Recikliranju već stoljećima neprekinutih rasprava o suverenosti u novije su vrijeme pridonijele dvije posve aktualne okolnosti: postkomunističko prijelazno razdoblje, s jedne, te sjevernoameričke interpretacije suverenizma, s druge strane. Gotovo sve povijesno uspostavljene paradokse suvremena zbivanja pritom empirijski potkrepljuju, pa i radikaliziraju (usp. tekst od 21. ožujka 2014.). Unatoč neprestanome naglašavanju tradicije suverenosti, i u postkomunističkim situacijama, ali i u sjevernoameričkoj raspravi, jasno se pokazuje koliko se je toga ipak promijenilo u odnosu na opetovano zazivanu tradiciju.
Ponajprije, sam je postupak kojim su nove suverenosti izborene – posebice kada je o novoformiranim (ili “obnovljenim”) državama riječ – bjelodano pokazao da su te države bile prisiljene tražiti (i, dapače, masovno slavile) izvanjsko priznanje svoje suverenosti kao ključni trenutak zbiljskog dospijevanja do nje; isti je proces, za sada doduše neuspješan, na djelu i u Quebecu (odakle i potječe suvremeni termin suverenizam), kao i u Škotskoj ili Kataloniji.
Sama činjenica realiziranja kontrole nad nekom teritorijom više, očito, nije dostatna; traži se međunarodno-pravnim regulama uvjetovani su odnos s okolinom kao jedan od bitnih uvjeta faktičke suverenosti. Izuzetak je doktrina o izuzetnosti SAD (exceptionalism), koja – od Tocquevilla do masovno navođenoga Spirova članka iz 2000. – u osnovi rehabilitira klasično (izvorno: Bodinovo) poimanje samopostavljene i samoodržive suverenosti (s dalekim korijenima u Aristotelovu poimanju autarkije).
Suodnos s okolinom, zadan svima ostalim, jasno pak odstupa od tradicionalnoga poimanja koje je suverenost smatralo bitno unutrašnjim poslom države, a njegovu izvanjsku komponentu ovisnom tek o čistim odnosima moći. Inozemni je čimbenik suverenosti svake države, riječju, značajno dobio na važnosti, pa i SAD nerijetko traže (izvanjsko) priznavanje samoproglašene izuzetnosti; i na taj se način potvrđuje već spomenuto suvremeno relativiranje klasičnoga shvaćanja državne suverenosti.
Suverenost u ustavima
Budući da (i danas) države uglavnom nastaju (tj. konstituiraju svoju suverenost) u ratnim, ili neposredno poratnim situacijama (s rijetkom sretnim izuzecima poput Norveške, Češke i Slovačke, te dijela postsovjetskih političkih zajednica), tragovi se sukobnih zgoda još dugo nalaze u njihovim dominantnim autointerpretacijama. Najbolje to pokazuju nacionalni ustavi u kojima se još desetljećima mogu naći ostaci minulih konflikata, jer – poput svakoga ugovora i ustav predstavlja političku volju zamrznutu u vremenu (a posebice u sredinama u kojima se štedljivo pristupa ustavnim promjenama).
Sve to dobro ilustrira samorazumijevanje državne suverenosti u hrvatskome ustavu koje je posve tradicionalistički formulirano (čl. 2., 7., eksplicitno) – do te mjere da se govori (čl. 2., st. 2) da se suverenost “prostire nad“ državnim teritorijem (poput plahte, primjerice), jer očito ustavopiscima nije palo na pamet da sama suverenost zapravo tvori tako nešto kao državni teritorij, koji je bez nje “samo“ element fizičke geografije.
Pritom se termin suverenost rabi kontekstualiziran upravo izvanjskim atributima njezina održavanja (“neotuđiva”, “nedjeljiva”, “neprenosiva”), a ne u kontekstu njezina unutrašnjeg uspostavljanja (sintagma “pučka suverenost”, ili neka odgovarajuća, uopće se ne pojavljuje, iako je u čl. 1., st. 2 sadržajem posve korektno opisana). No, ako je odista mišljeno da se suverenost odnosi i na unutrašnju uspostavu temeljnih ustanovnih odnosa u državi, nije posve jasno što ima značiti izrijek čl. 7 po kojemu “oružane snage Republike Hrvatske štite njezin suverenitet”.
