- Peščanik - https://pescanik.net -

Tortura nadom

Kao i minula prva decenija, tako i početak druge decenije 21. vijeka svjedoči nam da je Hegelovu misao o približavajućem kraju historije nadvladala Nietzscheova predstava o vječnom vraćanju jednakog. Premda se još uvijek obnavljaju zamisli o trijumfalnom pohodu ove ili one ideje, upravo to njihovo ponavljanje dokazuje da se te ideje doduše vraćaju, ali da ne vode nikuda. Neovisno o tome da li je riječ o ideji fašizma, komunizma, kršćanskog ili islamskog fundamentalizma, ili pak nekoj drugoj ideji.

Zašto nam se vraćaju sve te ideje, sve te totalne ideje, te majke totalitarnih pokreta, odnosno nositeljice totalitarizama? Odgovor je paradoksalan: zbog njihove neostvarivosti. Riječima Hannah Arendt, zbog osuđenosti totalitarizama, što izviru iz totalnih ideja, na poraz. No, riječ je o porazu što ga opijeni tim idejama ne razumiju kao definitivni poraz, nego samo kao privremeni neuspjeh, kao promašaj. Zbog svoje potpune neostvarivosti, zato je najžilavija upravo predstava o nebeskom carstvu na zemlji. Istočnik svih revizionizama moramo tražiti upravo na toj tački. Revizionizmi izviru iz vjere u ideju metafizički postavljenog, zapravo pretpostavljenog Dobra, iz vjere u ideju Dobra, koja je zbog svoje metafizičnosti povrh ili s onu stranu čovjeka i njegove smrtne prirode. Zato je ideja Dobra instancija u ime koje je dopušteno i poslati u smrt, ubiti.

Revizionizmi u strogom, ideološko-političkom značenju, pored opijenosti Idejom, uključuju i apologiju ubijanja u ime Ideje. Njihov znak raspoznavanja je obrana prava na ubijanje. Revizionistička apologija ubijanja je dvovalentna: opravdava ubijanje za unatrag, u prošlosti, i opravdava ubijanje za unaprijed, u budućnosti. Kako komunistička tako i nacistička ili fašistička ideja jesu ubilačke ideje, zločinačke ideje. Ko, recimo, komunističku ideju proglašava dobrom, čak “plemenitom idejom”, nije samo apologeta zločinačkog ubijanja, nego i propagandista ekstremne etičke neodgovornosti. Isto vrijedi i za apologete i propagatore nacizma i fašizma, ali i kršćanskog i islamskog fundamentalizma. Svi su oni propagandisti krajnje etičke neodgovornosti zato jer u etičkom smislu sva sredstva nisu nikada dopuštena, zato jer čovjek ne smije učiniti sve što može, pa ni u sukobima za pobjedu najplemenitije ideje ili za očuvanje (pred navodnim ugroženostima i zavjerama) jedino prave i “naše” vjere.

Najviše je zla na svijetu bilo izazvano upravo u ime Dobra, što su ga uzeli za svoj Cilj i proglasili ga Smislom svi totalitarni projekti, od kršćanskog do komunističkog. Najperverznije pri tome nije to da se svi ti totalitarizmi pozivaju na ideju Dobra i na svijetlu budućnost, koja navodno nužno iz nje slijedi, nego upravo da pri tome proglašavaju dobronamjernost, štaviše, bezgraničnu darežljivost svojih nosioca.

Neka nam ovdje za ilustraciju posluži sažetak jedne izvanredne priče Augusta Villiersa de l’Isle-Adama Tortura nadom (La torture par l’espérance):

U 16. vijeku u španskom gradu Zaragozi rabin Aser Abarbanel trulio je u stražnjem dijelu podzemne tamnice, gdje ga je mučio Sveti uficij, kako bi se odrekao vjere. Brat dominikanac, treći Veliki inkvizitor Španije, u pratnji majstora dželata i dvojice prisnih prijatelja, uplakanih mu je očiju došao najaviti da je “završio njegov bratski ukor”: sutradan će se popeti na lomaču s još četrdeset heretika, kakav je i sam, pa sad mora preporučiti dušu Bogu. Malo nakon posjeta, zatvorenik uoči da vrata tamnice nisu dobro zatvorena; ne usuđujući se povjerovati, on ih neodlučno otvori i u slabašnom svjetlu baklji ugleda prostran hodnik. Odvuče se tamo pužući, dok ga je mučila pomisao da će ga otkriti. Nakon dugih minuta puzanja, na rukama osjeti strujanje zraka i ugleda pred sobom neka vratašca. Ustane, odgurne ih. Ona lako popuste i otvore se prema bašti, mirišljavom od limunovih stabala. Noć je prekrasna, načičkana zvijezdama. Izmučen, ali srca puna nade, rabin povjeruje da mu je došlo oslobođenje. Već je vidio sebe kako juri prema tako bliskim planinama i sa slašću udiše zrak slobode. Odjednom, iz sjenke izrone dvije ruke, obgrle ga i on se nađe pritisnut na grudi Velikog inkvizitora. Ovaj mu u suzama, kao dobri pastir koji je našao zalutalu ovčicu, prošapće dahom što je zaudarao na post: “Tako, dijete moje, baš uoči dana kad ćete možda biti spašeni, vi ste nas htjeli napustiti?” (Eh quoi, mon enfant! A la veille, peut-être, du salut… vous vouliez donc nous quitter!)

