U nepolitičnosti londonskih izgrednika kao u ogledalu vidimo odsutnost političke svrhe koja karakterizira elite.
U okrnjcima i pepelu, što su ih ostavili iza sebe nedavni izgredi u Londonu, skrivaju se komadići naših budućnosti. Polako počinjemo sklapati mozaik onoga što nadolazi.
Nisam ušao u trag da bi neko u razbijačkom i pljačkaškom pohodu londonske omladine otkrio kakav politički ili čak revolucionarni potencijal. Njihov su čin osuđivali više ili manje svi i na njega lijepili uobičajene etikete huliganstva i vandalizma. U etiketama događaja nije bilo teško razabrati političke sklonosti onih koji su o njima govorili. Za lijevo-liberalne komentatore izgredi su pokazali kamo vode takozvane sigurnosne mjere što ih bjesomučno uvode vlade po čitavom svijetu. Nemilosrdno lomljenje preostataka socijalne države pogađa sve, osim neposredno najbogatije, a ponajviše slojeve stanovništva koji ostaju bez svake socijalne sigurnosti. Pikantna pojedinost u Velikoj Britaniji je golemo planirano kresanje policije. Komentatorima na drugom polu izgredi su ponudili argument protiv socijalne države i napose protiv favoriziranja što ga ona navodno pruža samohranim majkama. To su obične litanije. Novost je bila u tome da su komentatori svih političkih boja ustanovljavali da je njihov predmet nepolitičan: da su izgrednici bez političke motivacije, političkih zahtjeva i političkih ciljeva, da ih označava odsutnost politike, politična ispražnjenost. Kako da razložim tu činjenicu koja nikoga nije ispunila olakšanjem, ali zato jeste mnoge nelagodom? Što su izgredi drugo doli depolitizirano izražavanje nezadovoljstva?
Pankaj Mishra, komentator koji uvijek kaže nešto zanimljivo ili izazovno, ovoga je puta zapisao da su londonski izgrednici, koji si provaljivali u trgovine kako bi došli do željenih trgovačkih marki, nelaskava slika u ogledalu mnogih drugih depolitiziranih britanskih potrošača, koji se bez obzira na sve drugo, a poglavito bez obzira na zajedničko dobro, bacaju za svojim “brand names”. A taj potrošački radikalni individualizam nije od danas, niti je reakcija na sadašnje takozvane sigurnosne mjere. Njegov uspon seže nekih četvrt vijeka unatrag i proizvod je tadašnje neokonzervativne revolucije.
Program je neokonzervativne revolucije zapakiran u izjavi gospođe Thatcher da “društvo ne postoji” (preciznije: da “nema nečega takvog kao što je društvo”). Postoje samo pojedinci i pojedinke, koji moraju sami sebi pomagati i pobrinuti se ponajprije za sebe, a ne čekati da njihove probleme rješava vlada (mi bismo rekli država) ili društvo. Neokonzervativna revolucija reducirala je i marginalizirala državu te inaugurirala tržište kao temeljni regulativni mehanizam, po diktatu kojega pojedinci brinu za sebe. Društvo je pritom bilo pretvoreno u privjesak ili pomoćnu silu tržišta. Praktične mjere, koje su ostvarivale taj model, bile su privatizacija velikih privrednih sistema, desetkovanje socijalnih službi, koje su pomagale najslabijima, politička represija i razbijanje sindikata, smanjivanje troškova zapošljavanja za poslodavce i povećanje “mobilnosti radne snage”, snižavanje nadnica, odricanje od cilja pune zaposlenosti i školska reforma, usmjerena u “kompetitivno pridobivanje znanja i umijeća”, koja je još dodatno rascijepila društvo. Tradicionalna se radnička klasa razdrobila, srednji sloj je izgubio svoj ideal zatvorene karijere i tome primjerenog zapošljavanja, sve više raste prizemna društvena kategorija privremeno zaposlenih i nezaposlenih, a društvene nejednakosti dosežu dosad nepoznate stepene. Ako su Blair i Cameron djeca Thatcherove, zapisao je Mishra, mladići i djevojke svih rasa, koji su uništavali i pljačkali po Londonu, njeni su unuci. Tako je kada društvo ne postoji.
