- Peščanik - https://pescanik.net -

Tomislav protiv Tomislava?

Inauguraciju novog predsednika Srbije Tomislava Nikolića srpski mediji su pratili nastavljajući da usmeravaju njegovu ulogu u protokolarnu. Sve je učinjeno da se sačuva vlast kojoj je biračko telo oduzelo legitimitet. U meri u kojoj će Nikolić uspeti da ovlada polugama vlasti koje mu obezbeđuju ustav i institucije, tek u neposrednoj budućnosti biće opravdano pitanje, da li će njegova prošlost postajati sve manje značajna u odnosu na one prioritete u čijem su se smislu opredelile sve susedne države koje u razvoju dobro odmiču od Srbije.

A prioriteti su nepopularni: nastavak pregovora s Prištinom, odustajanje od pritisaka na Crnu Goru i BiH, reforma pravosuđa i sistema bezbednosti, unapređenje vladavine prava i, istovremeno, ekonomskih, političkih i medijskih sloboda. Jedini postojeći okvir koji obezbeđuje efikasnost, u smislu stručne, političke i materijalne podrške, i monitoringa koji bi postao supstitucija odsustva demokratske opozicije u unutrašnjoj političkoj strukturi, i dalje su EU i NATO. Verovatno postoje krugovi u našoj političkoj avangardi koji se nadaju da je Nikolić odustao i od sumanutih planova, kojima je takođe dao doprinos, da se Srbija uključi u integracije koje se najavljuju duže od decenije unazad, u svojstvu isturene ruske gubernije. Međutim, ulazak Rumunije i Bugarske u EU, i drastično srozavanje svih političkih i ekonomskih performansi, učinili su takve projekte malo verovatnim. Ukoliko je Nikolić svoju političko-ekonomsku naobrazbu, u proteklih deset godina, zasnivao na praćenju medija pod nadzorom Vojislava Koštunice i Borisa Tadića, i njihovih šustera marketinga i socijalnog inženjeringa, a verovatno uglavnom jeste, onda nema osnova da se iko uzda u njegovu inicijativu kao inokosnog organa s vizijom izlaska iz ovog brloga siromaštva, korupcije, laži i licemerja uspostavljene elite.

Šansa za suočavanje sa sopstvenom političkom prošlošću za Nikolića je zato, uporedo s komunikacijama sa evropskim i američkim zvaničnicima, upravo suština aktuelne brutalne medijske propagande. Verovatno je očigledno odsustvo bitnih razlika između vlasti, opozicije i poluopozicije, u najvažnijim političkim stavovima i kulturno-moralnim vrednostima. Navešću dva primera. Prvi je izbor šefa diplomatije Vuka Jeremića za predsedavajućeg Generalnoj skupštini UN, koji je potrošio desetine miliona na sopstvenu promociju obilazeći zločinačke režime pod geslom borbe za Kosovo, a mračniji je socijalista, sovjetofil i miloševićevac od Nikolića. Nikolić nažalost nije imao njegovu sreću, da se školuje u Americi. I jasno je da se Jeremić školovao od istog novca koji je Milošević otimao sa svojim satrapima, dok suma ljudskih i materijalnih žrtava sigurno nikad neće biti tačno utvrđena. Nekad nije slučajno ni ono, magarac u Beč… U svakom slučaju, bez obzira na povremene kikseve da, Nikolić se trudi, za razliku od Jeremića, da u zvaničnoj retorici zadrži uljudan umeren stav. Prethodno je potpredsednica DS Jelena Trivan optužila Nikolića da je izbornu pobedu slavio, dok su “Srbi na Kosovu ginuli”. Tih dana srećom niko nije poginuo, ali su Srbe ponovo izvodili na barikade agenti tipa Mlađana Đorđevića koji je po istom scenariju pokušao da u Crnoj Gori okreće ljude jedne protiv drugih na osnovama njihovog nacionalnog opredeljenja. Meni je, u stvari, sasvim u redu da dobijemo predsednika Šumadinca koji se vraća u svoje selo na rakiju, među svoje skromne rođake i komšije, dok sva ova ostvrljena javna fukara izgleda kao da se tek juče obukla, umila i nahranila, a gladni su i dalje svega.

Žao mi je da je hrvatski predsednik Ivo Josipović podlegao javnim pritiscima i odbio da prisustvuje Nikolićevoj inauguraciji. Hrvatskoj neće pomoći zaostajanje srpskog društva, koje će se zaoštriti u slučaju pogoršanja odnosa koje je nekoliko puta najavio profesor Žarko Puhovski. Žao mi je da Praksisovci, pre svega, od njih, udbaški cinkaroši koji su sabotirali razvoj hrvatskog i srskog društva u prelomnim trenucima – naizgled paradoksalno ali se gušenje “Hrvatskog proljeća” izrodilo i u gušenju reformi u Srbiji počekom sedamdesetih – da sva ta “leva” ili “desna” (a to je na Balkanu isto, ili skoro isto) intelektualna “elita” i dalje tako neoprezno učestvuje u razaranju odnosa koji su se jedva jednom popravili, i u opštoj društveno-političkoj dekadenciji. Nama u Srbiji potrebno je i Josipovićevo liderstvo. Već je od Tadića uspeo izvući najbolje. Crnu Goru je zastupao na inauguraciji njen predsednik, iako su Tadić i Jeremić pokušali da je ponize prekidanjem diplomatskih odnosa, i nastojanjima da organizuju političku paravojsku kako bi je podelili kao Bosnu ili Kosovo. Ne valja kad slušate lokalne provincijalne filozofe s pedigreom u vojnom krilu CK Hrvatske. Tako se i Tadić obazirao na svoga oca, Matiju i Dobricu, i neslavno izgubio izbore, a Srbiju, možda i sa sopstvenim potomstvom, proterao u nesvrstane. A u svetu je više pameti nego ikad, i to besplatne. Kao kad birate između Moskviča i Maseratija, ali za iste pare.

Ime Tomislav se u Srbiji ranije smatralo hrvatskim, bilo je reminiscencija na prvog hrvatskog kralja. Često su ga sinovima davale jugoslovenski opredeljene porodice. Sin jugoslovenskog kralja Aleksandra Karađorđevića zvao se, upravo iz navedenih razloga, Tomislav. Nažalost, Aleksandar I se opredelio, umesto za federalizaciju Jugoslavije, za centralističku autoritarnu vlast, potom i za diktaturu, a Tomislav Karađorđević, sa ondašnjim Tomislavom Nikolićem, bio učesnik agresije na Hrvatsku 1991. Epoha u kojoj je Nikolić predsednik Srbije, ponovo, srećom, nudi primenu i evropskog i jugoslovenskog iskustva u saradnji koja će istovremeno uvažavati i prevazilaziti uspostavljene granice. Naročito u epohama za koje su bili vezani vlašću, interesima i mentalitetom, Karađorđevići i njihovi nastavljači u komunizmu i nacionalizmu, tu logiku nisu bili u stanju da primene.

Pobjeda, 13.06.2012.

Peščanik.net, 14.06.2012.