Bilo je kao u akcijskim filmovima, po kanonu žanra koji se uči u hollywoodskoj osnovnoj školi za scenariste: glavni junak je svojeglavi samotnjak što je zbog svojih osebujnih metoda i nerazumijevanja okoline odavno rezigniran bacio značku, vratio pištolj i povukao se u neku rajsku dolinu daleko od ljudi, pa se obrastao u bradu i dugačku kosu bavi promatranjem ptica.
Sve dok mnogo godina kasnije grad ne zadesi kakva urbana apokalipsa – patološki serijski ubojica koji ubija po novinskom horoskopu, ili teroristi što prijete dignuti u zrak cijelu županiju – nakon čega se debeli šef u bespomoći sjeti zaboravljenog usamljenika, i izgovori onu obaveznu rečenicu iz pravopisa za niže razrede scenarističke škole: „Postoji samo jedan čovjek koji to može riješiti.“
Trenutak-dva kasnije, u rajskoj dolini daleko od ljudi, našem se junaku, bradatom samotnjaku dugačke kose, učinilo da je čuo telefon. Spustio je dvogled i načulio uši, i zaista – u njegovoj maloj brvnari na jezeru zvonio je telefon.
– Ja sam – rekao je kratko prilazeći prozoru, držeći na uhu telefonsku slušalicu, a na očima prastari ruski dvogled.
– Misliš, rođendan? – ironično se nasmijao prepoznavši glas s druge strane. Dugo ga nije čuo.
– Da, jasno, ispričavam se, sretan ti rođendan – promucao je glas u slušalici.
– Što želiš? – upitao je najzad dugokosi.
– Dovoljno dugo se poznajemo, znam da me nakon toliko vremena ne zoveš samo da mi čestitaš rođendan.
– Ha – usiljeno se nasmijao glas s druge strane.
– Nisi se nimalo promijenio, zar ne?
Dobrih pet minuta naš je junak bez riječi slušao gledajući nebo nad jezerom, a onda spustio dvogled i duboko uzdahnuo.
– Ti znaš da se odavno više ne bavim tim stvarima.
– Isuse – zavapio je onda glas u slušalici. – Smiluj se.
Niste ga možda do sada tako gledali, ali razmislite li bolje, Isus Krist – tako se naime zove naš samotni junak – po svemu odgovara kanonu iz hollywoodskih udžbenika: svojeglavi samotnjak što je zbog osebujnih metoda i nerazumijevanja okoline odavno rezigniran vratio značku, uzašao na nebo i povukao se daleko od ljudi. Dvije hiljade godina samotnjak iz Nazareta bavio se tako u rajskoj dolini promatranjem krilatih anđela, sve dok u brvnari na jezeru nije zazvonio telefon.
Niti sat kasnije Isus je na tavanu kolibe otvorio staru škrinju – onu s davno spremljenim stvarima, za koje samotni akcijski junaci obično misle da im nikad više neće zatrebati – i odjenuo dugačku bijelu haljinu. Polako je onda izvadio i staru krunu od trnja, stavio je na glavu i tada ugledao svoj odraz u prozorskom staklu.
– I’m back – procijedio je i izašao iz brvnare.
Istog dana, na sam Božić, javile su sve svjetske novine, u mjesnoj crkvi u malom hercegovačkom gradiću Međugorju – dok su okupljeni čekali da se Mariji Pavlović Lunetti, kao i svakog dvadeset petog u mjesecu, javi Kraljica mira – iznenada se, uz Majku Božju, ukazao i sam Isus, glavom i bradom.
– Znam o čemu razmišljate, “je li ispucao svih deset Božjih zapovijedi ili samo devet?“. Da budem iskren, u ovoj gužvi ni ja se ne sjećam točno – procijedio je, kažu, kružeći stisnutim očima po masi u crkvi. – You’ve got to ask yourself one question: “Do I feel lucky?” Well, do ya, punks??
