Patrijarh Pavle sa ljubičastom keceljom

Patrijarh Pavle sa ljubičastom keceljom, 6.3.2019, foto: Srđan Veljović

IZ ARHIVE

Ne pitajte šta vaša država može da učini za vas, već koliko dece vi možete da rodite za nju.

Verovale ili ne, situacija u Srbiji je alarmantna. Toliko nam dobro ide da ćemo za desetak godina morati da uvozimo radnu snagu. U stvari, nije baš tako. Rađa se premalo dece i zbog toga se broj stanovnika i stanovnica Srbije smanjuje iz dana u dan, što će dovesti do manjka radne snage u budućnosti (i neće imati ko da nam brani granice). Ali ni to nije baš cela priča. Opasnost da izgubimo ono što nikada nismo ni imali (potencijalna deca) je usko povezana sa gubitkom onoga što sada imamo, to jest sa iseljavanjem velikog broja ljudi u potrazi za boljim uslovima života za sebe i svoju porodicu.

Poslednja dva javna obraćanja predsednik Srbije Aleksandar Vučić posvetio je problemu niskog nataliteta. Prvo je na taj problem ukazao na otvaranju novog proizvodnog pogona kompanije BizLink u Prokuplju u petak, dok je dan kasnije natalitet, uz Kosovo, ponovo bio tema na konferenciji za novinare.1

U obraćanju u Prokuplju u petak, Vučić je krenuo od problema manjka ljudi, naveo i primer iseljavanja iz Banata, a završio molbom: „Molim žene i majke da tu potrebu Srbije razumeju… Srbiji nema opstanka bez više dece“. U subotu je govorio o konkretnim merama koje će Vlada Srbije preduzeti kako bi ta molba mogla da bude uslišena. Iako je konferencija, to jest obraćanje predsednika trajalo duže od 30 minuta, pomenute su samo dve i po konkretne mere koje Vlada Srbije namerava da preduzme. Ta polovna mera je navedena na samom početku i sastoji se u otvaranju novih obdaništa i renoviranju starih. Takođe bi trebalo da se delovi škola koji se više ne koriste u svrhe osnovnog ili srednjeg obrazovanja prilagode i koriste kao obdaništa.

Prva konkretna mera je novčana pomoć. Predviđeno je da se za prvo dete dodeli 100.000 dinara jednokratne pomoći, za drugo 10.000 dinara svakog meseca tokom dve godine, za treće 12.000 dinara tokom deset godina, dok bi za četvrto dete suma bila 18.000 evra raspoređeno tokom 10 godina.2

Ukoliko je „danas ekonomska situacija vrlo dobra i biće još bolja“, kako predsednik kaže, nije jasno zašto bi novčani podsticaji rađanja bili neophodni. Da li je moguće da ekonomska situacija nije vrlo dobra? Osim toga, novčani podsticaji rađanja kriju u sebi ozbiljne probleme. Pretpostavimo da žena prvo dete rodi sa 25 godina i da u narednih 10 godina rodi još troje. Prosta računica je dovodi do zaključka da joj se više isplati da ni ne ulazi na tržište rada ili da se na njega vraća. Možda je i tokom neke od trudnoća ili porodiljskog odsustva ostala bez posla. (Predsednik Vučić je doduše obećao da će zamoliti poslodavce da imaju više razumevanja za trudnice i porodilje.) Nakon deset godina, koliko je planirana redovna mesečna isplata za treće i četvrto dete, žena ostaje bez prihoda, kao i bez ili sa malo radnog iskustva. Pronalaženje posla u takvim uslovima je čak i u najrazvijenijim ekonomijama teško. Žena ostaje apsolutno ekonomski zavisna.3 Ove mere takođe mogu dovesti do većeg insistiranja na tradicionalnim rodnim ulogama. Ako joj se već plaća da rađa i čuva decu i da ništa ne radi, nema razloga da ženin posao ne bude sveden samo na to. U svom obraćanju Aleksandar Vučić to i naglašava: eto, ako ima četvoro dece, ona mesečno prima 30.000 dinara da ništa ne radi.

Pre samo godinu i po dana, Aleksandar Vučić je pričao drugu priču. U oktobru 2016. u Nišu je izjavio kako su uslovi za održavanje trudnoće i čuvanje dece kod nas bolji nego u Nemačkoj. Pored toga, korisnici i korisnice socijalne pomoći koji imaju dvoje dece za mesec dana uzmu minimalnu platu, a ne rade. Kao posledicu toga imamo da oni i ne žele da rade, rekao nam je Vučić.