Slovenski pak ustav – naizgled obrnuto razmjerno neusporedivo lakšem načinu stjecanja faktičke neovisnosti države – suverenost uopće izrijekom ne spominje, ali zato na početku (čl. 8) navodi da “zakoni i drugi propisi moraju biti u skladu s općevažećim načelima međunarodnoga prava”, dakle priznaje viši (i prethodeći) pravni autoritet u odnosu na nacionalno pozitivno pravo (što se u hrvatskome ustavu pojavljuje tek u čl. 141).
On je time bliži nekim modernim ustavima nastalima poslije II. svjetskog rata, talijanskome iz 1947. (čl. 1.), francuskome iz 1958. (čl. 2.-4.) – koji suverenost uvodno tretiraju u sintagmi pučke suverenosti; u tom je pogledu slična i struktura brazilskoga ustava iz 1988. koji u čl.1 samo spominje nespecificiranu suverenost kao jedan od temelja zajednice, pučku suverenost uvodi u čl. 14, a nacionalnu u čl. 170, kao jedno od načela funkcioniranja privrede.
U mnogome je paradigmatički za “postmodernu” ustavnost koja nije centrirana na suverenost, (zapadno)njemački ustav iz 1949. koji započinje (nikako slučajno slično talijanskome i japanskome iz 1947. – sva su tri pisana pod direktnim pritiskom ratnoga poraza) pravima i čašću čovjeka. Ono pak što pripada – postkomunističkim režimima i njihovim ustavima tako bitnoj – definiciji države, u njemačkome se ustavu pojavljuje tek od čl. 20 na dalje.
Jamstvo jednakopravnosti država u okviru međunarodne zajednice
Uopće, ustavi zemalja kojima suverenost nije bila toliko osporavana (ili im je izvanjski “poklanjana”, kako je to, nakon II. svjetskog rata, slučaj s Njemačkom, ali i s Italijom, Japanom, Austrijom) ne tretiraju ovu kategoriju kao apsolutnu ustavnu vrijednost (za razliku od onih postkomunističkih koji kronologijski dolaze kasnije, ali su koncepcijski bliži ranijim, devetnaestostoljetnim poimanjima). Ali, kako pokazuju diskusije u Njemačkoj nakon odluke Bundestaga o prihvaćanju Mastriškoga ugovora 2. prosinca 1992., te odluka ustavnoga suda o tužbama protiv te odluke parlamenta (12. listopada 1993.) svijest je o suverenosti i u takvim sredinama neprijeporno nazočna.
Posebice je pritom indikativno da je u obrazloženju odluke ustavni sud svoje polazište – koje barem dijelom postavlja potencijalne zapreke nekim aspektima daljnje evropske integracije – utemeljio u stavu: “Njemačka država čuva…kvalitetu suverene države iz vlastita prava kao i status suverene jednakopravnosti s ostalim državama”. Riječju, i u njemačkoj je sredini suverenost uzeta u obzir kao vrijednost naspram “nad-državnih ustroja”, ali ponajprije u smislu jamstava jednakopravnosti država u okviru međunarodne zajednice (za analizu sličnih, premda iz drugoga konteksta izvedenih tendencija u njemačkoj ustavnosti posebice je zaslužan U.K. Preuß).
Čini se razumnim zaključiti da zajednice koje su – “subjektivno” ili “objektivno” – borbu za suverenost doživjele kao posebice težak proces bivaju i u tom pogledu deprivirane, jer su, izgleda, osuđene na dugotrajno robovanje formuli suverenosti kao vrijednosti po sebi.
Pored hrvatskoga primjera, na to navode i primjeri iz ustava baltičkih zemalja (estonskoga, posebice), ali i oni iz bliže okoline; makedonski ustav iz 1991. koji započinje (čl. 1. i 2.) inzistiranjem na istim atributima suverenosti kojima se na početku bavi i hrvatski ustav, odnosno, Ustav Republike Kosovo, koji suverenosti posvećuje prva dva članka.
Nacionalna suverenost
S druge strane, Srbija svoj ustav, poput Italije i Francuske, započinje pučkom suverenošću (čl. 2). dok se klasično, teritorijalno poimanje pojavljuje tek u čl. 97. st. 1. Odatle bi slijedilo da je riječ je o zajednici koja svoju teritorijalnu suverenost samosvjesno tretira kao neupitno danu, kada se bitna ideologičnost ove pretpostavke ne bi pokazala u ustavnome fantazmu o neprijepornoj pripadnosti Kosova Srbiji (čl. 182. i d.). koji kao da slijedi tradiciju real-socijalističke fikcijske ustavnosti.
