Ministar kulture Zlatko Hasanbegović, foto: Goran Jakuš/PIXSELL

Ministar kulture Zlatko Hasanbegović, foto: Goran Jakuš/PIXSELL

On mene vrijeđa! – vikao je, vidno crven u licu, ministar kulture Zlatko Hasanbegović, nakon što je gotovo trčećim korakom ujurio u ured zamjenika premijera Tomislava Karamarka.

‘Što ti je, Zlatko? Tko te vrijeđa?’ začuđeno ga je pitao potpredsjednik Vlade.

‘Premijer!’ siktao je ministar. ‘Tihomir faking Orešković! Nije dosta što me javno čereče novinari, kulturnjaci, esdepeovci i ostala komunistička bagra, nego me sada još vrijeđa i neposredno pretpostavljeni. A još nismo ni počeli raditi skupa!’

‘Ma daj, Zlatko, smiri se’, rekao je i rukom pokazao gostu da sjedne. ‘Znam da si pod stresom, ali to mi sad zvuči kao neko fantaziranje.’

‘Vrijeđa me, čovječe, kad ti kažem!’ nije se smirivao ministar kulture. ‘Govori novinarima da sam antifašist!’

‘Molim?! Da si antifašist?’

‘Jest, da sam antifašist! I to na televiziji! Pred milijunskim auditorijem!’

‘Ne mogu vjerovati’, zgranuo se potpredsjednik Vlade. ‘To mi uopće ne sliči na Tima. On mi djeluje kao zadnja osoba koja bi se spustila tako nisko da pristojnom Hrvatu govori da je antifašist. Da se nisi zajebao, Zlatko?’

‘Vraga sam se ja zajebao!’ konačno se ministar srušio u fotelju nasuprot Karamarkova radnog stola. ‘Ja to, doduše, sinoć nisam gledao na televiziji, ali novine jutros prenose. Evo, tu lijepo piše, novinarka ga nešto pita za mene, a on kaže: ‘Čuli smo se ja i Hasanbegović, i njegov stav je jasan. On je antifašist.”

‘U, jebote…’ nabirao je obrve potpredsjednik Vlade nad novinskom stranicom. ‘Pa koji mu je đavo? Da se nije on nešto zajebao? Znaš kakav mu je hrvatski…’

‘Nemoj ga, Tomo, braniti samo zbog toga što je premijer’, strijeljao je očima Hasanbegović. ‘Mene ovo duboko vrijeđa! Utrošio sam čitav život da izgradim nekakav domoljubni renome, upisao se u HOP Ante Pavelića, učlanio se u HČSP koji veliča ustašku NDH, postao i član Počasnog bleiburškog voda, a onda dođe nekakav stranac, nekakvo nepoznato stvorenje iz Kanade, i javno me oblati kao antifašista. Pa molim te lijepo! Ja govorim okolo kako su ustaše bile jedina autentična hrvatska vojska, kako je antifašizam najobičnija floskula, a on me onda proglasi antifašistom. On dakle mene naziva floskulom, bog te jebo! Pa kako ću ja s njim sutra surađivati?’

‘Dobro, Zlatko, ohladi malo. Možda je Tim išao malo diplomatizirati, pa se zanio…’

‘Kako misliš, diplomatizirati?’

‘Pa, ono, zavoditi novinare na krivi trag, razumiješ, uvjeriti ih da si protiv fašizma i tako ti otvoriti prostor da slobodnije uzdižeš NDH i te stvari.’

‘Pa što sa mnom ima diplomatizirati?!’ opet je planuo ministar kulture. ‘Nisam ja svoj kredibilitet našao na cesti! Razumijem da trebamo biti taktični i pristajati na određene kompromise, no ne možemo ići toliko daleko da me se javno objeđuje kao antifašista. Sutra će mi petokraku na čelu crtati! Kako bi se ti, Tomo, osjećao da te netko na televiziji nazove antifašistom?’

‘Ma znam, Zlatko, popizdio bih. Kao i svaki pošteni Hrvat.’

‘Žao mi je, Tomo, ali ja s takvim čovjekom ne mogu raditi. Jesi ti siguran da ti tog farmaceuta nije ubacila Udba?’

‘Daj, molim te, ne lupaj gluposti. Baš je Udba blesava da ide smještati bivšem suradniku. Smiri se malo, čovječe, sad ćemo vidjeti što je s tim…’

Potpredsjednik Vlade energičnim je pokretom dohvatio mobitel, pročistio grlo, uspostavio vezu i uključio spikerfon.

‘Halo, Tim, Tomo ovdje.’

‘Haj, Tom!’ odjeknuo je premijerov glas iz zvučnika. ‘Si ti mejbi čuo za bend Tom Tom Klab?’

‘Molim?’

‘Tom Tom Klab. Souper bend iz Nju Jork. A mi biti bend Tim Tom Klab. A? Šta kaeš? Dobra štos?’

‘Dobro, Tim, dobro… Nego, čuj, Zlatko mi je ovdje u uredu. On kaže da si ga vrijeđao na televiziji.’

‘Koja Zlatko?’

‘Pa Hasanbegović. Ministar.’

‘Minister iz šta?’

‘Iz kulture, bogati, upoznao si ga.’