Sad, je li bilo baš tako, izvještaji se ne slažu. Ako je vjerovati jedinom vjerodostojnom očevicu, gospođi Pavlović Lunetti, Kristova poruka o zapovijedima nije bila izrečena tim riječima. A ni on sam izgledao nije baš kao akcijski junak iz DeMilleovih i Zeffirellijevih filmova, već više kao onaj iz jaslica u crkvi.
– Gospa je došla sa malim Isusom u naručju i nije dala poruku – posvjedočila je novinarima vidno uzbuđena vidjelica Marija. – Ali je mali Isus progovorio.
Kad bebe pak progovore, prve su im riječi obično “mama“ ili “tata“, ponekad i, štajaznam, “tu-tu“, ali ne i malom Isusu. Gospinom malom, svjedoči gospođa Pavlović Lunetti, prve su riječi bile – “ja sam vaš mir, živite moje zapovijedi“.
I to je zapravo bilo sve. “Ja sam vaš mir, živite moje zapovijedi“. Još je rukom napravio znak križa i blagoslovio sve okupljene, pa se uputio prema izlazu.
– Hasta la vista, baby – dobacio je, kažu opet neki, s vrata crkve, i tiho nestao u hercegovačkom kamenjaru.
Više od trideset godina, od lipnja davne 1981., njegova se gospođa Majka, eto, svakodnevno i svakomjesečno ukazuje vidiocima u Međugorju, i nijednom u tih trideset godina nije se zalutalim zemaljskim ovčicama javio i njezin Sin, da im kaže riječ-dvije.
Svašta se u te tri decenije dogodilo, pao je Berlinski zid, urušio se komunistički imperij, strašni je rat poharao i Hrvatsku i Bosnu zajedno s Majčinom Hercegovinom, tisuće i hiljade ljudi su poklane i pobijene, desetine tisuća žena silovano, stotine hiljada ljudi u biblijskim zbjegovima lutalo je spaljenom zemljom oko Međugorja – muškarci i djeca sprovođeni su u logor u svega koji kilometar udaljeni Dretelj! – u nepravednom miru poslije rata milijuni su opljačkani i osiromašeni, velika je bijeda zavladala zemljom, nije bilo nesreće koja u tih trideset Božića nije pogodila ovaj nesretni poluotok, a hrvatski su se biskupi, eto, Isusa sjetili tek kad je Vlada odlučila u škole uvesti zdravstveni odgoj, i naučiti djecu kako masturbiranje nije nenormalno i bolesno.
– Postoji samo jedan čovjek koji to može riješiti – rekao je na sastanku biskupske konferencije uzoriti kardinal Josip Bozanić i dohvatio telefon.
– Sretan ti Božić, stari druže – trenutak dva kasnije zacvrkutao je na perfektnom aramejskom.
– Misliš, rođendan? – ironično se nasmijao glas s druge strane telefonske žice.
Tako se zaboravljeni Isus na poziv hrvatskih biskupa ukazao u Međugorju, da pomogne u najtežim danima odanoga mu hrvatskog naroda u svih tisuću i pol godina njegove povijesti, u trenutku kad bezbožni komunisti žele njegovu djecu naučiti kako se stavlja kondom. Na molbu biskupske konferencije prigodno se za tu priliku ukazao kao pripadnik Nevine dječice, da Hrvate podsjeti kako kurikulum zdravstvenog odgoja za svoju djecu već ima, i da se zove Sveto pismo. “Živite moje zapovijedi“, strogo je na kraju rekao Krist i jednom za svagda stavio točku na polemike o tijelonauku u školama.
Samo se, kažu, prije nego se vratio u brvnaru na rajskom jezeru, okrenuo prema ministrima u prvom redu crkve i tiho procijedio:
– I’ll be back!
Slobodna Dalmacija, 01.01.2013.
Peščanik.net, 02.01.2013.