I kada su – stvarni i/ili simbolički – ratni sukobi završeni, njihove posljedice nisu ostale samo u pravnim normama, nego u sukobima podržanoj svijesti o identitetu zajednice. U tom su pogledu neprijatelji (bili pobijeđeni ili pobjednici) manji problem za nacionalnu svakodnevicu – jer su ostali izvan zajednice – od sugrađana s drukčijim karakteristikama. Pritom je rasni, religijski i/ili etnički identitet u mnogim postkomunističkim sredinama imao nedvojbeni prioritet nad savješću i boljitkom pojedinca.
Koliko mogu biti pogubne posljedice kad se pojedince ostavi bespomoćnima pred doktrinom dominacije zajednice, jasno pokazuje pouka II. svjetskog rata. Ta se doktrina, naravno, neposredno naslanja na tvrdnje o “nacionalnim i regionalnim posebnostima” i na posebni autoritet “povijesnoga, kulturnog i religijskog podrijetla”. Također se temelji i na uvjerenju o prioritetu “nacionalne suverenosti” i na konsekventno izvodivim pravima vlasti da tretiraju svoje građane kako im se svidi, a da svoje djelovanje ne samo u striktno političkim poslovima, nego, npr., i na polju ekonomijskoga razvitka izuzmu od internacionalnog nadzora a kamoli reguliranja.
Povijesni temelj jezika ljudskih prava daje zato razloga za duboki i opravdani zazor pred tvrdnjama o superiornosti kolektivnih ciljeva i identiteta nad fizičkim i moralnim integritetom individue. Isto vrijedi i za “logiku” jezika ljudskih prava. Ako je točno, a svakako jest, da “je princip ne-diskriminacije temelj svakoga koncepta ljudskih prava” – da su ljudska prava, po definiciji, stoga primjenjiva na svako ljudsko biće, “bez razlike bilo koje vrste, kao što su rasa, boja, spol, jezik, religija…nacionalno ili socijalno podrijetlo…rođenje..” (kako to postulira Opća deklaracija o ljudskim pravima) – tada bilo kakvo uzimanje rase, religije, etničke pripadnosti, mjesta rođenja itd. kao osnove za interpretiranje i primjenu ljudskih prava neposredno protuslovi načelu ne-diskriminacije.
No, očito je da sam koncept nacionalne države pretpostavlja prihvaćanje nekih od navedenih diskriminatornih odrednica kao osnove same državnosti (u najboljem slučaju to je “samo“ mjesto rođenja). Etnička interpretacija nacionalne države ide, dakako, još i dalje. Ona – u lokaliziranoj i, uglavnom, primitiviziranoj etno-verziji – zapravo (najčešće, dakako, i ne znajući) oponaša američko poimanje nacionalne izuzetnosti (da, međutim, i izvorno koncipiranje izuzetnosti oštećuje ljudska prava uvjerljivo pokazuje odličan zbornik „American Exceptionalism and Human Rights“ koji je uredio Michael Ignatieff). S time da je u etno-nacionalističkim složajima najčešće riječ o trajnome neprijateljstvu spram nepoćudnih manjina. Moglo se je to jasno vidjeti na primjeru baltičkih država u odnosu na rusku manjinu, a posebice na području bivše Jugoslavije.
Izdajice nacije
Za sve je novokomponirane nacionalne države karakteristično ipak postupno labavljenje unutrašnjih, prvenstveno etnički motiviranih tenzija, s protekom vremena od trenutaka (više-manje traumatično izborene) neovisnosti. Hrvatska je u tom pogledu turobna iznimka, od ulaska u EU u zemlji se opet zaoštrava pritisak etničke većine na raznorodne manjine. Taj je pritisak u recentnoj verziji drukčiji od onoga u devedesetima utoliko što se sve više svjetonazorski iskazuje – odlikovani neprijatelji nisu više naprosto srpskoga podrijetla (već i zato što ih nije dovoljno ostalo), nego “Jugoslaveni“, najčešće interpretirani kao svjetonazorski određena ne-patriotska populacija koja, podrijetlom, može pripadati i hrvatskoj nacionalnoj zajednici, ukratko: kao izdajice nacije.