Kako je moguće da se situacija toliko promenila za 18 meseci, pa od odličnih uslova za trudnice i porodilje predsednik države mora da moli poslodavce da imaju razumevanja za njih. I kako je sada dobro da se novac ne zarađuje, nego da se dobija za rađanje dece. Od nečega što je bilo prezrenja dostojno dolazimo do rešenja problema pada nataliteta u Srbiji. Situacija se naravno nije promenila. Uslovi za trudnice i porodilje na tržištu rada nisu bili dobri tada, a nisu ni sada. Rekla bih da se nije promenio ni stav predsednika Vučića. Iako se žene pozivaju (mole) da rađaju za dobrobit Srbije, jasno je da one treba da rađaju za dobrobit stranih firmi koje će u predizbornim kampanjama otvarati fabrike po Srbiji. Računica je prosta: kada morate da izdržavate porodicu, lakše ćete pristati na bilo kakav posao, samo da imate koliko toliko redovna primanja. Teže ćete se odlučiti na iseljenje (rešen još jedan problem) i – eto radnica i radnika za Juru i slične. Tako vlast može da nastavi da nas reklamira kao državu sa jeftinom radnom snagom.

***

„Razgovarali smo sa ljudima stručnim iz regiona i sveta: kada se obavlja abortus imate pravo da odlučujete o tome hoćete li da rodite ili ne, ali to mora da bude po proceduri. Pa 48 sati kod ovlašćenih lekara, a oni koji to rade neovlašćeno će da odgovaraju. Kod ovlašćenih lekara, ali onda morate da pokažete majci ultrazvuk i da čuje otkucaje srca pa neka se odluči. Nije problem, ima pravo da se odluči. Imate danas i 4D, pa neka se odluči, ali to mora da bude po procedurama, da zaštitimo majke da ne budu povređivane u privatnim ordinacijama koje nemaju nikakve dozvole za kiretaže. Hoćemo da zaštitimo majke od svake vrste zloupotreba, ali i da može još jedanput da se obavi razgovor sa njima pre toga. A onda neka donesu odluku da li žele ili ne žele da rode. Nemojte da se plašite ništa. Dakle, niko nikome nikakvo pravo neće da uskrati. Jedino što hoćemo je da pokušamo da zamolimo ljude da razumeju koliko su deca potrebna našoj Srbiji. I ništa više.“

Što se tiče ovih mera koje „ne bi trebalo da nas plaše“ i zbog kojih, uverava nas Vučić, „nikome nikakvo pravo neće biti uskraćeno“ – nema nikakve sumnje da treba da se plašimo i da će ženama biti uskraćeno pravo na odlučivanje o tome hoće li roditi ili ne. Volela bih da znam sa kojim je to stručnim ljudima iz regiona i sveta razgovarano, jer predložene mere najviše podsećaju na mere koje se sprovode u nekim američkim državama sa ciljem ograničavanja prava na abortus. Pošto se pominju „ovlašćeni lekari“ i privatne klinike sa dozvolama za kiretaže, možemo da pretpostavimo da će se klinikama nametati standardi koje neće moći da ispune. Slične stvari se već dešavaju u SAD-u. Naime, neke američke države imaju samo po jednu kliniku sa dozvolom za vršenje abortusa. Ako se tome dodaju i zahtevi za čekanjem 48 sati od trenutka dolaska na kliniku do izvođenja abortusa, obavezni razgovori sa stručnim licima, gledanje ultrazvuka i slušanje otkucaja srca fetusa (mere koje je predložio Vučić) – to za većinu žena znači da im je uskraćeno pravo na abortus.

Navodno su sve ove mere predložene zato da žene „ne budu povređivane u privatnim ordinacijama koje nemaju nikakve dozvole za kiretaže“. Naravno da bi klinike u kojima se obavljaju kiretaže trebalo da ispunjavaju osnovne uslove za to, i naravno da treba da postoji regulativa o tome. Ali nameće se pitanje zašto se nakon 6 godina apsolutne vlasti SNS-a ništa nije uradilo po tom pitanju. Ako to zaista jeste problem. Dve stvari ukazuju da to nema nikakve veze sa zaštitom žena, već je izraz mizoginije vlasti.

Prvo, predlog da žene koje se odluče na abortus treba da razgovaraju sa nekim, da treba da im se prikazuje ultrazvuk ili puštaju otkucaji srca fetusa više je nego uvredljiv. Tu se pretpostavljaju dve stvari, od kojih se ne zna koja je uvredljivija. Prva je da žena nije svesna šta se dešava u njenom telu tokom trudnoće, a druga je da nije dovoljno promislila o svojoj odluci. Da li zaista moramo da napominjemo da, kada je u pitanju odluka o abortusu, nema stručnije osobe od žene koja se na abortus odlučuje.

