila).

Strukturno nasilje

Kako je u suvremenome svijetu otvoreni teror u većini država načelno napušten (pa i zabranjen), ono što najčešće izaziva terorističko djelovanje nije više toliko otvoreno koliko strukturno nasilje. Teror društvene svakodnevice s nebrojenim udomaćenim nepravdama spram pojedinaca i čitavih skupina (od socijalne bijede do jasne uskrate prava) motivirat će svagda iznova različite razine nezadovoljstva. U situacijama u kojima svijest o izostanku perspektive promjena izaziva socijalni očaj, otvoreno nasilje protiv strukturnoga nasilja “režima”, “sustava”, “establishmenta” itd. pojavit će se barem kao mogućnost. Dobro to ilustrira koncept contrapotere (protu-moći) talijanske radikalno lijeve scene šezdesetih – premda su njihovi teroristički pokušaji djelovali isključivo na razini protu-sile, ni blizu protu-moći nisu uspjeli prispjeti. “Samoispunjujuće proročanstvo” pritom je bitan legitimacijski obrazac ovakva djelovanja – i u odnosu spram simpatizera, ali i spram druge strane.

Siromašni i privilegirani

No, objektivni socijalni uvjeti nikada ne dostaju za razmah terorizma, uloga onih koje marksistička ideologija naziva subjektivnim čimbenicima u svakom se je konkretnom slučaju pokazala odlučujućom. Istina je da se terorizam često poziva na siromašne i izrabljene, no njegovi su (posebice vodeći) aktivisti nerijetko iz privilegiranih sredina (slično je, uostalom, i s teroristički pogubljenim Bin Ladenom). Salonski revolucionari (u terminologiji Kominterne) nerijetko koketiraju s terorizmom, ali poneki će vlastite riječi s vremenom shvatiti ozbiljno. U optimističkoj varijanti filozofije povijesti (od anarhista na dalje) terorističke su akcije razumljene kao svojevrsni fitilj koji će dogorijevanjem izazvati revolucionarnu eksploziju, posebice među onima koji u društvu posebice trpe – ili barem „radikalno osvještavanje masa“. No, terorizam funkcionira i u svrhu očuvanja tradicijskih vrijednosti (nacionalnih, religijskih, i sl.), kao što je državni teror mnogo puta bio opravdavan revolucionarnim programom.

Teroristi(ca)ma pritom uvijek prethode površno ideologizirane interpretacije teorija u ime kojih bi da djeluju. Kada se teorija revolucije uzimlje kao utemeljenje radikalnoga djelovanja iako se razumije da revolucija nije moguća, ili kada se Kur’an ideologizira da bi se terorističke akcije interpretirale kao sveti, dakle opravdani rat, događa se isto – teroristima u pravilu prethode svojevrsni teoristi, interpreti okljaštrenih teorija prispodobljenih za terorističke priručnike (najmanje loša inačica teorista su, dakako, oni neuspjeli, oni koji i ne dospijevaju do terorističkoga odjeka, nego ostaju na pukome brbljanju). A onda se – na tragičan način, brojnim aktima nasilja – svagda iznova empirijski provjerava temeljna Hobbesova teza o sigurnosti, a ne slobodi, kao ključnome preduvjetu legitimacije svake države.

„Tek“ prijetnja

Strah što ga terorizam izaziva oštećuje društvo i potkopava legitimiranost države. Činjenica da se pritom zapravo radi „tek“ o prijetnji (kao sada u Zagrebu), i to o prijetnji koja nije podržana nikakvim političkim ili socijalnim zahtjevima, ne djeluje nužno kao utjeha. Čak dapače, javnost je izložena nekoj vrsti nespecificiranoga terorizma, koji – baš zato što (još) ništa ne traži – načelno pogađa (i uznemiruje) baš sve u društvu. Činjenica je da – u depresiji koja je obuhvatila Hrvatsku – nije sporna nazočnost strukturalnoga nasilja, pa atmosfera pogoduje i očajničkim potezima. Tzv. ponoćni bombaš u istražnom se zatvoru posve prispodobio martirskoj ulozi, no bomb(ic)e (ili, u policijskome žargonu, „eksplozivne reakcije“) nisu prestale. Strah će stoga nužno rasti, neovisno o tomu radi li se o oponašateljima motiviranima zaraznom medijskom halabukom, ili o pripadnicima iste, policajno još neustanovljene, skupine. Dokaz je tomu repetiranje poziva da se stalno iznova stručno (u oklopu, dakako) pregledavaju sumnjivi paketi, ili kante za smeće (pa u njih čovjek više ne može na miru baciti ni zaostalu lubanju).

Komandir Šamil i „Rudi Hess“

Na razini kaznenoga zakonodavstva valjat će kad-tad odgovoriti na pitanje kako je moguće da će – prema sadašnjem stanju stvari – osoba koja je optužena za podmetanje dvije eksplozivne naprave biti suđena po članku koji prijeti dvostruko nižom kaznom od one koja očekuje samozvanoga komandira Šamila za jadan amaterski video-uradak. A policija će trebati objasniti brzinu kojom je identificiran i lociran tzv. Šamil, dok njegova druga po oružju (zapravo po neobrazovanosti), neonacista „Rudija Hessa“ nisu pronašli ni nakon desetak dana.

Ipak, važnije je pitanje kada će pravosuđe biti pripravno interpretirati ovo što se zbiva kao djelovanje „s ciljem ozbiljnog zastrašivanja pučanstva“ (članak 97. Kaznenoga zakona). Jer, za sada se, valjda, radi o neozbiljnome zastrašivanju. Ovlašteni očito ne smatraju ni da su „narušene društvene strukture države“ (iz istoga članka) – uz uvjet, dakako, da netko može pojmiti što zakonopisci u svojoj mudrosti uopće misle kada u zakon uvode tako besmislenu sintagmu kao što je „društvena struktura države“.

Bude li sreće, tako će i ostati, manji će incidenti s vremenom biti zaboravljeni, pa će interpretacija o neozbiljnome zastrašivanju dobiti na smislu. No, nije baš ugodno živjeti u društvu koje ovisi o sreći; to izaziva zebnju i pokazuje koliko su i ovako marginalni teroristi u stanju pogoditi zajednicu, jer ukazuju na njezinu nesigurnost, pa i temeljnu slabost.

Banka, 23.01.2013.

Peščanik.net, 24.01.2013.