U maniri svjetonazorskoga (ne više “samo“ etničkog) purizma to dovodi do prijetećih formulacija, premda njihovi autori – za sada – okupiraju tek manje političke arhipelage. Rječnikom nacionalističkih radikala rečeno: “Hrvatska mora zabraniti jugoslavenstvo, jugonostalgiju i zakonski sankcionirati svako zazivanje regionalnih integracija koje u bilo čemu korespondiraju s zločinačkom Jugoslavijom i imaju veze sa Srbijom…Svako osporavanje vrijednosti Domovinskog rata, glorificiranje Jugoslavije ili komunizma, dakle napadača ili onog što je podržavalo i generiralo napad na Hrvatsku mora biti sankcionirano oduzimanjem državljanstva i protjerivanjem iz Hrvatske. Dok se to ne provede u djelo u Hrvatskoj će i dalje trajati agresija koja vuče svoje korijene još iz srpske okupacije nakon Prvog svjetskog rata, što se nastavilo u Drugom, a potom i u Domovinskom ratu…Jer sadržaj je isti samo se mijenja etiketa tog opasnog proizvoda koji se sve agresivnije, od strane domaćih klimavaca, izdajnika i srpskih sluga, danas protura na police hrvatskog političkog života.“ (Marko Jurič, „Direktno“)
Ima, znano je, i drugih koji su u javnosti zastupali slične stavove (od Turudića do Karamarka), no realizacije se takva nacionalističkoga galimatijasa zapravo ne treba bojati. Ne samo stoga što su radikali i dalje (razmjerno) malobrojni, nego i zato što svagda iznova zastupaju toliko nesuvisle stavove da ih – sve kada bi to netko i pokušao – zapravo i nije moguće realizirati.
Zabrana nostalgije
Kako bi se to, primjerice, zabranjivalo nostalgiju – jer riječ je o sentimentalnom odnosu spram prošlosti, dakle o sastavini individualne intime (za Novalisa je to čak paradigma spoznaje, no primitivni nacionalizam zasigurno nije zainteresiran ni za koju verziju romantizma).
A nevoljnome Juriču nije palo na pamet da barem obeća zabranu javnoga iskazivanja (jugo)nostalgije, kako svoj projekt neposredno ne bi doveo do totalitarnoga obrasca koji svagda teži kontrolirati i privatnost. Koje su to “vrijednosti Domovinskog rata“ koje se ne bi smjelo osporavati čak ni u privatnim razgovorima (i opet nije spomenut kontekst javnosti), radi li se naprosto o lokalno primijenjenim belicističkim vrijednostima? (Koje su, na primjer, jednoga od vođa vukovarskih napadača na ćirilicu navele na to da javno ustvrdi kako bi bilo bolje da je i Vukovar pripojen Hrvatskoj vojnom akcijom, a ne mirnom reintegracijom, jer bi se u njemu tada zadržalo mnogo manje Srba.) Tko bi, uostalom, kontrolirao sve te (privatne) razgovore? Kakva bi bila pravna struktura države koja bi – s ovakvim i sličnim opravdanjem – oduzimala državljanstva i posljedično protjerivala nepoćudne? (Nacionalnom motivacijom uspuhan, Jurič je u obuhvatnome katalogu neprijatelja ispustio jednu svojevremeno dosta popularnu vrstu – jugozombije, naime; tomu je tako vjerojatno stoga što je teško zamisliti kazne primjerene “živim mrtvacima“).
Unutrašnja je kontradiktornost supstancijalnoga poimanja (etno)nacionalne suverenosti u tendenciji isključivanja nepoželjnih ljudi iz zajednice – uz istovremenu nadu u uključivanje poželjnih teritorija. Ovo, “izvanjsko“ protuslovlje paralelno je s “unutrašnjim“ protuslovljem u odnosu na ključni objekt suverenosti, naime: državu. Pravi zastupnici supstancijalnoga etno-nacionalnoga poimanja suverenosti nisu zadovoljni (bilo kakvom) nacionalnom državom, dapače nijednom državom koju – prema suvremeno prihvaćenim standardima – obilježava poopćiva procedura. Jer, ako se prihvati obvezatna izvedba suverenosti kroz proceduralnost (kako to suvremeno shvaćanje vladavine prava zahtijeva), etno-nacionalna supstancijalnost gubi svoju svjetonazorsku privilegiranost. Zato će njima, u hrvatskoj verziji, i dalje biti do “državotvornosti“, premda je (kakva-takva) država nedvojbeno stvorena, ali ne po liku njihovome, jer “u raljama je djece komunizma“ (tragikomično je u ovome kontekstu kada se na televiziji pojavi Andrija Hebrang i, posve ozbiljno, govori o “malim sinovima velikih očeva” kao nosivoj karakteristici nove generacije djece udbaša).