Drugi izraz mizoginije vlasti, ili lične mizoginije predsednika Vučića (ima li razlike?), krije se u pozivu da se stvori pozitivnija klima u kojoj će majke „troje, četvoro ili petoro dece u gradu biti poštovane i omiljene“. U samom pozivu nema ničeg lošeg, treba poštovati svaku osobu kao i njene izbore, uključujući tu i izbor da rodi troje, četvoro ili petoro dece. Ali Vučić kao problem tih žena ističe da su „izbacivane iz društva zato što nemaju dovoljno vremena za skupe provode, tašnice, cipele ili ne znam šta već“. Dakle, negativnu klimu prave druge žene, one koje ne žele da rađaju već bi radije „skupe provode, tašnice, cipele“. To su valjda iste one razmažene žene o kojima smo svojevremeno čitali u Politici. Ako predsednik Vučić želi da se stvori klima u kojoj se žene poštuju, možda bi mogao da krene od sebe. Da ne predlaže mere koje pretpostavljaju da žene nisu sposobne da same donesu odluku koja se tiče njihovog tela i njihovog života.

***

U oba obraćanja predsednik Vučić pominje feministkinje. U petak kaže: „Nek se ljuti ko god hoće i koliko hoće. Ja neću prestati da o tome govorim svaki dan. I pre svega ću da molim žene i majke da tu potrebu Srbije razumeju. I nek me napadaju iz svih udruženja feministkinje, iz svih udruženja ovakvih i onakvih, uopšte me ne zanima to“. U subotu on ponavlja da ga ne interesuje ničije mišljenje „ni bilo koga drugog iz vlade, ni bilo koga na kugli zemaljskoj“. Jasno je da pominjanje feministkinja i „raznih udruženja“ služi slanju signala kako treba reagovati na neminovne reakcije na njegove izjave. Feminizam važi za ružnu reč u Srbiji, a NVO odavno važe za državne neprijatelje: dakle sve kritike treba odbaciti bez razmišljanja.

Žene u crnom i još 9 nevladinih organizacija koje se bore za prava žena izdale su saopštenje u kome najoštrije osuđuju izjave predsednika. U izjavama za Danas, Marinika Tepić, narodna poslanica Nove stranke, Sanja Pavlović iz Autonomnog ženskog centra, Sanda Rašković Ivić, potpredsednica Narodne stranke i Rada Trajković, lekarka i političarka sa Kosova osvrnule su se na različite problematične aspekte predsednikove izjave. Da ne pominjemo reakcije na društvenim mrežama.

Od onih koji smatraju da nema ničeg problematičnog u izjavi predsednika Vučića izdvojila bih Zoranu Mihajlović, predsednicu Koordinacionog tela za rodnu ravnopravnost. „Mogla sam da vidim napade na predsednika Srbije da je napao žene. Kao predsednica Koordinacionog tela ne vidim u čemu je problem da prvi čovek države kaže da nas mnogo više umire nego što se rađa. Moramo da nađemo način da se poveća broj dece“, saopštila nam je Mihajlović. Ako ona kao žena i kao predsednica Koordinacionog tela za rodnu ravnopravnost ne vidi problem u toj izjavi, ko smo mi da se bunimo? Ovo se malo kosi sa njenim dosadašnjim pokušajima da se profiliše kao najveća zaštitnica žena i ženskih prava u Vladi, koja je u to ime spremna i da ustane protiv kolega. Ali sve se menja kada problematičnu izjavu da Aleksandar Vučić.

Da zaključimo, žene su apsolutno sposobne da donose odluke koje se tiču njihovih tela i njihovih života. Nisu zainteresovane da budu profesionalne ispunjačice patrijarhalne rodne uloge. Žene žele da rade u uslovima dostojnim čoveka (i žene) i da od tog rada mogu da izdržavaju sebe i porodicu. Žele da se njihova prava poštuju kako bi mogle da se odluče da zasnuju porodicu ili ne. Žele da dobiju podršku i zaštitu od nasilja u porodici. Žene svakako ne žele da im Aleksandar Vučić objašnjava šta znači roditi dete. To ih uopšte ne zanima.

Patrijarh Pavle sa ljubičastom keceljom

Foto: Srđan Veljović

Ljubičaste kecelje, Srđan Veljović

Peščanik.net, 20.03.2018.

Srodni linkovi:

Viktor Ivančić – Bilježnica Robija K.: Jadna Marija

Srđan Milošević – Pronatalni circo tenebroso

Ljubomir Živkov – Vulin se ponovo rađa

Ljubodrag Stojadinović – Vučićevo grešno začeće

Sofija Mandić – Ništa od gvozdenog puka

Nadežda Milenković – Kol’ko nas ima? Kol’ko ti treba

FEMINIZAM

________________

  1. Sasvim je moguće da tema nataliteta služi samo tome da se skrene pažnja sa teme Kosova, ali ovde ću to zanemariti.
  2. Iako predsednik Vučić pominje cifru od 18.000 evra, iz kasnijih izjava postaje jasno da se radi o 180.000 dinara.
  3. Ekonomski zavisne žene teže napuštaju situacije nasilja.