‘A jes, jes, kak ne… Sori, puno je tih minister, nije laka za pamtit… Jes, souper dečko, bio je tu kod mene u Šeraton na razgouor. Rili impresiv gaj.’

‘Znači, pričao si s njim i on ti je jasno izložio svoje stavove?’

‘Jes, kak ne. Reklo mi je da ima uisoko poštouanje za Ante Pauelić, ustaško pokret i te stuari. Baš souper dečko, prua klasa, kao stuoren za kultura. Ajdiel za Tims tim, toujest za Tim Tom Klab.’

‘Znam, Tim, ali ti si ga na televiziji predstavio sasvim drugačije.’

‘Nou, nou drougačje. Reklo sam igzaktli kako mi je on rekla.’

‘Novinarki si rekao da je Hasanbegović antifašist.’

‘Pa da, reklo sam da je gospodn Hasnbegouić Paueliću Anti fašist.’

‘Da je šta?!’ kriknuo je potpredsjednik Vlade.

‘Paueliću Anti fašist.’

‘O Isuse Kriste…’ lupio se Karamarko dlanom po čelu.

‘Šta sad Đizes? Isto neko minister?’ zbunio se premijer.

‘Slušaj me, Tim’, pokušao se sabrati potpredsjednik. ‘Znam da u javnim nastupima, a i inače, gutaš priloge i veznike, ali sada si progutao i prezime, boga mu jarca!’

‘Od čije pruezime?’

‘Od Ante, jebo ga Ante!’

‘Ha, Tom, znaš kak se kod nas u emigruacija iz Kanada reče: Ante, pruezime mu znate! Sou, nema potreba istakniti šta se ueć zna. Kuiš?’

Prekinuvši vezu, potpredsjednik Vlade tupo je zurio u ministra kulture koji se neprirodno zgrčio u fotelji, pomalo nalikujući na zgnječenu ambalažu.

’S ovim će biti problema’, rekao je.

‘Bogami hoće’, klimnuo je glavom Hasanbegović. ‘Ne možeš više reći ni da voliš ustaše i Pavelića, a da te ne sjebu u prevodu.’

U tom se momentu zvukom himne oglasio mobitel na radnom stolu. S određenim strahom Karamarko je pritisnuo ekran i ostavio uključen spikerfon.

‘Haj, Tom’, začuo se premijerov glas iz zvučnika. ‘Si ti mejbi čitalo knjiga Čiča Tomina koliba?’

‘Molim?’

‘Ankl Toms Kebin, souper američka novel. Samo šta se to na hruatski preuod rekla Čiča Mijina koliba. A? Dobra štos?’

Ubijen u pojam, potpredsjednik Vlade je malodušno dizao pogled prema stropu. Tada se, međutim, u razgovor uključio ministar kulture.

‘Dobar dan, gospodine Tim, Zlatko ovdje.’

‘Koja Zlatko?’

‘Onaj Zlatko kojeg ste na televiziji nazvali antifašistom. Ja to smatram uvredom, gospodine Tim, i očekujem da demantirate ono što ste izjavili. Jer ja nisam nikakav antifašist, niti želim da me itko takvim predstavlja.’

‘Nisi Anti fašist? Ounda kome jesi? Ja mislilo da je Pauelić šef od hruatski fašisti.’

‘Gledajte, Tim’, kolutao je očima ministar, ‘meni je jasno da su vaše namjere poštene, ali hrvatski gledaoci ne mogu prepoznati kada vi izgovarate veliko slovo A. Shvaćate? Vi govorite jedno, oni čuju drugo. To vam kažem kao stručnjak i ministar kulture. Znači, ako koristite veliko slovo, morate im to posebno naglasiti.’

‘Šta ounda ja reklo za dimant? Da je gospodn Hasnbegouić Anti fašist s uelikim A?’

‘Nemoj, jebote, to je još gore’, ubacio se potpredsjednik Vlade. ‘Progutat ćeš razmak i ispast će da je Zlatko Antifašist. Razumiješ? Antifašist na kvadrat.’

‘Šta ounda?’

‘Reci da je antifašist s velikim U i mirni smo.’

Novosti, 30.01.2016.

Peščanik.net, 01.02.2016.

Srodni linkovi:

Viktor Ivančić – Smrt ministra kulture

Viktor Ivančić – Evolucija nade

Marinko Čulić – Bauk komunizma

Žarko Puhovski – Bespuća intelektualne desnice

Viktor Ivančić – Zimske džume

Heni Erceg – Zemlja nelagode

Viktor Ivančić – Fetva s Pantovčaka

Viktor Ivančić – Ološ na vlasti

Viktor Ivančić – Kinder ustaše

Heni Erceg: Hrvatska – put u tamu

Predrag Lucić – “Lažeš, Kolinda!” i drugi ogledi o Ustavu RH

Viktor Ivančić – Bilježnica Robija K.: Ustaška mladež

Viktor Ivančić – Nova NDH

Boris Dežulović – Upoznajte novu hrvatsku vladu

Sonja Krivokapić: Kratak prilog raspravi – ustašizacija Hrvatske

Heni Erceg – Transformator

Viktor Ivančić – Ranoholizam

Heni Erceg – U Kanadi je spas

Viktor Ivančić – Hračak u vreći

Marinko Čulić – Guglovanje premijera

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.