Za ideologije i/ili teologije je biti tu, biti na svijetu ili u svijetu, biti i živjeti na ljudski način, nešto privremeno. Prema njima, na putu smo prema nečemu što je “s onu stranu bivstovanja”, prema Cilju koji je s onu stranu života samog. U svojoj smo konačnosti na početku beskonačne priče, na početku puta prema Dobru, tamo gdje smrti zapravo nema. Pa ako smrti nema, tada, recimo, ni smrtna kazna ne može imati bog zna kakvih teških, nepopravljivih posljedica.

Smrtnu kaznu tako možemo braniti ili se čak za nju zauzimati samo ako smo uvjereni da nema smrti, drugim riječima, ako smrt ne uzimamo ozbiljno, ako je na takav ili drukčiji način preziremo. Ne samo svoju smrt, nego i smrt drugoga. Ako se ne osvrćemo na svoju smrtnost, na konačnost svog bivstvovanja kao bivstvovanja k smrti.

Temeljni egzistencijal čovjeka kao egzistencije (ek-sistencije) jeste briga. Po njoj je čovjeku u njegovom bivstvovanju stalo do samog tog bivstvovanja, i to najprije do mogućnosti bivstvovanja, a ne njegove stvarnosti. S tačke gledišta čovjeka kao tu-bivstvovanja, mogućnost prethodi stvarnosti i ima, kako naglašava italijanski filozof Giorgio Agamben, ontološku prednost. S njom prednost ima i budućnost koja izvire iz glasa savjesti kao glasa bivstvovanja: Budi ono što jesi! Kada mi je u mojemu bivstvovanju stalo do samog tog bivstvovanja, tada mi je u osnovi stalo do smisla bivstvovanja, a ne do takvog ili drukčijeg preživljavanja. Stoga transcendencija u značenju transcendiranja ili samoprekoračivanja spada u bivstvovanje samog tu-bivstvovanja, a ne u neki umišljeni prostor iznad ili izvan njega.

Biti u svijetu nikada ne znači uglaviti se u svijet kakav jeste, zapasti u njega i prepustiti se brizi za preživljavanjem. Briga kao životno zbrinjavanje ili zbrinjavanje života, Sorge kao Besorgung, jeste egzistencijal svakidašnjeg života, i to njegove najniže ravni. Ponad nje se uzdižu druge ravni brige, od brige za druge do brige za vlastitu misao koja ustrajno traži smisao: smisao bivstvovanja kao bivstvovanja. Briga za vlastito bivstvovanje stječe se u brigu za bivstvovanje kao bivstvovanje, stoga čovjeka, čovjeka kao staratelja bivstvovanja, nije nikada moguće reducirati na njegovu brigu za preživljavanje posred bivstvujućeg.

No iz toga ne proishodi da se moramo s tačke gledišta smisla života, smisla u značenju nečega što bi bilo više od života samog, na život osvrtati s omalovažavanjem. Ili ga čak tretirati kao sredstvo, naime kao sredstvo smisla, pretvorenog u Cilj. Jer takva se instrumentalizacija života kao života prije ili kasnije preokreće u uništavanje faktičkih života, u ubijanje, u ubijanje ljudi kao živih bića. A to nije samo u suprotnosti spram svetosti ljudskog života, nego i s ljudskim sa-životom. Kad se ubistvo uspostavi kao namjerno ubistvo, kao promišljena instrumentalizacija ljudskih života u ime takvog ili drukčijeg Cilja (Vjere, Ideje, Projekta), tada tonemo u umorstvo, umorstvo koje danas prepoznajemo u svakom projektiranom ubistvu, pa i u takvom koje je još u prošlom vijeku slovilo pravno opravdanim, naime sudskom izvršenje smrtne kazne (justifikacija).

Mogli bismo reći da je ubistvo sredstvo kojega ne može posvetiti ili opravdati nikakav cilj, sredstvo koje već unaprijed devalvira svaki (ma kako dobar) cilj. No pri tome se valja pitati da li je ubistvo uopće sredstvo? Može li uopće ikada postati sredstvo – života? Ne. To znači da i život nije sredstvo. Štaviše, život nije niti cilj. Svi ciljevi koji nas vode u životu, svi ciljevi koje izaberemo u životu jesu životni ciljevi, niti jedan životni cilj nije cilj života. Cilj bi života mogao biti, ako bi postojao, samo Cilj Boga kao Stvoritelja. No tada bi to bio božji, nadljudski ili nadživotni, ali nikako ne naš, ljudski cilj.

Tvrdnja da je život cilj života, takvog ili drukčijeg, nije samo besmislena, nego i protivsmislena, budući da je u izričitoj suprotnosti sa smislom života, koji nije izvan života, koji dakle nije cilj (namjena, zadatak) života, nego istina, ne-skrivenost “života samog”, življena ne-skrivenost, živa istina.

Na žalost, mnogi su još uvjereni u suprotno. Kad ovih dana u Hrvatskoj, recimo, povodom katoličkog praznika, čujemo od crkvenih velikodostojnika da bez vjere u Boga i besmrtnost ljudi podivljaju, pitamo se kako je to ovdje i sada moguće tvrditi s takvom neopozivošću kad znamo da su neki veliki zločini, pa i najveći, učinjeni u ime Boga i vjere u besmrtnost? Pa i onaj najsvježiji, u Norveškoj.

 
Peščanik.net, 20.08.2011.