Supstancijalna interpretacija suverenosti vodi (posve u Schmittovu stilu) do neprestanoga zazivanja izvanrednoga stanja. Jer, izdajice su ne samo “posvuda uokolo“, nego, dapače, “na vlasti“. A na ljutu ranu, zna se, dolazi i odgovarajuća trava, riječju izvansustavska intervencija – npr. kamperi iz Savske u sadašnjim hrvatskim okolnostima.
Jedan od prononsiranih zagovaratelja skraćenih postupaka o njima će, posve logično, reći: “Što god bilo, moju podršku imaju i nadam se da će se nastaviti beskompromisno boriti da se njihov ponižavajući status napokon ispravi. Pogotovo bih htio da se to dogodi i nakon izbora i neka čador ostane još pet godina, ako treba, neka ne odustaju sada kada su bili na korak do uspjeha, na korak do državnog udara, na korak do istovremenog rušenja i stvaranja, a zapravo povratka iz stanja političke hibernacije, sustava zamrznutog prije četiri godine i naslonjenog na ultradomoljubnu političku ideju, emancipiranu kroz Remetincem pročišćeni HDZ.“ (Goran Gerovac, “Večernji list“)
U ime “ultradomoljubne političke ideje“ valja odmrznuti sustav (koji je, naravno, zamrznut čim HDZ nije na vlasti) i, ni u kojem slučaju, ne treba odustati “na korak do državnog udara“, jer očito za njime postoji potreba budući da su izdajice na vlasti. Suverenizam u ovim okolnostima postaje tako oznakom sirovoga nacionalizma; ma što se (s dobrim razlozima) prigovaralo onima koji su termin i uveli u suvremenu raspravu, aktivistima za neovisnost Quebecka (pa i onima koji su zagovarali neovisnost Škotske ili Katalonije), njihov je diskurs iz jedne druge epohe; valja stoga biti oprezan kod dijeljenja etiketa na domaćem političkom tlu.
Grčka: Formalna suverenost pod izvanjskom upravom
I dok u zaostalim sredinama suverenost ostaje nezanemarivom razdjelnicom političkih strujanja, okolna realnost pokazuje da se relevantni politički procesi već kreću u novim dimenzijama. Aktualnost grčke krize poučno to pokazuje; odluke nametnute u Bruxellesu (pa i drugdje) konsekventno su provođene kroz odgovarajuće grčke institucije. Drugim riječima, očuvana je formalna suverenost države koja je pod potpunom izvanjskom (nikako samo financijskom) upravom.
Do paroksizma je ova napetost forme i sadržaja bila dovedena u vrijeme završnih pregovora o detaljima ustroja neovisnoga fonda u koji će biti transferirana grčka imovina vrijedna 50 milijardi eura; Fondom će upravljati grčke vlasti uz nadzor europskih institucija, a “završna“ se je rasprava bila koncentrirala na pitanje hoće li sjedište Fonda biti u Grčkoj – kada su Ciprasu, konačno, podarili tu koncesiju, svi kao da su bili zadovoljni, jer stranci će, ipak, grčkom imovinom upravljati iz Grčke.
Ukratko, od Ciprasova je nauma ostala tek prazna forma. Ono bitno, naime, na čemu je Siriza od početaka insistirala bio je baš suverenizam, dapače onaj supstancijalne naravi (usp., tekst od 6. veljače), jer počeli su s naglašenom težnjom obrane nacionalne časti (zbog toga su ih tako zdušno i podržavali francuski, engleski, finski i ini suverenisti). Nemogućnost postizanja sporazuma s kreditorima (Njemačkom “iznad svega“) od toga je napravila puku kulisu realiziranja izvanjski zadanih domaćih zadaća.
Grčka će time, možda, opet jednom biti evropskom avangardom; njezin bi financijski i politički (a prije svega socijalni) slom mogao biti jasnim znakom epohalne sadržajne istrošenosti ritualno obnavljanih kategorija. No, povijesna se dijalektika, čini se, opet potvrdila – upravo kroz suverenizam (pa makar i u grčkoj, farsičnoj izvedbi) može se nekamo dalje (ne nužno i bolje, svim nadama unatoč).
Oni pak koji su – poput hrvatskih “domoljuba“ – zaostali na razini s koje suverenizam tek (nesklapno) formuliraju kao politički program za “skoru budućnost“ naprosto ispadaju iz igre – kad-tad.
Banka, 24.07.2015.
Peščanik.net, 25.07.2015.