No sve manje postoji i država. Jonathan Freedman je opisivao osjećaj krajnje nemoći što su ga rađali prizori pljačke, razbijanja i paljenja, što su ga policajci samo promatrali. Nemoć je bila dvostruka. Na jednoj smo strani imali nemoć policije da zaustavi divljanje. Uostalom, što očekivati ako se na policiju gleda kao na javni teret što ga valja – tako kao i sve ostale “terete” od kojih javnost ima nekakvu korist, a dobitke se iz njih ne da kovati – smanjiti, a sigurnost se privatizira? Uslov za to da bi policija mogla održavati javni red nije samo njena brojčana snaga, osposobljenost i opremljenost, nego i postojanje neformalne strukture za održavanje javnog reda: koliko toliko funkcionalne porodice, živog kvarta, konduktera u javnim autobusima, pazitelja u parkovima itd. – sve ono što je žrtvovano za uspjeh slobodno-tržišne revolucije, koja je proglasila da društvo ne postoji.
Brutalniju su pak nemoć iskusile žrtve divljanja. Tu i tamo su ti ljudi, nakon prvog šoka, počeli sami sebi pomagati. Organizirali su ulične straže i pobrinuli se za odstranjivanje posljedica izgreda. To je bio pozitivni moment saznanja da im država ne može pomagati. Freedman je zapisao da će ovo ljeto otići u historiju kao godina u kojoj smo saznali da nam vođe, što smo ih demokratski izabrali, nisu kadri zajamčiti sigurnost. Time država, ukoliko je još ima, gubi svojraison d’etre. Gledano s druge strane: to nam poručuje da država više ne postoji. Freedman nije išao tako daleko. Nauk što ga je potegnuo iz londonskih izgreda glasi da je demokratska politika nemoćna, da su demokratske institucije zakazale i da demokratski sistem ne služi ljudima i ne može im zajamčiti temeljnu sigurnost.
Mogli bismo reći da je okopnila vjera u politiku, da sve više ljudi od politike više ništa ne očekuje, da među robnim markama, s kojima se trže političari, ne vide razliku, da politika i političari nisu još nikad bili na tako rđavom glasu, tako poniženi i osramoćeni, da alijenacija stanovništva od političkih elita i politike nikada nije bila potpunija. To pak znači da gubimo politiku i time temeljni mehanizam za bar načelno nenasilno uređivanje zajedničkih poslova. Sve će više govoriti nasilje.
Naposljetku, ponašanje londonskih izgrednika je i slika u ogledalu vladajuće politike i s njom povezanih ekonomskih elita. U njihovoj nepolitičnosti vidimo kao u ogledalu odsutnost političke svrhe koja karakterizira političke elite. Te su elite politički ispražnjene, apolitične, bez političkih motivacija, ideja, programa i ciljeva. Izgrednicima i elitama podjednako je stran javni interes, zajedničko dobro. Ponosna deklaracija izgrednika da mogu činiti što im se prohtije i da im niko ništa ne može jeste odraz u ogledalu osjećaja nedodirljivosti vladajućih elita. Poput izgrednika te elite mogu činiti sve što im se prohtije, niko im ništa ne može, obavezne nisu ničemu i nikome nisu odgovorne. Pljačka što su je uprizorili izgrednici drži ogledalo pljački što je iz dana u dan uprizoruju vladajuće elite. U čemu je razlika između ulica u londonskim Tower Hamlets i Wall Street?
Dnevnik.si, 20.08.2011.
Sa slovenačkog preveo Mario Kopić
Pešćanik.net, 22.08.2011.