Godinama već čitav svijet zabezeknuto gleda prema Istoku, gdje se događa najveće ekonomsko čudo u cjelokupnoj povijesti, rađanje Velike Kine, Amerike trećeg milenija. Divimo se blještavim skylineima Pekinga, Shenzhena i Foxconnovih megatvornica, posve jednako kako su se naši djedovi divili njujorškim neboderima i pittsburškim čeličanama, i čekamo još samo da na ulazu u šangajsku luku nikne Kip slobode – s onim čuvenim natpisom “dajte mi svoje umorne i siromašne…” – pa da se potrpamo u potpalublje kakvog Titanica i potražimo bolji život u nekoj kineskoj tvornici tekstila.
Divna bi to alternativna historija bila – niknuli bi u Šangaju Little Italy i America Town, i dok bi se Talijani, kako je red, međusobno ubijali u bijelim potkošuljama, vrijedni Amerikanci bi po Kini otvarali kemijske čistionice i američke restorane s egzotičnim jelima od hrenovki, hamburgera i kečapa – samo da Kina, za razliku od Amerike naših djedova, nema dovoljno i svojih “umornih i siromašnih“.
Fantastična je to alternativna historija, uostalom, već sada, jer nije prvi put da je komunističkim vlastima palo na pamet pretvoriti Kinu u vodeću industrijsku silu svijeta. Prije pedesetak godina veliki vođa kineske revolucije Mao Ce Tung pokrenuo je megaprojekt konfucijanskog naziva Veliki korak naprijed: oslanjajući se na istu komparativnu prednost kao i današnji stratezi – brojnu i jeftinu radnu snagu – naumio je zaostalu poljoprivrednu zemlju preobraziti u golemu čeličanu, i preko noći pretvorio seljake u metalske radnike.
Danas to zvuči posve sumanuto, ali Kinezi su uskoro zaista napustili polja i u malim zadružnim talionicama stali ložiti drva i taliti stare lonce, motike i plugove. Takav je čelik, jasno, bio katastrofalne kvalitete, a zbog potpuno zanemarene poljoprivrede katastrofalno je podbacila i žetva žitarica.
Dalje je išlo kao u vicu: da se ne bi zamjerili velikom vođi i kompromitirali njegov ekonomski genij, seoski su komesari slali lažne izvještaje o izvanrednom urodu žitarica, deset puta većem nego ikad, pa je Mao, razumljivo, ogromne količine poslao u izvoz, vraćajući dugove Sovjetskom Savezu. Selo je tako ostalo i bez ono malo žita što je uopće rodilo, za što su, jasno, okrivljeni seljaci koji su sakrivali žito, i počela su masovna strijeljanja izdajnika i kulaka. Kad se otkrila istina, pred streljački vod su kao izdajnici i kulaci stali seoski komesari, ali više se nije moglo natrag: iako je narod gladovao, Partija je nastavila izvoziti žito, da ne bi pred svijetom priznala propast svoje veličanstvene reforme.
Tri godine su prošle prije nego je Mao, konačno shvativši da će Kina ostati i bez žita, i bez čelika, i bez Kineza, tiho okončao Veliki korak naprijed. Ostao bi tako njegov projekt zapamćen kao najsmješniji ekonomski vic svih vremena, da iza njega nije ostalo četrdeset milijuna umrlih od gladi, dvostruko više nego što ih je Staljin smaknuo u cijelom životu.
Pedeset godina kasnije, megaprojekt kineskih komunističkih vlasti, nazovimo ga Veliki korak naprijed 2, suštinski je isti kao Maov: pretvaranje siromašne, poljoprivredne Kine u vodeću industrijsku silu svijeta. Povijest je – znaju to i u Kini – učiteljica života, pa je taktika sada mnogo mudrija, i umjesto da u seoskim zadružnim ognjištima tale stare lonce, Partija je dopustila privatne “talionice”. To su, jasno, one impresivne megatvornice iz dokumentaraca National Geographica, u kojima se proizvodi bukvalno sve što vas okružuje dok uz kavu, zavaljeni u naslonjač, čitate ovaj tekst, uključujući i kompjuter na kojemu ga čitate, i naslonjač u kojemu sjedite, i šalicu iz koje pijete kavu.
Rezultat je stoga ovaj put ponešto drugačiji: nisu to samo Shenzhen, prije samo dvadesetak godina malo ribarsko selo, a danas megalopolis od dvadeset pet milijuna stanovnika, ili Huaxi, tradicionalno kinesko selo s nekoliko stotina kuća, dvije hiljade stanovnika, sedam multinacionalnih holdinga i neboderom od sedamdeset pet katova, već i nevjerojatni podaci iz Huruna, neke vrste kineskog Forbesa, po kojima čak stotinu sedamdeset pet milijunaša s liste najbogatijih Kineza ima političku i partijsku funkciju. Sedamdeset najbogatijih zastupnika Narodnog kongresa Kine posjeduje cijelih devedeset milijardi dolara, dok – za usporedbu – 660 najviših američkih funkcionera zajedno ima jedva malo više od sedam.
Fasciniraju nas te brojke i slike dok zabezeknuto gledamo prema Istoku, pa zaslijepljeni suncem što se tamo rađa ne vidimo njegovo naličje, i ne vidimo ono što tako nepogrešivo vidimo na Zapadu: ne vidimo, recimo, mreže na nižim katovima Foxconna, najveće tvornice na svijetu – izum kakav bi teško pao na pamet čak i scenaristima orwellovskih filmskih distopija – razapete kako bi se spriječila masovna samoubojstva radnika, što se odljuđeni i obesmišljeni svakodnevno bacaju s krova. I ne čujemo onaj neobičan zvuk što se noću može čuti iz mauzoleja na pekinškom Trgu nebeskog mira, gdje se Mao Ce Tung, kažu, vrti u grobu.
Alternativna historija? Dobro zvuči: povijest je – znaju to, rekoh, i u Kini – učiteljica života. Tko će, međutim, ovaj put povesti revoluciju? Osim ako stvarno ne mislite da će kineski radnik dovijeka biti jeftini živi stroj kojemu sav smisao života stane u salon s video igricama u krugu Foxconna, i da su Kinezi budale koje nikad neće pobijesniti na nepravednu raspodjelu bogatstva, jednako kao i vi na Zapadu.
Tko će onda povesti revoluciju? Komunisti? Tko će biti Mao? Član Centralnog komiteta KP Kine uskoro će biti i najbogatiji Kinez Liang Wengen, vlasnik tvrtke Sany Group težak desetak milijardi dolara. Hoće li onda radnik Sanyja u veličanstvenom historijskom obratu ustati protiv kulaka i buržuja iz Komunističke partije, ili će milijarderi iz Centralnog komiteta u veličanstvenoj historijskoj zajebanciji povesti ustanak protiv proletera i seljaka, u obranu svojih nepojamnih bogatstava?
I koliko će ovaj put ljudi stradati prije nego Partija shvati grešku u sistemu?
Dnevnik, 03.03.2012.
Peščanik.net, 26.03.2012.